S početkom nove godine ušli smo i u novi ciklus društvenih rasprava o svemu i svačemu. Obično te rasprave kreću od clickbait objava medija koji zarađuju potpirujući strasti i rasprave. To im donosi čitanost, čitanost donosi utjecaj, a sve to donosi više profita od reklama.
Rasprave često potiču i aktivisti i političari – neovisno o svjetonazorskim bojama. Oni kroz to utvrđuju svoje pozicije, ističu svoje politike kao ono što rješava navodni problem o kojem se raspravlja, te tako podižu svoju društvenu i političku vidljivost, a onda i uspjeh. Nije nepoznato da su na Zapadu većinski pretplatnici na civilno društvo, medije i politički aktivizam lijeve političke opcije i struje. Oni otvaraju i potiču rasprave i promjene bračnog, obiteljskog, spolno-rodnog, identitetskog, vjerskog života. Rassprave nisu loše, no često se radi o pokušajima uvođenja propisa koji odbacuju i mijenjaju sama načela društva. Takvi su, primjerice, pokušaji da društvo prizna prostituciju, surogatstvo, da se propišu obvezne zamjenice u obraćanju drugima, da se slobodne i neobične veze izjednače s brakom i sl.
Tako su ti (često lijevi) aktivisti i političari predvodnici potkopavanja i dekonstrukcije utemeljujućih (judeokršćanskih) načela Zapadne civilizacije. To nije teško uočiti: sjetimo se samo referenduma o braku koji je uspješno prošao unatoč (sic!) svim medijskim, aktivističkim i političkim pritiscima. Ili se sjetimo brojnih i još uvijek aktualnih rasprava o izbacivanju vjeronauka iz škola, neradnoj nedjelji itd.
Potkopavanje i izravni pokušaji dekonstrukcije temeljnih društvenih načela kroz propise je vrlo rizično i uvijek nosi razdor. Time si neki aktivisti i političari otvaraju nove načine vidljivosti i opravdavaju potrebu svoga političkog djelovanja, a često i financiranja. A onda dolazi i logična potreba da se takvo stanje prolongira.
KRŠĆANSKA IZLOŽENOST KAO RAZDJELNICA DRUŠTVA
U takvom kontekstu, nije moguće da Crkva i njezini članovi budu izolirani. Oni će, htjeli ili ne htjeli, postati predmet rasprave i podjela. To je najavljeno još u Isusovim riječima: On je mir naš – nas koji smo njegovi. I to je istina koju moramo svjedočiti. Ali on je razdijelio i vrijeme na prije i poslije Njega; On je rekao i to da je došao donijeti mač te da će se ljudi podijeliti i zbog Njega napadati čak i ukućani. Dakle, podjelu ne možemo izbjeći, upravo zato što smo Kristovi. Ne možemo očekivati da budemo Kristovi, a da ne utječemo na to da zbog nas (tj. Njega) dolaze i neke podjele.
Kršćani će uvijek biti oni oko kojih će se lomiti koplja, iako nikada ne trebaju prestati biti oni koji će slamati koplja. Bili mi u tišini i skrovitosti crkve, privatnih kuća ili tami katakombi – svijet koji ne želi Krista (ili ga želi po svom ukusu) će uvijek tražiti način za optužiti kršćane da su društveno riskantna skupina.
Sjetimo se samo svojedobne inicijative Želim miran život. Ta inicijativa se posebno istakla kada se okomila na crkvena zvona. Da, od sve buke u gradovima, oni su kao glavno ometalo mirnog života izdvojili zvonjavu crvenih zvona. Ta je inicijativa bila i više medijski praćena. A uoči popisa stanovništva 2011. bombardirani smo plakatima i rasprava pod geslom „Nisam vjernik“ – inicijativom da se što više ljudi izjasni kao ne vjernici, kako bi se, navodno, smanjio utjecaj Crkve na društvo. Ili kako bi se opravdale težnje za oblikovanjem zakona i društva mimo kršćanskih društvenih načela.
Te dvije inicijative nitko nije ničim izazvao iz Crkve – one su pokrenute kao reakcija na samo postojanje Crkve i vjernika i njihovu ulogu u hrvatskom društvu. Ukratko, tko želi kao društveno opasnu izdvojiti Crkvu ili vjernike, naći će razlog – dali mu ga mi ili ne.
