Uvod
Kroz čitav božićni ciklus u medijima i komentarima, u katehezama, propovijedima i nagovorima slušamo o tome što advent i božić jesu, a što nisu. Često se vrlo kritički komentiraju različiti sajmovi (“Adventi u gradu”), kao i kič i popratne zabave, iako je to upravo vrijeme u kojemu je temeljni simbol svjetlost u noći (lampice, svijeće…) i radost s drugima.
Ne treba biti naivan: ono što se događa po gradovima često je puki okvir za trgovinu i dnevnu zabavu, a ne za iščekivanje rođendana Isusa Krista. No, gdje je tu Crkva? Kakva je božićna kultura u samoj Crkvi?
Adventsko vrijeme
Društvene mreže su u adventsko vrijeme pune duhovitih objava koje pozivaju na ispovijed u adventu. Istodobno, u službenim programima “adventa u gradu” često nema niti jednog jasnog putokaza prema sakramentu pomirenja: nema rasporeda ispovijedi, nema istaknutih termina, nema informacije da Crkva uopće nudi nešto za dušu.
Crkvene strukture uglavnom se ne povezuju s turističkim i gradskim uredima kako bi se raspored ispovijedi i duhovnih zbivanja uvrstio u adventske programe. U središtima gradova rijetko se susreću svećenici ili volonteri koji bi bili na raspolaganju za razgovor, premda takav model dobro funkcionira, primjerice, na Ultri. A slično bi se zaista moglo primijeniti i na adventske sajmove: javne molitve, procesije, meditacije, tribine, svjedočanstva u jasno najavljenim terminima, ne samo uz paljenje svijeća.
Odsutnost duhovnog sadržaja stvara prazninu u tim adventskim događanjima, prazninu koju se često iz Crkve kritizira, a opet se nudi premalo rješenja. Tu prazninu bi bilo moguće ispuniti uz relativno malo truda. Jasno je da su svećenici u to vrijeme opterećeni blagoslovom obitelji te pohodima bolesnicima i potrebitima, a manjak svećenika dodatno otežava svaki dodatni program. Ipak, uz dobru koordinaciju župa i dekanata može se stvoriti barem povremena, ali vidljiva duhovna prisutnost na adventskim zbivanjima. Gradovi imaju različite mogućnosti, a pojedinci često nose mnogo kreativnih ideja, pa je vrijedno promisliti o takvoj duhovnoj ponudi.
Božićno vrijeme
U adventu se Crkva svjesno odriče anđeoskog himna “Slava Bogu…” kako bi ga na Božić mogla radosnije zapjevati zajedno s anđelima. No upravo se tada, na Božić i u božićnom vremenu, često događa suprotno: izostavljaju se ili skraćuju anđeoski i svetopisamski himni, a na njihovo mjesto stavljaju se naše riječi narodnih božićnih pjesmama.
Slava, Kyrie, Svet i Jaganjče Božji nisu tek “opcije” nego nužni i nezamjenjivi dijelovi euharistijskog slavlja; to su himni utemeljeni u Bibliji i liturgiji čitave Crkve. Te tekstove Crkva nije izmislila i predložila, već ih nalazimo u Svetome Pismu i pripadaju pjesmi nebesnika, kojoj se mi u svetoj misi trebamo pridužiti. Nije rijetkost da se čak i psalam – navještaj Božje riječi – izostavi radi neke omiljene pobožne pjesme.
Takve se prakse opravdavaju pozivanjem na tradiciju i ljepotu pučkih napjeva, koji bez sumnje svjedoče dugotrajnu vjeru u utjelovljenje. No ako se takvo opravdanje pretvori u nepisano pravilo, a što je i događa, s vremenom se počinje potiskivati ono što je središnje: Božju riječ, prodruživanje pjesmi nebesnika i oblik molitve kakav Crkva predlaže i stavlja pod poslušnost svim vjernicima. U tom smislu treba promatrati i pojavu posve svjetovnih ili domoljubnih pjesama u misi: njihovo izvođenje opravdava se izlikom da spominju Boga ili su narodu drage. No, često su to posve svjetovne pjesme, od kojih se neke obraćaju personificiranoj domovini, a ne Bogu (Za te žrtvujemo Lijepa naša zemljo...; Bože čuvaj Hrvatsku). Poseban skandal su navijačke fraze i rekviziti u svetoj misi, što je dobar pokazatelj što se sve dogodi kada se svijest o potrebi revnosti za svetinje svede kroz vrijeme na niske grane malim primjerima. Sve to pokazuje da ljepota, simpatičnost ili “narodnost” neke pjesme ne može biti dovoljan kriterij za njezinu uporabu u sakralnom kontekstu, osobito ne u svetoj misi.
