Riječki nadbiskup i ove subote je slavio misu u svojoj katedrali, a došli su uobičajeni molitelji s trga, ali i dio prosvjednika. Iako mediji izvještavaju o tome kao da su se dvije velike skupine naše u katedrali na misi, okupili su se uglavnom molitelji i drugi vjernici, a od prosvjednika ih je došlo ukupno 4. (ako se može vjerovati izvoru te informacije: ovdje)
No, brojke u pastoralu nisu uvijek presudne jer su varljive. Svaki put kada i jedna osoba uđe crkvu i sluša evanđelje i promatra Pretvorbu, to je zalog pobjede. Ne naše, već Gospodinove pobjede. Jer će barem jedna osoba (ili njih 4) čuti evanđelje i Kristove riječi koje će im nekada već odzvoniti u nutrini. Danas sutra, za 30 godina… Svejedno je. Važno je da se time posijana Riječ spasenja. A Kristova riječ spasenja je upućena svima, pa čak i onima koji joj se (naizgled) protive.
Onkraj tog aspekta, današnja misa i molitva u katedrali bila je dio pokušaj gradnje mostova. Neki to vide i kao pokušaj vraćanja molitelja u crkve. Pa, je li ovo nekakav pomak u gradnji mostova? Vrijeme će pokazati. Još ne znamo kako će Duh raspuhati plamen koji gori. Ali je ti ovo danas bilo nešto pozitivno? Opći je dojam da jest i možemo reći da je pokušaj zajedništva plemenit i dobar cilj.
Zauzimanje strana
Iz inicijative prosvjednika izvijestili su kako više neće održavati prosvjed. Kao razloge navode to što molitelji promijenili svoje nakane, pa ih sada prepuštaju Crkvi “da ih vrati unutra” (?!). No, oni su tu promjenu nakana, koja je ionako bila unaprijed planirana, proglasili svojom pobjedom, a u crkvu su ušli kako bi ‘podržali nadbiskupov trud da javni prostor zaštiti od ideoloških pritisaka i instrumentalizacije vjere’ (izvor: ovdje).
Dakle, radi se još uvijek, barem jednim dijelom, o ideološkom signaliziranju i zauzimanju strana. To je jako tužno jer se, upravo u svrhu borbe protiv navodne instrumentalizacije vjere posegnulo za – instrumentalizacijom. Ipak, mala brojnost prosvjednika znatno umanjuje taj efekt instrumentalizacije, te svodi čitav događaj na simboličan prekid prosvjeda ispred molitelja. I to je dobro.
Svakako treba pozdraviti poziv nadbiskupa za misu i prosvjednicima. I oni su grešnici kao i svi molitelji i svi mi komentatori. Jedino na što je trebalo obratiti pažnju jest to da se na misu ne dolazi radi zauzimanja strana i protivštine prema nekome.
S razlogom Crkva uči da je u ekumenizmu zajedništvo u svetinjama cilj, a ne sredstvo za postizanje jedinstva. Jer je svetu misu duhovno vrlo opasno instrumentalizirati. Najprije je potrebno teološkim dijalogom i društvenom suradnjom otvoriti ta vrata. U ovom mikro-području, zajedništvo se može ostvariti kroz katehezu za molitelje i prosvjednike i/ili u zajedničkoj inicijativi volontiranja, npr. u pučkoj kuhinji.
Sada kada prosvjednici odlaze, ne treba na njih bacati blato, već im jednostavno poručiti: “Nastavi ići na misu i kada nije prva subota. Idi, moli i ne griješi više!’ Dobro bi bilo i pozvati ih na tribine upravo o temama iz bivših molitvenih nakana, kako bi ih svoje prosvjede mogli realno analizirati, a ne politički. Takve tribine organiziraju i ženske i muške vjerničke inicijative, pa bi ih one mogle i pozvati. Takvi katehetski susreti (ne debate) sa suprotstavljenim stranama može biti koristan put dijaloga u društvu, pa bi bilo dobro da oni koji se vide u tome pokrenu inicijative u tom smjeru.
