Kroz uvijek aktualne rasprave o fašizmu i komunizmu u Hrvatskoj, često se provlači pitanje temelja suvremene RH i (ne)postojanje antifašizma u Ustavu RH, točnije u njegovoj Preambuli. Iako je pojam antifašizam prečesto tek maska apologeta i nostalgičara, vrijedi ipak sagledati gdje i kako u Ustavu RH postoji antifašizam i kakve je on naravi.
Preambula, tj. izvorišne osnove Ustava RH (ovdje) sadrže čitav niz političkih oblika i tvorevina Hrvatske povijesti, koje se tumače kao očitovanja razvoja i kontinuiteta državotvorne misli i samobitnosti hrvatskog naroda. Apologeti kvazireligijskog partijskog antifašizma reći će da je antifašizam kao vrijednost i temelj izričito naveden u tom nizu, jer je sastavni dio naziva ZAVNOH-a. No, je li ta teza održiva?
Uloga odluka ZAVNOH-a u temeljnim načelima Ustava RH
Ustav Republike Hrvatske navodi da se državna suverenost, između ostalih povijesnih čina, očituje i „u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”. Godina u zagradi nije beznačajna — ona upućuje upravo na odluke iz tog razdoblja. Ostale odluke ZAVNOH-a (npr. iz 1944.) se ne navode u Ustavu. Nažalost, mnogi sudionici aktualnih rasprava posve izostavljaju ili ne znaju da Ustav izrijekom navodi Odluke ZAVNOH-a iz samo jedne godine, a ne ZAVNOH općenito.
Glede tih odluka iz 1943., valja iz pročitati (ovdje) kako bi se primijetilo da one sadrže određene povijesne netočnosti i nekritičke izraze hvale Komunističkoj partiji i njezinu pokretu. Tekst tih Odluka nastrojen je anti-pavelićevski i protiv NDH, što je razumljivo. Međutim, tekst također ističe i anti-velikosrpsku poziciju. U tome treba vidjeti izraz težnji za samostalnošću i slobodom u povijesti hrvatskog naroda, nasuprot svim i svakakvim pretenzijama drugih naroda za prevlast nad hrvatskim narodon.
No, tekst istodobno daje prvo mjesto srpskom narodu u borbi protiv okupatora, dok se Hrvatima priznaje sudjelovanje tek kao “pojedinaca”. Tako u Odlukama koje spominje Ustav stoji navedeno: “Na poziv Komunističke partije digao se srpski narod i najbolji sinovi hrvatskog naroda u sveti narodnooslobodilački rat.” Dakle, Odluke koje su dio Ustava RH prvo ističu zaslugu srpskog naroda (kolektivno), a tek potom nekih hrvatskih pojedinaca (iz naroda, ali ne i narod kolektivno). Vrijedi ponoviti da Ustav u preambuli upućuje na očitovanje volje hrvatskog naroda za samostalnost (kolektivno), pa je u tom smislu ovaj navod iz Odluka ZAVNOH-a posebno zanimljiv.
No, ono što je još zanimljivije je kako se tekst Odluka ZAVNOH-a iz 1943. odnosi prema drugim povijesnim činjenicama koje su na ovaj ili onaj način navedene u Preambuli današnjeg Ustava RH.
ZAVNOH tumači da je čin iz 1918. — stvaranje prve Jugoslavije — kao politički čin bila „protunarodna izdaja“ predstavnika Hrvatske, nametnuta protiv iskonskih prava hrvatskog naroda koji ih je tražio „pod utjecajem Oktobarske revolucije“. Važno je primijetiti to da ZAVNOH smatra kako je hrvatski narod u traženju svojih prava (na političku slobodu) nadahnut Oktobarskom revolucijom.
Nasuprot tome, Ustav RH traženje prava naroda u slobodnoj odluci hrvatskog naroda na prvim demokratskim izborima, a u kontekstu te 1918. na odlukama i djelovanju Hrvatskog sabora – a ne na utjecaju Oktobarske revolucije.
Nadalje, dok ZAVNOH veliča Komunističku partiju kao nositelja „borbe u Hrvatskoj”, tj. volje za slobodom. No, Ustav RH ne vidi Partiju kao nositelja volje naroda u državotvornom smislu. Štoviše, izrijekom tumači da je državotvorna misao očitovana u povijesnom trenutku odbacivanja komunističkog političko-ideološkog poretka, te da RH svoje korijene nalazi u općoj državotvornoj misli naroda o suverenosti i volji konačno izraženoj na demokratskim (!) izborima 1990. i u obrani u Domovinskom ratu. Dakle, nositelj borbe je sam hrvatski narod, a ne Partija.