Osobito je važno obdržavati obvezne dijelove svete mise (a moda i naučiti ih na latinskom) u vrijeme velikih migracija stanovnika. Svaki vjernik – bio on s Filipina, iz Indije ili iz Brazila, treba moći barem prepoznati djelove svete mise i prepoznati da se u toj crkvi slavi isto otajstvo istim molitvama, kao i u njegovoj domovini.
Primjerice, himan Svet dolazi kao organski nastavak Predslovlja, u kojem svećenik moli: “…sa svom nebeskom vojskom pjesmu tvoje slave pjevamo bez prestanka:”. Taj himan je naše pridruživanje nebeskom zboru anđela i svetih (Iz 6,3; Otk 4,8). Isto vrijedi i za druge himne: Slava, Kyrie, Jaganjče – to su biblijske riječi, Objava Božje slave, sveta baština. Nijedna naša pjesma, ma koliko bila lijepa i pobožna, ne može zamijeniti njihovu veličinu, nego se – ako se već koristi ”zamjenska pjesma” – obvezni dijelovi trebaju naknadno izreći kako je i predviđeno i propisano. U protivnom molitveni uvodi koje svećenik vrši prije njih postaju suvišni i bez značenja, što potom utječe na razumijevanje čitavog slavlja mise.
Kada propisane dijelove mise zamjenjujemo vlastitim pjesmama, navikavamo se na logiku da misa prvenstveno služi našem lijepom osjećaju i ugođaju, umjesto da služi tome da se Bog očituje u svojoj slavi i ljepoti i da mi primimo Njegovo otajstvo. Kada, dakle, biramo svoje riječi umjesto onih predviđenih, tada vlastite riječi, običaje i emocije stavljamo ispred Božje riječi i ovlasti koju je Crkva primila po Petru. Umjesto da dopustimo da nas liturgija preobražava, mi nju prilagođavamo sebi.
Poseban je i pozitivan primjer pjesma “Kyrie eleison… Isus se rodi…”.To je tropirana pjesma koja zadržava izvorni tekst obveznog himna te oko njega gradi dodatni, pobožni sadržaj. Time kreativnost ne uklanja obvezni dio mise, nego ga produbljuje. Upravo takva rješenja pokazuju da se crkvena norma i domišljati napjevi mogu susresti bez gubljenja liturgijskog identiteta, tj. da narodna i tradicijska baština može obogatiti liturgijske norme, a da ih proizvoljno ne zamijeni.
Očekivati da gradski adventski programi budu više prožeti duhovnim sadržajem, dok se u samoj misi uklanjaju ili guraju u stranu biblijski i anđeoski himni, znači tražiti od svijeta ono što sami nismo spremni živjeti. Zar zaista možemo očekivati da gradski adventi budu više produhovljeni i otvoreni nebu ako u crkvi, u samoj misi, uklanjamo ono što je Božjom ovlašću i po Njegovoj Riječi dano, kako bismo pjevali svoje narodne pjesme? Ako mi u liturgiji na prvo mjesto stavljamo ono što nam stvara ugodan ugođaj, neuvjerljivo je zahtijevati od svjetovnih organizatora da oni na prvo mjesto stave Božje.
Tradicijske božićne pjesme doista su dragocjen dio vjere i kulture, kako nas je to lijepo poučio ove godine sisački biskup. No, te pjesme ne mogu zamijeniti misne obrasce koji su molitva čitave Crkve i pjesma anđela. Ipak, tradicijske pjesme imaju svoje legitimno mjesto u i oko mise. Mogu se koristiti kao ulazna, prinosna, pričesna, poslijepričesna (meditativna) ili završna pjesma. Dobro je i prije mise, kao duhovnu pripremu, otpjevati nekoliko tradicijskih božićnih pjesama, po mogućnosti i uz kratke nagovore. U takvom rasporedu nitko ne ostaje zakinut za tradicijski ugođaj, a liturgijski red, poštivanje logike nebeske pjesme i poslušnost Crkvi ostaju očuvani.