Zbog toga je pomalo smiješno brinuti se oko toga uzrokuje li naše javno djelovanje neke rasprave i podjele ili ne. Čak i onda kada ništa ne činimo, vidimo da netko pokrene raspravu o vjeri i Crkvi te posije sjeme podjele. Naravno, moramo paziti da svjesno ne doprinosimo i ne profitiramo od podjela. To bi bila zloporaba vjere!
No, već naše postojanje kao vjernika i Crkve u svijetu je problematično za dio društva, uzrokuje nemir i otpor i samo po sebi dijeli. Pa i sam temeljni poziv na obraćenje i promjenu života je ono što unosi nemir u srca. A kada nemirna srca pružaju otpor Istini, nastanu podjele u društvu.
Postoje i djelovanja vjernika koja su po svojoj naravi ili po bitnom obilježju javna i ciljaju usred svijeta. To je proročko djelovanje (prekoravanje ili ohrabrivanje naroda), navjestiteljsko djelovanje, svjedočansko djelovanje. Postoje i oni sveci i crkveni oci koji su bili zadovoljni što se mogu sjediniti Kristom po trpljenju i mučeništvu, da su svjesno usred svijeta koji ih je napadao govorili o njemu, što ih je koštalo života. Mnoge su upravo svojom hrabrošću privukli Njemu. Ne trebamo se ni danas čuditi što ima onih koji javno svjedočanstvo usred napada svijeta vide kao način svjedočanstva za Krista. To je uvijek bio način i težnja koju nisu gajili svi, nego tek malobrojni. Pomalo čudno za mnoge ljude, ali ne i kršćanstvu nepoznat način svjedočenja Krista. To malo sjeme svjedočenja krvlju razvilo se u velike krajevne Crkve. Mnoge je kroz povijest privlačila nepokolebljivost, ustrajnost takvih javnih ispovjedatelja. Jednako kao što je mnoge privlačila kontemplacija u crkvi ili čak pustinjaštvo.
Ne odgovara svima svaki oblik privatne ili organizirane pobožnosti niti svaki stil duhovnosti. U izboru pobožnosti i oblika molitve (vansakramentalne) Crkva prepoznaje različitost i daje vjernicima slobodu odabira, a uz to im daje i smjernice za ispravno služenje bilo kojim oblikom. Tu slobodu trebamo svi poštivati, pa i biskupi. Ako je pobožnost iskrivljena, korištena za nekršćanske ciljeve i slično i da je to k tome evidentno, onda biskupi imaju obvezu upozoriti na to i usmjeriti sve vjernike prema ispravnom putu.
To što biskupi međusobno ne dijele jednaka mišljenja o nekim oblicima molitve; to što protivnici vjere buče protiv molitve u društvu koje je i prije molitve bilo jednako podijeljeno oko Crkve i svega drugoga – sve to još nije dokaz da je neka molitva iskrivljena. To je samo pokazatelj da su mišljenja podijeljena, a duhovi uznemireni. Je li molitva iskrivljena – to se može prepoznati jedino po javno poznatim namjerama (nakanama) ili po skrovitoj ispovijedi onih koji mole.
SITUACIJA IZ RIJEKE
Iz inicijative molitelja na trgovima navodno su pozvali biskupe da im se pridruže u molitvi. Biskup Uzinić na to je odgovorio organiziranjem druge molitve (s nešto drugačijim nakanama) i pozvao te javne molitelje da se pridruže njemu u crkvi. Dugim riječima, da napuste javnost kao obilježje svoje molitvene inicijative i prihvate metodu koju on pokreće.
Molitelji su, nakon mise u crkvi, pošli u svoju standardnu javnu molitvu, što je ostalo zabilježeno u javnosti. Iz Riječke nadbiskupije su, unatoč tome (što je važan podatak!) najavili da će i ubuduće biti molitva u crkvi, u isto to vrijeme kada se već ustalila javna molitva krunice.
Biskup na to svakako ima pravo i općenito je poziv na molitvu u crkvi dobar. Biskup ima pravo pozvati na neku pobožnost, ima pravo i propisivati neke odredbe za svoje vjernike i svećenike. Ali to treba najprije razlučiti, promisliti o dobrobitima, rizicima i poteškoćama. Ja mislim, a to ne mora biti točno, da će organiziranje druge molitve u crkvi u vrijeme već postojeće javne molitve, i k tome kada to dolazi od biskupa kojega etiketiraju neki vjernici, a prate i u pisanju protiv drugih koriste anticrkveni ljevičari – kada to dolazi u takvom kontekstu, bojim se da bi mogao biti povod još većem jazu i razilaženju. Planiranje nove molitve u vrijeme za koje je otprije poznato kao vrijeme u koje se održava javna molitva stoga je po meni rizično kao inicijativa i oblik odgovora.
