Iz godine u godinu se o korizmenim odricanjima govori u medijima i na društvenim mrežama. Novinari često ispituju poznate i obične ljude čega su se odrekli u korizmi. Društvene mreže obiluju komentarima i analizama o korizmenom odricanju. Tako je jedan pjevač na društvenim mrežama istaknuo:
Uvijek sam onakav kakav jesam i neću glumiti da sam nešto drugo 30 ili 40 dana samo da bih opravdao svoje takozvane grijehe. Grešan sam, kao i svi ljudi, ali ne želim u tih nekoliko tjedana glumiti nekoga tko će ispasti bolji nego što jest. Ja sam ono što jesam… (Izvor: VL)
Osim njega, svoje izjave su dali mnogi drugi. No, samo ova izjava pokazuje jedno nerazumijevanje korizme, ali i nerazumijevanje smisla odricanja. U pozadini je, čini mi se, i nerazumijevanje ljudske grešnosti. Stoga, iako je ovo razmišljanje kao reakcija na citiranu izjavu , ovo nije odgovor samo na nju, već je to odgovor svima nama. Da, nama, jer je potrebno da ovo ostane i kao podsjetnik za mene. Jer je svaki čovjek potreban obraćenja.
ODRICANJE I ONO ŠTO JESMO
Onaj tko se u korizmi odriče bilo čega kako bi pokazao da je 𝘣𝘰𝘭𝘫𝘪 𝘰𝘥 𝘰𝘯𝘰𝘨𝘢 š𝘵𝘰 𝘫𝘦𝘴𝘵 ili kako bi opravdao grijehe, taj je promašio smisao odricanja.
Korizmeno odricanje je način priznanja da upravo 𝘫𝘦𝘴𝘮𝘰 𝘵𝘰 š𝘵𝘰 𝘫𝘦𝘴𝘮𝘰 𝘤𝘪𝘫𝘦𝘭𝘶 𝘨𝘰𝘥𝘪𝘯𝘶, a to znači da smo daleko od onoga što trebamo i možemo biti. A možemo biti bolji i sveti.
Da, odricanje je priznanje da smo svjesni da možemo i trebamo biti bolji nego što smo tijekom cijele godine. Korizma je priprava za novi život, za to 𝘣𝘪𝘵𝘪 𝘣𝘰𝘭𝘫𝘪, što se treba ostvariti o Uskrsu i nakon njega.
Odricanje je i vidljivi, materijalni znak kajanja za grijehe i znak da mislimo zaozbiljno da želimo biti 𝘣𝘰𝘭𝘫𝘪 𝘯𝘦𝘨𝘰 š𝘵𝘰 𝘴𝘮𝘰 𝘵𝘰 𝘣𝘪𝘭𝘪 𝘥𝘰 𝘴𝘢𝘥𝘢. Grijesi nisu „𝘵𝘢𝘬𝘰𝘻𝘷𝘢𝘯𝘪 𝘨𝘳𝘪𝘫𝘦𝘴𝘪“. Grijesi su stvarni: od onih najgorih zločina, do onih svakodnevnih, na koje smo ravnodušni. Promislimo samo koliko psujemo drugima 𝘮𝘢𝘫𝘬𝘦 ili koliko svojim riječima i djelima dajemo loš primjer djeci, koja onda, vođena našim uzorom, odu u život poroka, bezobraštine ili loših navika. Koliko samo psujemo Boga, ne praštamo, ne marimo za druge, za siromahe? Koliko pridonosimo korupciji, očaju, tračanju… To je ono na što su i nevjernici slabi jer to ljudski razum prepoznaje kao 𝘻𝘭𝘰. A mi vjernici to zlo nazivamo 𝘨𝘳𝘪𝘫𝘦𝘩𝘰𝘮.
