Duhovni autoritet u obitelji – što je to?

 

POSTOJI LI HIJERARHIJA U BRAKU I OBITELJI?

Pojam autoritet upućuje nas na postojanje neke vrste hijerarhije, bez obzira bio taj autoritet duhovne, političke ili neke treće vrste. Zato nam je u suvremenom svijetu neobično i odbojno slušati o važnosti autoriteta. Na Zapadu, koji je slobodu učinio idolom kojem se slijepo klanja, posebno je škakljivo govoriti o tome. Društva u kojima javnom političkom i medijskom retorikom dominiraju ljevičarsko-liberalni nazori nalaze se u stanju kolektivnog puberteta koji pruža otpor svakom autoritetu koji se nalazi izvan samoga pojedinca.

No, zapadna civilizacija ne može se svesti samo u takav okvir. Temelji zapadnih civilizacija sežu u kršćanstvo. Zbog toga je važno izgraditi i obnoviti i kršćansko razumijevanje (duhovnog) autoriteta, osobito u obitelji.

U kršćanskoj perspektivi zaista postoji hijerarhija unutar braka i obitelji. Ona je potvrđena u Bibliji i u Predaji Crkve – dakle, u izvorima Božje objave. I tumačenja te objave kroz nauk Crkve govore to isto.

Sveti Pavao piše o tom redu: „Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava ženi, kao što je i Krist glava Crkvi” (Ef 5, 22).  No, također piše i temeljnu kršćansku istinu da „Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3, 28)

To su možda i najpoznatiji tekstovi o odnosu muškarca i žene u braku. Ipak, čini se da ih uvijek iznova treba tumačiti. Ovi tekstovi, naime, upućuju na bračnu hijerarhiju u kojoj je muž glava obitelji. Međutim, pogrešno je stati samo na toj polovičnoj izjavi da je muško glava obitelji. Važan je i ovaj nastavak: „kao što je i Krist glava Crkvi.“ Tek se u tome iščitava puni smisao uloge muškarca u obitelji, a također i uloge žene. Bez toga bi ona podložnost žene mužu bila krivo shvaćena – u smislu robovanja sluškinje ili žene koja nje objekt bez prava, slobode i dostojanstva. To bi bilo nekršćanski.

Pa, kako dakle shvatiti to da je muž glava u onome smislu u kojem je Krist glava Crkvi? Papa Pio XI. poučio nas je o ženinoj slobodi da ne sluša muža kada je nerazuman ili protiv njezinog dostojanstva, ali i o ženinom glavnom mjestu u ljubavi. O tome u enciklici Casti conubii ovako piše:

 „Ta podložnost, međutim, ne niječe ni ne oduzima slobodu koja u potpunosti pripada ženi i u vidu njezina dostojanstva kao ljudske osobe i u vidu njezine najuzvišenije uloge kao supruge i majke i družice; niti je obvezuje da sluša svojega muža u svakom zahtjevu ako nije u skladu s ispravnim razumom ili s dostojanstvom koje pripada ženi. (…) Ali ona zabranjuje pretjeranu slobodu koja se ne obazire na dobro obitelji; zabranjuje da u tom obiteljskom tijelu srce bude odvojeno od glave na veliku štetu čitavoga tijela i bliže opasnosti propasti. Jer ako je muž glava, žena je srce te kao što on zauzima glavno mjesto u upravljanju, tako ona može i treba uzeti za sebe glavno mjesto u ljubavi. Opet, ta podložnost žene mužu u stupnju i načinu može varirati prema različitim uvjetima osoba, mjesta i vremena. Zapravo, ako muž zanemaruje svoju dužnost, spada na ženu da preuzme njegovo mjesto u upravljanju obitelji.”

Jasno je da je i ovaj tekst nastao u vrijeme kada je društvo još uvijek bilo većinom patrijarhalno u smislu upraviteljskih dužnosti. No, ipak predstavlja nauk koji svjedoči kako je kršćanska obiteljska hijerarhija takva da ne dopušta vladanje nad drugom osobom, već upućuje na raspodjelu odgovornosti. Riječ je o preuzimanju svojih specifičnih zadaća i odgovornosti, a ne o većoj i manjoj vrijednosti ili o premoći jedne osobe nad drugom.

Iza svega stoji kršćanska vizija obitelji u kojoj svaka osoba ima svoje zadaće i odgovornost te muž i žena nemaju iste (identične) uloge jedno spram drugog i spram djece. Uostalom, muškarac i žena su i biološki i sociološki su različita bića, pa je logično da se to očituje i unutar njihovog bračno-obiteljskog odnosa.