O OPASNOSTIMA INSTRUMENTALIZACIJE VJERNIČKOG DJELOVANJA
Nadbiskup često izražava sumnju da javna molitva unosi nemir i podjele u već podijeljeno društvo i kako kršćani trebaju doprinositi miru. Iako je uzrok i motiv halabuke oko krunice nešto čega bi se dalo raspravljati je li to uistinu samo zbog molitelja, pitanje je i je li nemir koji molitva unosi dovoljno opravdanje i jedini valjani razlog da se takva inicijativa kritizira iz same Crkve. Biskup želi spriječiti da se molitva kao način kršćanskog djelovanja instrumentalizira u društvenim podjelama. To mu je i zadaća i posve legitimno to čini.
No, prije svega je pitanje može li samo micanje molitelja iz javnosti spriječiti instrumentalizaciju u političkim podjelama društva? Svetu misu mediji i političari vrlo lako mogu instrumentalizirati, iako se održava u crkvama; propovijedi biskupa, čak i kada izlažu nauk Crkve, aktivisti i mediji često instrumentaliziraju za svoje potrebe; sami propovjedini mogu instrumentalizirati propovijedi. Župna pastoralna i ekonomska vijeća, crkvena priznanja, blagoslov obitelji ili donacije za gradnje crkvi – sve to mnogi mogu instrumentalizirati za samopromociju ili slanje suptilnih poruka; svećenici instrumentaliziraju svetu misu kada umjesto psalama ili biblijskih zaziva (Riječi Božje) dopuštaju pjevati neke druge pjesme. I kada u misi imamo govore i obraćanja koja pauziraju misu, kako bi netko nešto rekao po svome – i to je svojevrsna instrumentalizacija koja mnogim vjernicima smeta, a i nevjernicima. Da, problem s instrumentalizacijom vjerskog područja postoji – on je tu bio i prije javne krunice i rizik za to neće nestati s njome.
Instrumentalizaciju je nemoguće izbjeći. Ona je u srcu i na savjesti svakog ljudskog bića. Važno je ipak bdjeti da instrumentalizacija ne postaje dogovorni modus operandi vjernika – način koji se pretpostavlja kao normalan. To bi bila duhovna korupcija. Zato je potrebno katehetski i evangelizaciji poticati vjernike da se čuvaju te pošasti, ma što činili, i da uvijek preispituju svoje nakane i motive i da se obraćaju.
RIZIK INSTRUMENTALIZACIJE
Nadbiskup Uzinić svojim osvrtima na javnu molitvu krunice upozorava na rizik podjele i instrumentalizacije molitve. No, meni se čini da će ustrajanje u organiziranju druge, paralelne molitve, upravo dovesti do još većeg rizika za instrumentalizaciju u javnosti. Javnost će još čvršće zauzimati strane ove ili one molitve; reći će da ovi ili oni samo prave molitvu da se pokažu naspram drugih. Svaki neuki (ne)vjernik će moći pljunuti po ovoj ili onoj molitvi; za jedne će se reći da ne slijede svog pastira, a za biskupa će drugi reći nije blizak onima koji su mu povjereni. Biskupe će se dijeliti na one koji su pravi i na one koji, valjda, nisu pravi – po tome s kime se slažu. Vjernici koji su nakon svakog istupa (nad)biskupâ i dugih komentatora zauzimali strane, sada će u slučaju Rijeke još čvršće držati stranu javnih molitelja ili biskupa, a onda će slijediti ionako već prisutne etikete i javne uvrede na osobnoj razini.
Iako je želja izbjeći navodnu instrumentalizaciju molitve, pokretanje paralelne molitve je riskantna inicijativa, jer upravo lako vodi u instrumentalizaciju. K tome, vodi prema tome da se praksa kršćanske molitve pretvori u ono što ni biskup niti sami javni molitelji nikada nisu zagovarali: u to čija pobožnost je bolja i tko više ili bolje gradi kraljevstvo Božje. A znamo kako je ta rasprava završila kada se dogodila apostolima. Želeći izbjeći instrumentalizaciju (koju uglavnom potiču ljevičari!) otvara se put upravo za instrumentalizaciju unutar samog zajedništva Crkve. Najava paralelne druge molitve svjedoči da se u samoj Crkvi preko pokušaja pružanja ruke otvara stav: samo ako prihvatite jedan način i okvir pobožnosti i samo ako je to onaj koji odrede pružatelji ruke – samo ste onda dobri vjernici. U protivnom ste fejkeri. To biskup, naravno, ne govori niti bi to rekao. Ni organizatori krunice nikada to nisu rekli, već su jasno protiv te isključivosti. Ali to je zaključak koji će se još više nametnuti mnogima sam po sebi. Zaključak koji je kriv i koji bi upravo po tome što je kriv podijelio dodatno društvo i vjernike.