Ono što nije dobro je što mnogi vjernici u komentarima zauzimaju strane. Između općenito pozitivnih komentara, mnogo je onih koji današnji događaj pripisuju ili plodovima molitve na trgu ili nadbiskupovoj mudrosti i pozivaju ga da “vrati molitvu u crkve”. To je i dalje refleks zauzimanja strana i instrumentalizacije čak i pokušaja gradnje mostova. Taj refleks neće tako lako nestati i to je nešto negativno – nešto čemu uzrok nije u Crkvi već u društvu i javnim svjetovnim igrama i društvu.
Negativna je i činjenica da mediji dolaze u crkvu na misu vjerojatno tražiti zanimljivu vijest. To je pokazatelj da javnost tu misu, osim pokušaja zajedništva, shvaća i kao ideološki sudar jedne grupe naspram druge i gleda hoće li tu biti nemira ili neće. I to je pokušaj medijske instrumentalizacije vjere. Srećom, do toga nije došlo. Prosvjednici su mirno i dostojanstveno bili prisutni na misi te nitko nije stvarao neugodne situacije.
Dobro je i da su molitelji bili na misi te da su ostali na klanjanju te se poslije javne molitve vratili u crkvu. To je pokazatelj otvorenosti i spremnosti na ugrađivanje, a ne suprotstavljanje svoje inicijative u ono što je želja nadbiskupa. Još uvijek je to potrebno izbrusiti, ali ovime je pokazana nužna otvorenost i prostor za pastoralnu i molitvenu suradnju.
Mostovi unutar Crkve
Pokušaj gradnje zajedništva je u redu i treba ga pohvaliti, iako sve to još treba izbrusiti. Treba pohvaliti i to da je misa organizirana prije molitve krunice, kao i klanjanje, te da je nakon krunice na trgu moliteljima udijeljen blagoslov u katedrali. To je vrlo lijep čin s obje strane i lijep pomak koji bi bilo jako dobro nastaviti i dalje. Započeti i završiti zajednički molitveni dan u katedrali – to je nešto što treba pohvaliti i nastaviti!
Bilo bi zaista tužno da inicijativa, koju u svijetu prate i podržavaju i biskupi, bude unutar Crkve kamen spoticanja u gradu koji se diči različitošću. Javno je uočljivo da je potreban dijalog i između nadbiskupa i molitelja i pronalazak zajedničkog jezika. Jasno, vjernici su dužni poštivati i biti poslušni biskupu, ali i biskup je pozvan da ne trne Duha i da provjerava i ono dobro zadržava.
Bilo bi lijepo i u skladu s tom potrebom zajedničkog jezika da iz inicijative molitelja pozovu nadbiskupa na neku od svojih tribina ili duhovnih obnova. Sa strane nadbiskupa, bilo bi korisno da, osim poziva na otvaranje prema drugima i protiv zloporaba, uputi i koju riječ podrške moliteljima, istakne pozitivne strane te inicijative. Nije baš da ih nema.
bILO bi u korist izgradnje mostova i dijaloga da nadbiskup ukaže i na odvratne poruke koje su ti molitelji primali i izdržali bez uzvraćanja istom mjerom. Bilo bi lijepo i suosjećajno, u korist zajedništva, pohvaliti to neuzvraćanje. Ali i onoj drugoj strani ukazati da njihovi transparenti i komentari ne vode prema zajedničkom jeziku i toleranciji, već predstavljaju prepreku dijalogu, te da je za mir društva potrebno da se i oni u Crkvi i oni izvan nje obrate od svojih nedjela i odreknu netrpeljivosti.
Nedavno smo imali predsjednika jedne stranke koji s političkog skupa poziva vjernike-članove stranke da se uključe u župe i tako iznutra suprotstave ultrakonzervativcima. Još uvijek nije bilo značajnijeg osvrta na tu izjavu. A ona je, po meni, vrlo problematična, jer pastoral shvaća kao opdručje političkog interesa i mjesta na kojemu se treba odviti srž političke borbe protiv ideoloških neistomišljenika. To je vrlo žestoka i opasna instrumentalizacija vjere i poziv na subverzivno djelovanje. Od etiketa i podjela „mi ili oni” prelazi se na pozive na subverzivno djelovanje i uporabu pastorala protiv nekoga u političkoj borbi. To dolazi iz političkog kruga koji daje jaku potporu onim prosvjednicima, a sad se očito razmišlja i ko koraku dalje. To je nešto što na što bi se trebalo osvrnuti i reći jasno: ne može tako. To ne može donijeti dobro.