U kršćanskom teološkom smislu, biti glava ili biti podložan ne smije se shvatiti u smislu dominacije ili vrijednosti osoba. Naprotiv, ti pojmovi označavaju kreposti koje trebaju krasiti osobe i kojima svaka od njih treba nadopunjavati onu drugu i posvećivati je. Tako se u kršćanskom smislu hijerarhija unutar braka i obitelji se ne smije shvaćati kao red vladanja, već kao red ljubavi, tj. red odgovornosti jednih za druge.

DUHOVNI AUTORITET

Sam pojam autoritet, ako se shvati u smislu moći, veličine ili vrijednosti, vrlo lako dovede do nesklada. Tako je bilo i među apostolima u raspravi tko je veći među njima.(Mk 9, 33-37). Isus im je za primjer najvećega, tj. onoga koji ima prvenstvo postavio dijete kao primjer duha poslušnosti. Također im je izravno rekao u čemu se krije istinsko kršćansko prvenstvo i autoritet: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.“

Ove riječi osvjetljuju što to znači da je muškarac glava obitelji, tj. što je to duhovni autoritet za koji se moli na našim i svjetskim trgovima. Radi se o klasičnom novozavjetnom autoritetu koji polazi od stava služenja onima koji su nam od Boga i ljudi povjereni. To se živi unutar pavlovskog shvaćanja da nema više muško-žensko.

U bračno-obiteljskim odnosima, to se treba ostvariti kao nasljedovanje Krista, tj. da muškarac živi u odnosu prema ženi onako kako Krist živi u odnosu prema Crkvi: „muževi ljubite žene kao Krist Crkvu te je sebe predao za nju, da je posveti…“ (Ef 5, 25-26). U svakodnevici života – u raspravama, dogovorima, svađama i kompromisima, to predanje je ovakvo: „ Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Pretječite jedni druge poštovanjem!“ (Rim 12, 9-10).

OBITELJSKA HIJERARHIJA KAO ZNAK

Brak je sakrament. To znači da je vidljivi znak Božje ljubavi i milosti. Brak zato mora biti jasan znak u kojemu će se očitovati odnosi Krsta i Crkve jedno prema drugome. U toj sakramentalnoj bračnoj zadaći, muškarac ima zadaću biti što sličniji Kristu ljubavlju i predanjem za ženu. Žena ima zadaću biti poput Crkve koja u vjernosti Kristu i nasljedujući njegovu ljubav primjerom i jasnom riječi vodi druge u svijetu putem posvećenja i spasenju.

Slično tome, obitelj je kao zajednica vjernika mala kućna Crkva koja treba biti slika univerzalne Kristove Crkve. Kako u Crkvi postoji red i odgovornost za vlastite posebne zadaće, tako i u obitelji postoji duhovni red u ljubavi i krepostima kojima se članovi međusobno nadopunjuju i posvećuju.  Ukratko, muževi i očevi u smislu duhovnog autoriteta trebaju u obitelji biti ono što bi svećenici trebali biti u Crkvi: pastiri koji brinu da njihovoj obitelji nikad ne nedostaje ono što je potrebno za život; pastiri koji se ne srame poći u kaljužu i zaprljati se za svoju obitelj kako bi im bilo lakše i bolje; pastiri koji staju pred vukove i svojim životom brinu za žene i djecu i za njihove putove.

Žene i majke imaju ulogu biti kao Crkva – ona koja će voditi sve na putu spasenja i koja će okupljati učenike (članove obitelji) oko zajedničkog stola, pozivati na zahvalnost Bogu; dijeliti poslanja i zadatke drugim članovima u harmoniji s mužem, kao što to Crkva čini u harmoniji s Kristom. Kao što je univerzalna Crkva u svijetu, tako i žena treba biti znak Božje ljubavi i mudrosti, prisutnosti i svetosti u svojoj obitelji.

Kao što pastir striže ovce, tako i muškarac: kao glava obitelji nema izliku da ne opere suđe i rublje, ne čisti kuću ili ne brine za sigurnost svoje obitelji. To je konkretno davanje primjera za onaj Isusov poziv „Tko želi biti prvi, eka bude poslužitelj…“.

 Kao što Crkva ima povjerenja u Krista, tako i žena treba imati povjerenja u svoga muža i ne uskraćivati mu bez razloga priliku da primjerom i pastirskim vodstvom brine i vodi obitelj na putu posvećenja.

PORAZI MUŠKOSTI

Muškarac ne može biti sam sebi dovoljan. Da to može, ne bi mu trebala žena. No, Bog je već otpočetka muškarcu namijenio ženu kao „pomoć kao što je on“ (Post 2, 18). Takvu pomoć muškarac nikako i nigdje drugdje ne bi mogao naći. To znači da muškarac treba ženu: njezino mišljenje i doprinos, njezine savjete i opomene, njezine utjehe i poticanje. Treba ženu jer sam ne može. Zato biti glava podrazumijeva i znati sebi dopustiti da ženu uzimam za ozbiljno; da je promatram kao jednako vrijednu; da od nje primim ono što sam ne bih mogao steći i napraviti; da djelima i poštivanjem pokazujem Bogu zahvalnost što mi je kao muškarcu dao ženu.    