Riskira se vrlo realna situacija da se molitve percipiraju kao jedna kontra drugoj i da se javnosti nameće da se odluči čiju molitvu odobrava, a čiju ne. Kao da je javnost ta koja treba odgovoriti i smilovati se našim molitvama.
Sami molitelji su reagirali na javni pokušaj nekih simpatizera da unesu i fizičku podjelu: postojala je inicijativa za živi zid između molitelja i prosvjednika – zid koji bi mišićima slao poruku protivnicima i podsjećao da će se netko, ako treba, i potući zbog molitve. Iz inicijative javne krunice to su rezolutno i vrlo zrelo odbacili kao pokušaj izvrtanja i iskorištavanja molitve, a ujedno su i pozvali da se poštuje sloboda i prosvjednika kada već žele prosvjedovati. (vidi OVDJE) O tom hvalevrijednom potezu koji pokazuje vjerničku trijeznost i demokratsku zrelost nismo puno čuli u javnosti.
O BISKUPIMA I NJIHOVOM DRŽANJU SPRAM MOLITELJA
Ovdje nije riječ o običnom redovitom pozivu jednom biskupa u sasvim svakodnevnoj situaciji. Ovdje je riječ o situaciji u kojoj je javno istaknuti biskup koji je od anticrkvenih struja uzet kao poluga za šamaranje drugih biskupa; ovdje je riječ da je taj biskup više puta javno izrazio neslaganje s javnom molitvom i sumnje u nju. A te sumnje su prije njega iznijeli neki mediji i politički aktivisti koji i sami unose nemir u društvo. Taj biskup odgovara moliteljima tako da pokreće drugu molitvu – ne s njihovim nakanama (koje su nove!) već sa svojim, drukčijim od njihovih. Ali ipak hvale vrijednih. Tu inicijativu, unatoč ne odazivu molitelja, iz njegove biskupije najavljuju i za ubuduće.
S druge strane, neki drugi biskupi izriču poštivanje slobode molitelja da čine tako sve dok im nakane nisu iskrivljene. A neki im se i pridružuju. Očito je, dakle, da ne postoji jedinstveni stav biskupa za ili protiv takve javne molitve. Ne postoji službeno crkveno tumačenje je li takva molitva ispravna ili pogrešna. Kako se biskupi razlikuju u držanju oko te molitve, može se zaključiti da zasad djeluju uglavnom prema osobnim mišljenjima i nahođenjima. I to je u redu i ne treba im to osporavati. No, to u isti mah znači da oni sami trebaju više razlučivati u svojim promišljanjima o javnoj molitvi, kao i to da trebaju paziti da svojim djelovanjem olako ne daju materijala da se po drugim biskupima pljuje. Štoviše, to što su biskupi različitih mišljenja je pokazatelj da svi u Crkvi trebamo pomno razlučivati duhove i čuvati se da u nas same ne ulazi duh podjele i iskrivljene pobožnosti.
Dok smo mi dužni poštivati biskupe, i biskupi su dužni biti razboriti pastiri koji brinu o vjernicima i brane ih od napada svijeta, ma tko oni bili. Pastir vodi ovce i čuva od zla, usmjerava kada lutaju. Ali poštuje njihovu slobodu da na livadi same odaberu dio paše i vrstu trave ili da same odluče kad će pasti na livadi, kada će se janjad igrati, a kada odmoriti. On daje temeljni okvir izlaska i odlaska s paše i sigurnost života (vjere), ali pušta ovcama slobodu koju im je Bog dao kao ih je stvorio. Biskupima smo dužni posluh, i jasno je u čemu: kada pravno upravljaju Crkvom, kada vrše djelo posvećivanja i kada naučavaju nauk Crkve o vjeri i moralu. No, biskupi nisu ni molitveni policajci niti zapovjednici čitavog vjerničkog života. Oni su pastiri i očevi obitelji i trebaju kroz razlučivanje ispravno balansirati svoju odgovornost i vodstvo te poštivanje i jamstvo slobode onih koje im je Bog dao i koji su, uostalom, Božji.