Podjela krivnje između strana nije put k miru, kao niti prebacivanje krivnje za samo na jednu stranu. No, riješnje ni nije u tome da se mi kršćani povučemo u svoja četiri zida kako ne bismo iritirali nekoga. Mi se, zapravo, i možemo povući, ali samo kako bismo se duhovno osnažili i opremili za buduće nadolazeće vrijeme. Možemo se zadržati unutar naših granica, graditi unutarnje strukture i jačati duh unutar svojih ustanova i crkvi. Ali kada jednom opet iziđemo u žižu društvenog života (a moramo ako smo kršćani), hoće li nas dočekati društvo za koje smo se pripremali ili posve drukčije za koje ćemo biti nespremni. Nije li takvo stanje danas, u kojem se Crkva trijezni od početnog pokoncilskog zanosa (kod nas i zanosa ’90-ih) i pokazuje znakove zbunjenosti današnjim vremenom i zbivanjima? Nismo li u svom oduševljenju novim poletom i otvaranju svijetu ipak zanemarili duhovni oprez i rizik padanja u naivnost? Ne vidimo li korelaciju između duhovnog kolapsa Zapada i našeg nesnalaženja u novim izazovima? Nisu li inicijative odozdo, poput ove molitve na trgovima, jedan od posljedičnih samoinicijativnih vapaja da se duhovno probudi društvo?
Molitva na trgovima, podjele i „mi ili oni”
Molitva krunice na trgovima neće tako brzo nestati. Jer, to je svjetski raširena inicijativa koja će ili prestati sama od sebi ili ju neće moći ništa prekinuti. Po onoj: ako je ovo od Boga, nećete moći spriječiti; ako je protiv Boga, neće moći opstati.
Istina je da ne trebamo namjerno izazivati podjele. To mora biti jasno svakome. A opet, mi ne možemo pobjeći od toga da naše djelovanje kao kršćana ili javno izjašnjavanje o vjeri izaziva otpore i osporavanja. Podjela oko nas kao kršćana i našeg djelovanja će uvijek biti. Ako mirna molitva u bespomoćnosti klečanja izaziva viđene izljeve netolerancije, onda je to problem prosvjednika i njihovih podupiratelja, a ne molitelja. Podjele proizlaze iz laži, mržnje i oholosti. Ili iz koristi.
Podjele bi uvelike išle na račun molitelja da su prihvatili stvaranje živog zida i pokazivanja otpora mišićima prema prosvjednicima. Ali oni su tu inicijativu javno odbili i pozvali sve da to ne čine i da poštuju pravo i onih drugih da prosvjeduju. Time su konačno dokazali da ipak njihov čin molitve nije ono što je pravi uzrok podjela, već da je uzrok nešto drugo. Ako se u društvu utemeljenom na kršćanskim vrednotama ne može mirno podnijeti jednom mjesečno javnu zajedničku miroljubivu kršćansku molitvu koju može slobodno zaobići, onda je to pokazatelj dubljih problema, a ne problema u samoj molitvi. Pa i iz protestantskog kruga su reagirali na napade na katoličke molitelje! Nije li to dovoljan pokazatelj da čak i drugi vide da problem nisu molitelji već nešto drugo?
I kada nije bilo molitve na trgovima, našli su se prosvjednici bučiti protiv ugovora sa Svetom stolicom, izjašnjavanja nevjernikom na popisu, vjeronauka… Jednostavno, jednom određenom manjem dijelu društva je Crkva dobar povod za dizanje buke. A, nekima podjele im služe za zbijanje redova te ih obilno koriste za svoju korist. Bili mi kao vjernici u privatnosti ili javnosti, šutjeli o moralnim pitanjima ili govorili, uvijek će se netko buniti i izazivati zauzimanje strana za ili protiv. Danas više nije niti pitanje o tome je li to na trgovima ili nije. I u svoja četiri zida čovjek je izložen javnim prosvjedima, svjedočanstvima, evangelizaciji. Riječ je o tome da je zahvaljujući internetu dinamika trgova ušla u domove.