Nešto je sasvim drugo kada se muž i otac ponaša kao seljačina koja je postala poput inventara u birtiji i kladionici; vucibatina koja ne brine o odgoju i obrazovanju djece, ne sudjeluje u kućanskim poslovima, već očekuje da im žena ili kćer u tanjur serviraju hranu da se oni ne umore. Tu nije riječ o autoritetu jer autoritet podrazumijeva odgovornost koju je netko preuzeo. Naprotiv, kod takvih tipova riječ je o neodgovornosti, sebičnosti i slabosti.

Žene u takvim odnosima nisu primorane na trpljenje, jer se radi o njihovom dostojanstvu. Tu vrijedi ona tvrdnja pape Pia XI.: „ako muž zanemaruje svoju dužnost, spada na ženu da preuzme njegovo mjesto u upravljanju obitelji.“ A ta odgovornost može podrazumijevati i dozivanje muža pameti, bilo razgovorom, bilo uključivanjem institucija, osobito kada je riječ o teškim slučajevima ili nasilju. 

Poseban slučaj su upravo kukavice i probisvijeti koji, umjesto da se suoče s vlastitim problemima ili zatraže pomoć, kod kuće tuku svoju ženu ili djecu. Osobiti je skandal kada to rade oni koji se u javnosti predstavljaju kao vjerni kršćani ili moralne vertikale društva.

Nitko nema ni duhovni niti svjetovni autoritet zlostavljati drugoga. Štoviše, nasilje je znak bježanja od odgovornosti koje autoritet nosi sa sobom. To da muškarac posegne za zlostavljanjem i iskorištavanjem žene – to je poraz muškosti kojom sam i sebe unižava, dok istovremeno ponižava ženu.

AUTORITET DJELIMA

Nasuprot tome, muško koje će radije prvi pozvati na misu i molitvu nego misliti da je crkva samo za žene; otac koji će djeci biti prvi uzor (autoritet), umjesto raznih tiktokera i influencera;muško koje se ne srami ispasti papak u društvu, jer je požrtvovan i uzor poniznosti – to je autoritet koji je teško ne prihvatiti. To je autoritet koji proizlazi iz Kristovog autoriteta i njegove obnove hijerarhije društvenih odnosa. To je autoritet koji upućuje na onoga koji je Svet i Najveći, a postao je svima poslužitelj.

U tom smislu, dobro je spomenuti da je Joseph Ratzinger – papa Benedikt XVI. podsjetio kako postoje dva različita pristupa hijerarhiji: jedan polazi od tumačenja pojmahijerarhija kao “sveti poredak/vlast“. U tom shvaćanju, autoritet bi označavao moć i vlast (nad drugima) što bi u braku bilo iznimno teško prihvatiti. S druge strane, Ratzinger nas je podsjetio da se hijerarhija shvaća kao onaj poredak koji ima hieros arche – sveti izvor. Taj sveti izvor u društvenim odnosima predstavlja mjerilo i poziv nositeljima da dostignu taj ideal svetosti u vršenju svojih zadaća. Sveti izvor je Božja objava ljubavi kao temeljnog zakona kraljevstva Božjeg i svih društvenih odnosa. Taj zakon ostvaruje se onako kako ga je sam Bog – Krist ostvarivao: u vođenju, ali i služenju drugima. Nije svet muškarac kao takav, zbog spola; naprotiv, sveto je poslanje muževa i očeva, tj. njihova odgovornost za obitelj jer je to poslanje biti kao Krist. Zato muškarci tu odgovornost moraju tim više vršiti s velikom poniznošću i požrtvovnošću, kako bi i sami postali sveti te kako bi i druge posvetili.

Pod tim se vidom hijerarhija, tj. autoritet može tumačiti kao duhovni autoritet u smislu pastirskog vodstva. To je shvaćanje u kojem se poziva na prihvaćanje odgovornosti za one koji su ti povjereni od Boga kao tvoji (obitelj) i koje trebaš voditi na poljane zelene, ali za njih biti spreman poći i među vukove da im spasiš život.

Dakle, kada se spomene duhovni autoritet, tada nije riječ o nadmoći ni nadređenosti spolova niti o povijesnim odnosima, već je riječ o kršćanskom shvaćanju pojmova autoritet i hijerarhija. Kao i o shvaćanju specifičnih, jednakovrijednih i odgovornih poslanja pojedinaca u obitelji. A u kršćanskom smislu sve to se shvaća pod vidom služenja i požrtvovne ljubavi koja je dokida razlike i uloge, već ih želi posvetiti, dok im za uzor postavlja odnos Krista i Crkve.

---

Ivan Glavinić