O JAVNOJ MOLITVI KRUNICE
Sama javna molitva krunice nije samo izolirani fenomen Poljske i Hrvatske, već je to postao globalni fenomen, raširen na više kontinenata u preko 30 zemalja (vidi VIŠE). Isti ljudi koji mole tako, redovito sudjeluju i na molitvama u crkvama kao vjerni katolici, često upravo prije same javne molitve. I biskupi se u nekim zemljama pridružuju molitvama. Javnost molitve je sastavni dio cilja te inicijative jer se želi javno pokazati da pučka pobožnost nije nešto što je samo „za žene“, već da su i muškarci ti koji su pozvani moliti za one oko sebe, ali i za sebe – da budu bolji kao muževi, očevi i muškarci. Umjesto da vise po birtijama, pred trgovinama, u kladionicama; umjesto da ženu ostave u Crkvi na misi, a oni za to vrijeme odu na rakiju i seriju psovki s pajdašima.
Javna molitva nije svima preferirani način, i to je u redu. No, budući da je raširena u zemljama Zapadne civilizacije, ta javna molitva muškaraca je pravni fenomen koji, istina, može biti zloporabljen, ali može biti i korisno te plodonosno usmjeren. Zato vrijedi proučiti i analizirati njegove potencijalne pastoralne perspektive. Pokazuje se da su muškarci prisutni, duhovno aktivni i spremni javno djelovati i izložiti se udarima svijeta kao vjernici. To čine na taj način, koji su sami odabrali.
Do sada se držalo da pobožnosti i duhovnost u Crkvi održavaju živima uglavnom žene u crkvenim klupama i noćnim molitvama; sada vidimo da se muškarci bude i da pokazuju da prepoznaju kako su muškarci zakazali u društvu koje pati zbog slabe odgovornosti očeva, muškog krkanluka i nezrelosti muškaraca za društvene i obiteljske odgovornost. Taj trenutak buđenja i duhovnog nuđenja muškaraca treba iskoristiti i pastoralno usmjeriti, a ne ga na olako odbacivati ili ravnodušno zanemarivati.
O JAVNIM MOLITVAMA U CRKVI
Javne pobožnosti su ustaljeni oblici pobožnosti u Crkvi, pa čak i dio nekih službenih obreda. Kao što je klanjanje ciljano u tišini crkve kako bi bio tihi susret s Gospodinom, tako ima i onih oblika pobožnosti i obreda koji su javni i u žiži svijeta. Ima i takvih praksi da svećenici idu s Presvetim po ulicama kako bi Gospodina donijeli ljudima u žiži svakodnevice. I SAD je nedavno imao odličan euharistijski kongres kojemu je prethodila velika nacionalna procesija s Presvetim preko čitave zemlje.
Javni oblici molitve su upravo ciljano u žiži svakodnevice prostorno i vremenski. Oni žele biti način posvećenja, ali i podsjetnik na Božje postojanje, kao i poticaj na promišljanje i promjenu života svih: i molitelja i slučajnih prolaznika. To je tako i za javne procesije Crkve i za privatne oblike pobožnosti kada se vrše u javnosti. Pa i sama Kamenita vrata u Zagrebu ili kapelica na Glavnom kolodvoru već samim postojanjem na toj lokaciji postižu upravo tu svrhu: slučajne prolaznike uputiti na promišljanje o Bogu i sebi, a i obraćenju. Naziv nekog mjesta, kipa, datuma (blagdana), molitvene nakane drugih… – sve to može upućivati ljude da promisle o svom životu pod tim naznačenim vidom, o tome koliko žive kreposnim ili grešnim životom i da se promjene, obrate.
Postojanje više oblika organizirane molitve je korisno i pozitivno. No, ne treba usiljeno i kao reakciju su-postavljati molitve. I jedan i drugi način su vrijedni i imaju svoje nakane i bogatstvo, a mogu imati i iskrivljeni pristup s naše ljudske strane. Kao što javni molitelji mogu imati iskrivljeno gledanje i pristup molitvi, tako i u crkvama može biti iskrivljen pristup. Isus nam je dao primjer farizeja koji u samom Hramu moli iskrivljenim načinom, ali i onih koji javno trube o svojim vjerničkim djelima. Lokacija ima značajnu važnost za molitvu, pri čemu su osobito važna posvećena mjesta. No, sama lokacija po sebi ne jamči ispravnost molitve, već Duh i Istina u kojemu trebamo moliti kada god i gdje molimo. Po tome će molitva biti istinska i prava. Umjesto stvaranja riskantnih situacija u samoj Crkvi zbog molitve (ej, dijelimo se zbog molitve!), uzmimo za ozbiljno ono: ako je po Božjem, opstat će usprkos nama; ako nije po Božjem, nestat će i bez našeg djelovanja.