Grijesima možemo našu dušu otrgnuti od veze milosti – prijateljstva s Bogom i voditi ju u ponor vječne propasti i pakla. A u paklu nema 𝘦𝘬𝘪𝘱𝘦, jer pakao je odijeljenost od radosti i zajedništva. 𝐄𝐤𝐢𝐩𝐚 𝐣𝐞 𝐮 𝐫𝐚𝐣𝐮 gdje svi ljudi instinktivno žele doći i 𝐠𝐝𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐬 𝐁𝐨𝐠 ž𝐞𝐥𝐢. 𝐀𝐥𝐢, 𝐬𝐚𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐦𝐞 𝐨𝐝𝐥𝐮𝐤𝐞 𝐢 𝐮𝐬𝐦𝐣𝐞𝐫𝐞𝐧𝐣𝐚. 𝐔 𝐨𝐯𝐨𝐦 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐮. Grijeh je ono što nas tjera da se pitamo, kao što si se i ti pitao: „𝘈 𝘨𝘥𝘫𝘦 𝘫𝘦 𝘯𝘦𝘴𝘵𝘢𝘰 č𝘰𝘷𝘫𝘦𝘬?” Nestao je u svojim strastima, željama, sebičnostima i oholostima. Odricanje je znak i priznanje Bogu i nama da smo kao čovjek nestali, da nismo bili tu kad smo trebali, ali da želimo opet biti čovjek kakvim nas Bog vidi.
Odricanje je početak obraćenja, proces okreta iz smjera propasti u smjer prema Bogu. Odricanje još nije znak da smo bolji. To je baš znak da nismo ok, znak kojim dajemo do znanja sebi i Bogu da želimo biti bolji. Početak toga puta.
ODRICANJE JE ČIN RAZMETNOG SINA
Odricanje je stav onoga razmetnog sina koji je shvatio 𝘥𝘢 𝘫𝘦 𝘵𝘰 š𝘵𝘰 𝘫𝘦𝘴𝘵, ali da to nije ok i da postoji prilika i za bolji život. On polazi u suprotnom smjeru od 𝘵𝘰𝘨𝘢 š𝘵𝘰 𝘫𝘦𝘴𝘵 – razmetan (grešan) – i polazi u smjer koji vodi prema Ocu. On se već tad odriče čak i povlastica sinovstva, samo kako bi ponovno imao ono nužno za život i tako živio bolji život s Ocem. I zbog te odluke, tj. odricanja od svog načina života, Otac ga dočekuje i prima i uvodi u kuću sa slavljem.
Svoje grijehe ne možemo opravdati ničime. To zna i taj razmetni sin. Zato je on spreman da više i ne bude 𝘴𝘪𝘯, nego radnik kojemu su znoj i muka rada isplata njegovog grijeha – cijena koju plaća kako bi imao ono što je grijehom izgubio. 𝐍𝐨, 𝐭𝐚𝐣 𝐎𝐭𝐚𝐜 𝐣𝐞 𝐁𝐨𝐠, 𝐚 𝐬𝐢𝐧 𝐬𝐦𝐨 𝐦𝐢. Grijeh ranjava vječnu ljubav Božju, a za ranu u vječnosti pravedna cijena je vječna cijena. Mi svojim grijesima nabijamo dug koji prema pravednosti zaslužuje kaznu i vječnu smrt kao cijenu.
Zato za svoje grijehe nemamo svoga vlastitog opravdanja i ne možemo ih sami isplatiti. Zato je Bog došao na svoj način – u ljudskom obličju i za nas sve odjednom platio dug koji svatko od nas nabija svakim grijehom. On je sam, ne želeći da propadnemo za vječnost, platio dug mukom i smrću na križu. On koji je Vječni, prošao je kroz smrt i tako podnio to za nas, kako bismo mi bili sigurni od vječne smrti. On nam je otvorio vrata vječnog života. Grešni smo. Sami od sebe ne bismo mogli platiti – zaslužiti raj. Ali ako se 𝘱𝘰𝘻𝘰𝘷𝘦𝘮𝘰 𝘯𝘢 𝘥𝘶𝘨 koji je On platio, možemo ući u raj.
Tu veliku ulogu igra i naša sloboda. Krist nam je mukom i smrću osigurao otkupninu i otvorio vrata. No, mi odlučujemo hoćemo li prihvatiti to ili ćemo i dalje svojim putem, misleći da možemo i bez njega. Oni koji tako misle – 𝐧𝐞𝐤𝐚 𝐬𝐞 č𝐢𝐦 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞 𝐨𝐛𝐫𝐚𝐭𝐞, 𝐣𝐞𝐫 𝐧𝐞 𝐦𝐢𝐬𝐥𝐞 𝐝𝐨𝐛𝐫𝐨.