Riječ javno i vani više se ne odnose samo na fizički prostor, već na dostupnost pristupa nečemu. Molitve, devetnice, duhovne vježbe… – internet je pun svakakvog materijala koji obiluje i dobrim i štetnim stvarima. Neke od tih bi se mogle podvesti i pod duhovno opasne, duhovna zlostavljanja i sl. U tom kontekstu, problematičniji su neki propovjednici i “teolozi” koji zahvaljujući internetu siju sjeme svoje ideologije i privatne teologije. Molitelji na trgovima imaju fizički oblik javnosti ali posve ispravno formulirane nakane i prihvaćenu molitvu. Kao takvi, predstavljaju znatno manju opasnost po kršćanstvo od onih koji su u virtualnoj javnosti i u tišini kuća mogu širiti svoje ideje i teorije. Pa ipak, čini se da se više brinemo oko molitelja na trgovima nego oko neprekidno dostupnih javnih sadržaja koji predstavljaju stalno dostupan rizik.
Živimo u takvom vremenu da nije ozbiljno za očekivati da će se smanjiti podjele ako krunica nestane s trgova jer podjele postoje i prije nje. Utopijski je očekivati neko vrijeme bez podjela kao ono koje će biti prikladno i bez opasnosti da ne uznemiravamo društvo. Uvijek ćemo uznemiravati nekoga, jer je Krist koji se naviješta u našim djelima „znak osporavan”. Još dugo će biti onih koji protivljenje i stvaranje stava ‘‘mi ili oni” vide kao koristno političko sredstvo i teško da će takvo ozračje nestati samo ako mi prestanemo biti mi kako oni ne bi bili uznemireni. Sve dok postoji korist od takvog stava i dok netko iz koristi, oholosti ili neznanja podupire održavanje takvog ozračja politički, financijski i medijski, podjela će biti.
Izostanak osjećaja za sveto i vjerska ravnodušnost, mentalitet hrvatskog jala i duhovna nepismenost su rašireni i još dugo će naše društvo trpjeti posljedice koje se očituju i u porukama prosvjednika, ali i porukama onih koji idoliziraju molitvu naspram nadbiskupa. I to će tako biti bili mi na trgovima u molitvi ili samo u crkvama. Dok je ikakva promjena znak ideološke pobjede, a ne otvaranja puta pomirenju, podjela će biti. Mentalitet pobjede protiv drugoga koji je neprijateljem je snažno prisutan u našoj politici i aktivizmu te predstavlja rak našega društva. Vrijeme je da se svjetovne silnice pozove na odgovornost, a ne da u Crkvi naivno držimo autocenzuru kao put mira u društvu i način smanjivanja podjela.
Zato je vrijeme da se analize fokusiraju ne više na molitelje i njihovu društvenu odgovornost, već i na one koji šokiraju javnost godinama svojim prosvjedima i izjavama kojima pokušavaju dekonstruirati vrednote koje društvo drže na okupu. Potrebno je sagledati tko profitira na tom društvenom kaosu i nemiru i jasno osuditi takvo stvaranje ili podržavanje onoga što izaziva ”mi ili oni” krize radi profiterstva svake vrste. Mnogi mediji, udruge, političari i medijski aktivisti imaju prste u tome i na to se godinama već upozorava iz različitih krugova. No, gotovo da i nema pomaka naprijed.
Veliki dio toga što se događa u našem društvu je simptom izostanka kateheze i slabosti naše evangelizacije. Jer, očito je da smo popustili duhovno opismeniti puk ako, primjerice, može biti protiv obnove duhovnog autoriteta muškarca u vrijeme kada su muškarci zanemarili duhovno, žene ostavljaju u crkvi dok oni piju i psuju u birtiji, ili nedjeljom tuku žene i brane im odlazak u crkvu. Pretvoriti fizički autoritet u duhovni u kontekstu odgovornosti za obitelj – pa to bi trebalo biti svima prihvatljivo!
Zakazali smo i u tome da u srce naroda i društva udahnemo jači osjećaj za sveto. Jer, ako se dižu transparenti žaljenja što Marija nije pobacila; se na ukradenim zastavama piše da će se pobaciti i Crkvu i državu (znači, dokinuti ih) i ako to prođe uz tek neznatne osude i uz društvenu ravnodušnost spram takvog napada na svetinje, onda nam u društvu ozbiljno nedostaje osjećaj za sveto i za pravednost.
