O klečanju za vrijeme pretvorbe

·

,

Posljednjih godina jako puno ljudi ostaje stajati u trenucima kada je u misi obvezno kleknuti. Razumije se da su oni kojima bolest ne dozvoljava kleknuti opravdani i izuzeti od te obveze. No, mnogi vjernici nisu u toj skupini.

Jako puno je djece, mladih ali i odraslih zdravih ljudi koji jednostavno ne vide potrebu za kleknuti. Ili smatraju da ako nema klecala ili ako je pod ogoljen, da ne moraju kleknuti pred Bogom.

Takva lakoća izlika i moguća ravnodušnost prema iskazivanju poklona (klanjanja) vanjskim stavom tijela – to je simptom stanja vjere i dobar pokazatelj propusta i promašaja kateheze.

U svetoj misi postoji jedan trenutak kada je obvezno klečati neko vrijeme: pretvorba – dolazak Isusa Krista, Boga na oltar; njegovo pretvaranje bîti kruha i vina u Tijelo i Krv Krista – u Boga među nama. On, vladar kozmosa, toliko se ponizuje i spušta do nas, da se uprisutnjuje stvarno pod likom kruha i vina.

Na tu njegovu veliku dobrotu koju iskazuje ulazeći u skromnost kruha i vina, mi odgovaramo svojom poniznošću duha i tijela – klečanjem u duhu i u tijelu. To znači u čitavom biću. Time iskazujemo i vjeru da je tu zaista prisutan Bog. Nema posebnih previđenih riječi koje prate taj čin, jer nema riječi koje su dovoljne. Gesta poniznog klanjanja čitavog bića je taj odgovor koji ne možemo izreći.

Ima li klecala ili nema; je li pod od kamena, tepiha, pločica ili betona? To najčešće nema veze. Zaprljat ćeš hlače? Jao, koja drama! Briga za to da ne zaprljamo hlače je smiješna naspram brige kako da Bogu iskažemo najdublje štovanje.

Bio ti na otvorenom ili u zatvorenoj crkvi, nađi par centimetara pogodnih za kleknuti. Nije baš najudobnije? Nema jastuka? Izdrži malo, ne budi snob i slabić! Krist za nas izdržava muku Kalvarije – u svakoj misi. Što je malo neudobnosti klečanja naspram Njegove muke i sebedarja?

Po pitanju molitvi i gesti u svetoj misi, nema izbora “kako je kome draže”. Misa nije ničija osobna pobožnost, već je to službena, svečana i najvažnija molitva čitave Crkve. Riječi i geste tijelom u misi nisu samo izrazi osobne vjere i privatne pobožnosti. To su izrazi i vjere Crkve; geste nisu samo vanjski izričaj privatne molitve, već su sastavni dio jedne zajedničke molitve Crkve. U misi nema ‘moje ja’. U misi je ‘naše ja – ja Crkve’. Ono ‘moja je’ je dio većeg ‘ja’ Crkve. Ne molimo razjedinjeni osobnim mišljenjima i preferencijama.

Svi molimo kao jedna Crkva, jedna Zaručnica koja iskazuje vjernost Zaručniku; svi stojimo kao jedno Kristovo mistično Tijelo.

Dobro je znati i kada kleknuti. Naime, ne klekne se čim završi pjesma “Svet”. Taj običaj je praktičan, ali često ispada smiješan, kada svećenik započne neke molitve koje se rjeđe koriste. To pokazuje naš automatizam i nepromišljanje o smislu riječi i gesta.

Klekne se kada svećenik zazove Duha Svetoga, tj. kada ruke ispruži nad kruh i vino. (obično uz riječi “rosom Duha svoga…”) Tada se klekne.

Kleči se sve do poklika “Tajna vjere!”. Tada se ustaje, a odgovor se pjeva stojeći. Naime, taj odgovor se odnosi na čitavu misu, a ne samo na pretvorbu. On govori o slavlju uskrsnuća i čekanju dolaska. Zato mu odgovara gesta uskrsnuća i čekanja – stajanje. To je i gesta koja je prisutna kroz gotovo cijelu misu.

No, postoji i lijepo iznimno pravilo: ako je običaj u nekom kraju da svi kleče od završetka “Svet” pa sve do molitve “Po Kristu i s Kristom…” – Crkva smatra pohvalnim zadržati tu praksu dužeg klanjanja!

No, to znači da svi vjernici kleče sve vrijeme te velike euharistijske molitve, te ustaju tek prije poziva na Oče naš…

Osobno mislim kako bi možda bilo dobro posvuda uvesti praksu da se kleči upravo tako. Time bi se možda obnovila svijest o važnosti klanjanja u Božjoj prisutnosti i svijest o tome što se upravo događa.

Dakle, sve češća praksa da mnogi vjernici ostaju stajati za vrijeme pretvorbe je jako loš simptom, ali i kritika nemara za pouku i katehezu.

Tko je zbog bolesti spriječen, opravdano ostaje stajati, ali je dužan barem nakloniti se. Svi ostali vjernici obvezni su ponizno kleknuti za vrijeme pretvorbe, jer veliki Bog dolazi u poniznom činu pretvorbe i stvarno postaje ovdje i sada Prisutni pod likom malog kuha i malo vina.

Oni koji žele proučiti više o smislu klečanja u kršćanskoj molitvi općenito, neka pročitaju tekst teološkog maestra, Josepha Ratzingera – Benedikta XVI. – OVDJE.


Ivan Glavinić

Komentari

Odgovori

Discover more from KRATKI OGLEDI

Subscribe now to keep reading and get access to the full archive.

Continue reading