PRIJEDLOG ZA NOVO PRUŽANJE RUKU
Bilo bi dobro da iz inicijative pozovu biskupa na svoje konferencije, tribine i slične stvari koje ti ljudi organiziraju, a koje su manje poznate. Bilo bi to dobro da se biskupa upozna s cjelokupnim djelovanjem čitave te inicijative, kako bi vidio da nije riječ o predstavi na trgovima za javnost, već da je to ozbiljna inicijativa koja promiče duhovnu dobrobit muškaraca i propituje goruće izazove za muškarce (npr. konzumaciju pornografije).
Sa strane biskupije i samog nadbisukpa Uzinića, bilo bi efektnije u smislu pružene ruke da se pronađe kompromis, umjesto su-postavljanja inicijativa. Zato bi bilo dobro da se te prve subote organiziraju zajednički Molitveno-katehetski dani. Sve bi moglo započeti zajedničkom svetom misom, zatim se nastaviti javnom molitvom krunice na nakane muškaraca i na nakane biskupa (do 30 min), a na kraju bi se mogla organizirati kateheza ili nagovor za molitelje koje bi organizirala biskupija ili pak neko zajedničko druženje u prostorijama biskupije. To bi bio mjesečni susret i pružena ruka par exellance i prilika za međusobno izglađivanje stavova. Time se ništa ne bi dokinulo, a biskupu bi ostala izravna mogućnost nadgledanja, intervencije i pouke za ispravno shvaćanje krunice. (Ne mora se ni klečati za vrijeme krunice – može se i stajati ili sjediti, ako je to kamen spoticanja. Gospa neće zamjeriti.)
Time bi, uostalom, biskup takvim svojim činom vjerojatno s vremeno otupio oštricu napada na molitelje u cijeloj Hrvatskoj, što bi umanjilo i društvene rasprave i podjele. Ujedno bi pružio i primjer dobre prakse i poticaj drugim biskupima.
UMJESTO ZAKLJUČKA: Protiv uvreda prema biskupu
Više puta sam u svome pisanju ustao u obranu molitelja krunice pred kritikama, ali treba reagirati i na odvratne uvrede koje se izriču na račun nadbiskupa Uzinića. Biskup je otac i pastir svojim vjernicima, a to je duboko značenje službe. Njemu smo dužni iskazivati poštovanje kao prema Božjem djetetu, a i kao prema apostolu.
A kakve samo gnjusne komentare možemo čitati o ovome biskupu – i to samo zato što ima svoj stav. Na njega se nabacuju uvrede da je udbaš, štetočina, komunjara… uz njega se vežu zlodusi, modernizam, politika anticrkvene ljevice… Kada se takvo što čini, upada se u istu onu iglu zla u koju i protivnici javne krunice upadaju uvredama i klevetama na molitelje. Posebno je tužno što to čine mnogi vjernici prema jednog biskupa: riječima ranjavaju i tuku čovjeka i ne pokazuju niti osnovno ljudsko poštovanje.
Uvrede su znak slabosti i nasilje nedovoljno vještih u argumentima i retorici. Svi u to nekada upadnemo i zato smo svi svjesni da su uvrede smeće uma i duha. Biskupu možemo iznositi svoje mišljenje, pozivati ga na promišljanje o temi i stavovima, o njegovim javnim nastupima i svjetovnim izborima, ali nemamo pravo uvredama se obrušavati na svaki njegov istup. Zaista je tužno i degutantno čitati neke komentare o njemu. Zar zaista netko misli da će biskup promijeniti mišljenje ako mu netko iz tko zna koje sobe napiše da je komunjara ili štetočina? Zar je to „za dobro Crkve“? – Nije.
Koliko god se ne slagali s osobnim mišljenjem nekog biskupa, uvrede nisu kršćanski govor niti su obrana Crkve i vjere. Upravo suprotno. To ne treba činiti ni prema kome, osobito ne prema biskupu.
Ostanimo mirni, ne griješimo. Brinimo se za svoju dušu, a što je u tuđoj – to zna sigurno samo Bog. Pazimo na to kakvo svjedočanstvo pružamo svojim riječima, javnim komentarima i djelima.
Ivan Glavinić
Odgovori