Za pastoral muškaraca
Rješenje društvenih podjela oko Crkve i vjernika nije u tome da se mi povučemo u svoja četiri zida, nego da svojom jakošću, iskrenošću i otvorenošću priviknemo društvo na našu mirnu prisutnost i doprinos društvu na svaki način, pa i molitvom. Pa da s vremenom dođe tolerancija, a nakon nje i prihvaćanje.
Poziv na zajedničku molitvu je dobar pokušaj toga. Ali to mora biti još razrađeno i izbrušeno. Što to govori ako se na misu dolazi radi potpore nekome u protivljenju drugome? Što znači jedna misa i molitva onima koji ne vjeruju, koji bi pobacili Crkvu, koji žale što Marija nije pobacila? Što govori ako neki i s ove strane i s one na biskupe gledaju kao „svoje ili njihove“, tj. kao ideološke pristaše, a ne pastira?
To govori da je potreban ljudski susret u redovitosti i pouka kao korak na putu obraćenja koje je sigurni put pomirenja. Zato sam stava da je i dalje potrebno nastaviti putem organiziranja zajedničkih tribina, kateheza, volonterskih susreta… Organiziranja konkretnih čina gdje će dvije strane morati dati se umjeravati i ispravljati; gdje će surađivati za konkretnog trećeg. Tako će se rušiti prepreke kako bismo danas-sutra mogli moliti istim obraćenim duhom i srcem, a ne poput onog farizeja i carinika – u istom prostoru, ali posve različito.
I još nešto moram istaknuti: Inicijativa molitelja i muških tribina predstavlja priliku za Crkvu. Oni su iznenađujući fenomen kojim se muškarci nude za duhovni, tj. pastoralni rad s njima. Skupina koja je do jučer bila sinonim za one koji su daleko, sada se samoinicijativno gotovo nudi Crkvi. Može se posegnuti za odmicanjem od njih, kritiziranjem, gušenjem… Ali korisnije je iskoristiti taj odozdo probuđeni polet muškaraca za duhovnim životom. Stoga bi zaista bilo korisno da Crkva uspostavi institucionalni dijalog s voditeljima te inicijative te da uspostavi pastoralnu asistenciju i katehetsku suradnju. Tako Crkva može pratiti da se u tim samoinicijativnim vjerničkim pokretima ne razvijaju nezdrave i rizične prakse, a s druge strane može katehetski djelovati i usmjeravati taj duh u korist Crkve i društva. Također, s obzirom na to da su se navodno pojavile neke grupe molitelja nepovezane s originalnom inicijativom, na taj bi način Crkva i sami laici mogli signalizirati javnosti kada je to potrebno.
Zaista je muška duhovnost i prekid vjerske ravnodušnosti kod muškaraca bio značajan pastoralni izazov za mnoge i jedan od dugogodišnjih problema. Već je ušlo u uobičajeni način razmišljanja da Crkvu uglavnom živom održavaju žene. No, inicijativa muškaraca koji mole i rade na duhovnom aspektu muževnosti pruža priliku za pastoralni obrat i pruža novu priliku. bilo bi šteta odbaciti tu priliku. Možda bi bilo dobro da u nekim biskupijama započnu s molitveno-katehetskim danom za muškarce. Prve subote misa, pa polsatna javna molitva, pa zajednička kateheza za muškarce (koja može biti otvorena i za protivnike). To bi mogao biti način na koji bi biskupije mogle ući područje te laičke inicijative sa svojom pastoralnom asistencijom te istovremeno čuvati njih od zastranjenja ili zloporaba. To mi se čini kao win-win situacija.
Zaključak
Na kraju, trebam priznati nešto: prije sam iskazao bojazan se da će supostavljanje molitve u riječkoj katedrali za vrijeme krunice izazvati još dublje zauzimanje strana i otvoriti put većoj instrumentalizaciji ove ili one molitve u medijima. (vidi: ovdje) No, razvoj događaja danas je lijepo pokazao da se stvari ipak ne kreću u tom smjeru. Bogu hvala! Pokazalo se da se može pronaći kompromis u kojemu će molitva krunice biti uklopljena u molitvu u katedrali. Bilo to slučajno ili namjerno. Potrebno je još izbrusiti stvari. Ali utješno je kada nas kroz događaje poput ovoga Duh podsjeti da puše kako On hoće.
Ivan Glavinić
Odgovori