ZAVNOH je u tekstu Odluka iz 1943. vrlo kritičan prema ondašnjem vodstvu HSS-a. Time se jasno pokušalo nekritički istaknuti ekskluzivnost Komunističke partije, tj. njezine „povijesne uloge otpora.” I to unatoč tome da je HSS bio većinski negativno nastrojen prema zločinima NDH i savezništvu s nacistima. No, ono što je presudilo negativnom odnosu ZAVNOH-a prema Mačekovom HSS-u je činjenica da je HSS bio većinski istovremeno i protiv komunističke ideologije i borbe. Upravo u toj činjenici treba tražiti razloge za negativnost ZAVNOH-a prema vodstvu HSS-a. Danas je HSS danas legitimni dio političkog života Hrvatske i jedna od stožernih stranaka demokratskog sustava. Stranka čiju se povijest pamti i obilježava kao važnu za hrvatski narod.
Također, ZAVNOH ne priznaje Banovinu kao ostvarenje hrvatskih težnji. Naprotiv, u jednom dijelu kaže: “U bivšem vodstvu HSS-a s dr. Mačekom na čelu nema ništa zajedničko s borbom hrvatskog naroda, jer je baš ona svojom protunarodnom politikom u Banovini Hrvatskoj pripremala teren fašističkim okupatorima.”
Ustav RH, međutim, vidi Cvetković–Mačekov sporazum, tj. stvaranje Banovine Hrvatske kao izraz narodnih težnji za samostalnošću i kao obnovu hrvatske samobitnosti (!). K tome, Banovina Hrvatska u svoj teritorij je uključivala dijelove današnje Srbije i BiH, a nije uključivala područje Istre! No, unatoč tome, takva Banovina Hrvatska je ipak navedena u današnjem Ustavu RH. To je važna činjenica!
ZAVNOH-ov antifašizam i nekomunistički antifašizam
Komunisti su bili izrazito negativno nastrojeni prema Mačekovom HSS-u i politici u Banovini Hrvatskoj, jer je ta politika bila negativno nastrojena prema komunističkoj revolucionarnoj borbi. Maček je prilikom osnutka NDH pozvao na poštivanje države, da bi istovremeno bio za suradnju sa Saveznicima a protiv ustaškog savezništva s nacističkom Njemačkom, kao i protiv komunističke ”revolucionarne” borbe. Nakon samo pola godine bio je i sâm zatvoren u Jasenovcu – ustaškom logoru. No, ZAVNOH-u to nije dovoljan pokazatelj njegovog antifašizma: on ga osuđuje jer je bio protivnik komunističke ideološko-revolucionarne borbe. Zapadni antifašizam – onaj koji vidi slobodu u pobjedi Savezničkih snaga, a ne u komunističkoj revolucionarnoj borbi, nije dovoljno dobar za tvorce Odluka ZAVNOH-a. Za njih je jedini ispravni antifašizam koji koji ide ruku pod ruku s komunističkom partijskom borbom i ideologijom.
Dok ZAVNOH vidi Mačekovu uspostavu Banovine Hrvatske u političkom smislu kao prethodnicu fašističke okupacije, Ustav ju, usprkos svemu, vidi kao povijesnu točku u kojoj se očituje samosvijest hrvatskog naroda i državotvorna misao.
Dakle, ZAVNOH osuđuje kao neprijatelje one koji su, iako protiv nacističko-fašističkog poretka, istovremeno i protiv komunističkog poretka. Štoviše, tumači te aktere kao protivnike antifašizma. Nasuprot tome, Ustav RH tumači da je državotvorna misao hrvatskog naroda izražena i nasuprot NDH i na odbacivanju komunističkog poretka – i da je to demokratski izražena volja hrvatskog naroda.
Dakle, ovako napisan Ustav RH implicitno se protivi nekim konkretnim ideološko-vrijednosnim izjavama ZAVNOH-a iz 1943. Antifašizam komunističke revolucije i demokratska volja naroda pod utjecajem komunističke revolucije, kako su naznačeni u tim Odlukama, nisu istovjetni onom demokratskom Zapadnom antifašizmu izraženom kroz duh cjeline Preambule i ukupnog teksta Ustava RH.