Božićne pobožne fraze
U božićnom vremenu ne čuju se samo kritike svjetovnih događanja, nego i čitav niz pobožnih crkvenih fraza. Jedna od najraširenijih glasi: „Božić se treba dogoditi u našim srcima” ili „Dopustimo Isusu da se rodi u našem srcu”. Na prvu to zvuči dirljivo i poznato, kao rečenica kojoj više ništa ne treba dodati.
No čim pokušamo prijeći s poetske razine na konkretnu, postavlja se pitanje: što to praktično znači?; Što treba učiniti prosječan vjernik da bi se „Božić dogodio” u njemu? Kako to djeca i mladi mogu ostvariti u svojem životu? Dodatnu teškoću stvara i činjenica da se krštenje shvaća kao naše nužno ponovno rođenje u Kristu: ako smo mi sami potrebni rođenja odozgor, u kojem smislu onda Krist treba biti rođen u nama? Kao to teološki i katehetski objasniti laicima?
Božićno vrijeme vrvi i patetičnim svjetovnim frazama o obitelji, miru i sreći, osobito u političkim govorima. Kao da su ti sadržaji rezervirani za nekoliko blagdanskih dana ili kao da j u središtu tih dana naš dobar život, a ne vjera i Božje otajstvo koje mijenja naš život, često i na nepredvidljiv način, kao u slučaju Marije i Josipa.
U ozračju takvog simpaičnog ali površnog govora postoji opasnost da i crkveni govor sklizne u patetične formule koje lijepo zvuče, ali malo pomažu u stvarnoj promjeni života i rastu u svetosti. Umjesto poziva na rođenje Isusa u našem srcu, korisnije je reći nekoliko konkretnih smjernica: „Ispovijedajte se često; svaki dan pročitajte jedan dio evanđelja; učite ne uzvraćati zlo i ne zamjerati; ostavite se cigareta i kockanja; provedite sat vremena više s djecom, mužem/ženom.” Drugim riječima, nije nužno puniti uši simpaičnom poetikom, nego ponuditi konkretne i ostvarive korake svetosti. Ne treba gomilati fraze kao što to svijet čini, već treba poticati vjernike da postaju kristoliki.
Sv. Franjo Asiški to je lijepo izrazio ovako: “Majke smo Gospodina Isusa Krista, kad ga nosimo u svome srcu i tijelu po božanskoj ljubavi te čistoj i iskrenoj savjesti, rađamo ga svetim djelom, koje mora svijetliti drugima za primjer.” Upravo takva konkretna duhovnost pokazuje što zapravo znači “da se Božić dogodi u nama”.
Umjesto zaključka
I svjetovni adventi i crkvene fraze i liturgijske prakse dio su suvremenog kretanja koje snažno naglašava individualizam, osjećaj i ugodu, dok zajedništvo često svodi na dogovor, kompromis ili običaj. S crkvene strane to upućuje na prazninu u katehetskom i pastoralnom djelovanju – prazninu koja se očituje i u liturgiji, i u svakodnevnom životu vjernika laika.
Tu duhovnu prazninu ne mogu ispuniti niti domišljat repertoar pjesama, niti simpatične fraze, niti stalne kritike gradskih proslava. Ispuniti je može samo ozbiljan katehetski i evangelizacijski pristup, koji vjernicima nudi jasne, ostvarive korake za svakodnevni život s Bogom.
Ljudi neće prestati na gradskim adventima kupovati vino i slatkiše, kobasice i fritule. To, uostalom, po sebi i nije loše – ljudima je potrebno opuštajuće i veselo ozračje i na svjetovnoj razini. Ali, ljudi su i duhovna bića, te trebaju i duhovno veselje. Pa, ako ih se prikladno usmjeri i potakne, oni mogu čak i uz konzumaciju svjetovnog veselja vježbati se u krepostima, prije sna ili ujutro pročitati dio evanđelja, pomoliti se ili učiniti nešto više za svoju obitelj. Te male stvari vjere unose Kristovo svjetlo u svakodnevicu i pomažu da stijenj koji tek tinja u nama i drugima ponovno plane.
Ivan Glavinić
Odgovori