Pravna bit i povijesni kontekst
Iz svega je očito kako je za pravilno iščitavanje pojedinih točaka Preambule važno razumjeti kako je pravno presudno ono što je duh cjelovitog teksta Preambule Ustava i to u smislu u kojem to sam tekst i navodi:
„Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo…“
Dakle, Preambula navodi povijesna očitovanja razvoja državotvorne misli hrvatskog naroda, ali ih ona ne beatificira niti ih navodi kao u cjelini mjerodavne za današnju RH. U protivnom bi RH morala težiti granicama koje je imala Banovina Hrvatska, uspostavi kneževina ili čak kraljevske vlasti.
Tekst Preambule zapravo donosi prikaz „ukupnog povijesnog zbivanja“ kroz koje se očitovala državotvorna misao naroda. Zato tekst treba čitati kao cjelinu, ne izdvajajući iz konteksta ovo ili ono povijesno zbivanje. U protivnom moramo prihvatiti činjenicu da su pojedine točke tog teksta u međusobnoj suprotnosti. Zato je važno ne zaboraviti da je presudan duh teksta u kontektu nakane tog teksta.
Stoga možemo reći da, unatoč tome što ZAVNOH zaista sadrži u svoje imenu pridjev antifašistički, sama ta činjenice, tj. ime ZAVNOH-a ništa ne govori o antifašizmu kao ustavnoj vrednoti. Kao i pojedinačni dijelovi imena, tako i pojedinačne odluke same za sebe nemaju toliku ustavnu važnost za RH, budući da na mjestima proturječe Ustavu. Stoga spomen ZAVNOH-a, tj. Odluka iz 1943. treba gledati kao opće povijesno zbivanje u hrvatskom narodu koje služi kao pravni temelj državne suverenosti (npr. po pitanju granica ili slobode od strane vlasti), a ne kao odlučujuću političko-ideološku i vrijednosnu točku.
Odluke ZAVNOH-a, uostalom, i ne mogu biti vrijednosne odrednice suvremene RH, budući da nadahnuće demokratske težnje za slobodom naroda vide u krvavoj komunističkoj Oktobarskoj revoluciji. Nasuprot tome, Ustav navodi za se suvremena RH proglašava „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava“, demokratskim izborima i obrani u Domovinskom ratu, a ne na nekoj istočnoj krvavoj revoluciji.
Da! – Ne smijemo zaboraviti da se u povijesnom razvoju nakon te 1943., usprkos ZAVNOH-ovom spominjanju demokracije i slobode, hrvatski narod i dalje morao boriti i čekati na svoju punu pravnu suverenost, slobodu i demokratsko očitovanje volje – sve ono što je ZAVNOH temeljno i vrijedno naznačio, ali nije ostvario. Barem ne u smislu današnjeg Ustava i poimanja političke slobode i demokracije u Zapadnom i srednjeeuropskom političkom krugu kojemu hrvatski narod oduvijek pripada.
Je li antifašizam u Ustavu RH ili nije?
Onda: ima li antifašizma u Ustavu ili nema? Odbacuje li Ustav RH fašističke/nacističke političke misli? Može se tako reći. Naime, Preambula izravno navodi da se državotvorna misao očituje:
„ … u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog…“
Dakle, Ustav državotvornu misao na kojoj se temelji vidi upravo nasuprot NDH, koja je imala potporu i savezništvo s fašističkim i nacističkim zemljama, te preuzimala njihove nacističke rasne zakone, predavala teritorij (iako ga je poslije vraćala) itd. Dakle – Da! Ustav RH zaista navodi da se državotvorna misao održala i razvijala nasuprot povijesnih zbivanja koja se smatraju savezničkim s nacizmom i fašizmom. Tako da se može reći da u tom smislu Ustav implicitno sadrži protivljenje fašizmu i nacizmu, tj. antifašizam. Taj antifašizam nije istovjetan onom komunističkom koji je nadahnut Oktobarskom revolucijom i koji je polazno nadahnuće ZAVNOH-a. Naprotiv, Ustav je proglašen izrijekom na odbacivanju komunističkog sustava i poretka. Stoga je antifašizam Ustava RH one iste naravi koju sadrži i antifašizam demokratskih Savezničkih snaga, a ne političko-partijskog sustava komunističkog poretka.
Ono u čemu je ZAVNOH u skladu s cjelinom Preambule Ustava je njegova vlastita polazišna osnova navedena u I. točki Odluka iz 1943.:
„Hrvatski se je narod, usprkos svom dugom robovanju pod Nijemcima, Madžarima i Talijanima, usprkos svom 22-godišnjem potlačenom položaju pod velikosrpskom beogradskom klikom, uvijek borio za svoju slobodu i samostalnost. Ta borba našla je svoj snažni izraz u neprekidnom nizu ustanaka i žilavih političkih borbi. (…) Te vjekovne težnje hrvatskog naroda za slobodom nisu se sve do danas ostvarile, pored ostalog, i zbog toga, što je u svim momentima u Hrvatskoj prevladao utjecaj ljudi, koji nisu imali ništa zajedničkog s interesima hrvatskog naroda, nego su naprotiv stajali u službi tuđina.“
Ta točka Odluka ZAVNOH-a izražava isti duh kao i Preambula Ustava RH, te je u tom duhu njezin sastavni dio. Štoviše, čitava Preambula današnjeg Ustava mogla bi se sažeti upravo tim riječima. (Možda bi bilo manje rasprava…) No, sve to nipošto ne znači da su i sve ostale točke tih Odluka ZAVNOH-a nedodirljive i jednakovrijedne. Naprotiv, neke su nespojive s današnjim Ustavom i povijesnim činjenicama.
Ustavno razlikovanje temelja i povijesnih očitovanja
Gledajući duh cjeline teksta Preambule i nakanu Ustava, temelj Republike Hrvatske jest volja hrvatskog naroda izražena na prvim slobodnim izborima 1990. godine, kada je narod potvrdio tisućljetnu samobitnost i odlučio uspostaviti suverenu državu te tu odlučnost i volju dokazao obranom u Domovinskom ratu.
Povijesna očitovanja državotvorne misli vide se u pojedinim događajima ne u vrijednosno-ideološkom smislu, već u smislu duha današnjeg Ustava. Ono što Ustav zanima je kontinuitet i opći pravni i povijesni razvoj današnje (!) državotvorne misli u tim povijesnim događanjima, a ne političko-ideološka svakodnevica. Ustav vidi državotvornu misao hrvatskog naroda nasuprotnu nacističkom i fašističkom poretku, ali i komunističkom poretku. Stoga možemo reći: antifašizam kao opće povijesno svrstavanje nasuprot fašizma i nacizma jest dio duha Ustava i temelj RH; antifašizam onako kako je on dio komunističkog poretka nije dio Ustava niti temelj RH.
Koji je to antifašizam postojao nasuprot povijesnih zbivanja u NDH, a da nije komunistički? To je antifašizam svih onih koji su se, bilo u partizanima bilo izvan njih, borili za oslobađanje svojih mjesta, a da pritom nisu bili propagandisti komunističke revolucionarne ideologije niti bili iste misli kao i Partija. To su oni koji su se borili za slobodu od nasilja, tlačenja, za dostojanstvo i živote svojih obitelji, susjeda, prijatelja… Svi oni koji nisu bili ideološki ”revolucionarni” borci, već borci za slobodu protiv zločinaca.
To je antifašizam bl. Alojzija Stepinca, ali i velikog dijela HSS-a koji se protivio zakonima i politici NDH i pozivao na strpljivost da demokratski Saveznici pobjede. To su, dakle, svi oni koji su se borili protiv zločina NDH i nacističko-fašističkih okupatora, ali koji su zadržali plamen ideje demokratske slobode, nasuprot komunističkoj revolucionarnoj demokraciji i težnji Partije za osvajanjem vlasti i priključivanjem naroda totalitarnom ideološkom krugu SSSR-a.
Zaključna misao
Temelj hrvatske državnosti nije stranačko-revolucionarna borba za vlast i moć, nego volja naroda da bude slobodan i samostalan u svojoj vlastitoj državi. U konačnici, to je volja izražena nasuprot poretku NDH i komunističkom poretku, volja koja je potvrđena demokratskim izborima 1990. godine, obranjena u Domovinskom ratu i utvrđena Ustavom Republike Hrvatske kao demokratske države.
Sve drugo — kneževine, Banovina, ZAVNOH… — jesu povijesne točke u dugom nizu izražavanja iste, neprekinute vatre i duha težnje za suverenom i slobodnom Hrvatskom državom koju danas imamo.
A antifašizam u Ustavu? Ne, on nije eksplicitno izrečen. Da, on je dio Ustava i temelj suvremene RH. Ne, to nije antifašizam Komunističke partije. To je antifašizam u onoj demokratskoj srednjoeuropskoj i zapadno-civilizacijskoj težnji za slobodnom i samostalnom državom, nasuprot svim totalitarnim i partijskim ideološkim borbama za vlast.
Ivan Glavinić
Odgovori