A obraćenje podrazumijeva i djela kojima iskazujemo unutarnji stav obraćenja a i vježbamo sebe u slobodi djece Božje i poniznosti. U tom smislu nas odricanje malo po malo uči osloboditi se od navezanosti na stvari (koji se odričemo) a također nas uči i da bez Božje pomoći i bez Njega kao vođe u svome životu ne možemo biti istinski slobodni od ovoga svijeta. Tako nas odricanje, kao put obraćenja, uvodi u slobodu od svijeta i u poniznost prema Bogu čije vodstvo tražimo kako bismo imali snage za tu slobodu i nenavezanost.
Oni koji žele ući u raj i prihvatiti Kristovu otkupninu – oni nužno prihvaćaju to da su grešni i da su oni dužnici. Da, ako prihvaćamo Kristovo spasenje nas ljudi, onda trebamo priznati i da smo grešnici i da trebamo Božju pomoć. To znači i priznati što smo sve sagriješili te u pokajanju u 𝐢𝐬𝐩𝐨𝐯𝐢𝐣𝐞𝐝𝐢 𝐢 𝐩𝐨𝐤𝐨𝐫𝐢 predati te grijehe u srce Kristovo, kako bi ih on 𝘪𝘻𝘣𝘳𝘪𝘴𝘢𝘰 𝘻𝘢 𝘷𝘫𝘦č𝘯𝘰𝘴𝘵 jer je za njih dug otplatio.
ODRICANJE JE SJEDINJENJE S KRISTOVOM MUKOM I LJUBAVI
Odricanje je vrsta te pokore. Ali u tome ima i još nešto: odricanjem ne samo da priznajemo grijehe, već se i nastojimo približiti onom stavu ljubavi koji je Krista vodio kada se žrtvovao za nas i prolazio muku. Odricanje je mala muka koju mi činimo, ali u njoj možemo i trebamo razmotriti o ovome:
A𝘬𝘰 𝘫𝘦 𝘯𝘢𝘮𝘢 𝘵𝘦š𝘬𝘰 𝘣𝘦𝘻 𝘯𝘦č𝘦𝘨𝘢 š𝘵𝘰 𝘯𝘢𝘮 𝘫𝘦 𝘥𝘳𝘢𝘨𝘰 𝘪𝘭𝘪 𝘯𝘢 š𝘵𝘰 𝘴𝘮𝘰 𝘯𝘢𝘷𝘪𝘬𝘭𝘪, 𝘬𝘰𝘭𝘪𝘬𝘰 𝘭𝘪 𝘫𝘦 𝘒𝘳𝘪𝘴𝘵𝘶 𝘵𝘦š𝘬𝘰 𝘣𝘦𝘻 𝘶𝘻𝘷𝘳𝘢ć𝘦𝘯𝘦 𝘭𝘫𝘶𝘣𝘢𝘷𝘪 𝘵𝘰𝘭𝘪𝘬𝘪𝘩 𝘭𝘫𝘶𝘥𝘪 𝘬𝘰𝘫𝘪 𝘨𝘢 𝘯𝘪𝘴𝘶 𝘷𝘰𝘭𝘫𝘦𝘭𝘪? 𝘒𝘰𝘭𝘪𝘬𝘢 𝘫𝘦 𝘵𝘦𝘬 𝘯𝘫𝘦𝘨𝘰𝘷𝘢 𝘭𝘫𝘶𝘣𝘢𝘷 𝘬𝘢𝘥𝘢 𝘫𝘦 𝘮𝘶č𝘦𝘯𝘫𝘦 𝘪 𝘴𝘮𝘳𝘵 𝘱𝘰𝘥𝘯𝘪𝘰 𝘻𝘢 𝘴𝘷𝘦, 𝘱𝘢 𝘪 𝘻𝘢 𝘰𝘯𝘦 𝘬𝘰𝘫𝘪 𝘨𝘢 𝘰𝘥𝘣𝘢𝘤𝘶𝘫𝘶, 𝘱𝘳𝘦𝘻𝘪𝘳𝘶 𝘪 𝘮𝘳𝘻𝘦?
Nama je teško bez čokolade ili kad nam netko nešto kaže što nam se ne sviđa. A on je iz ljubavi prihvatio muku i molio i za one koji su ga razapeli… Kada osvijestimo tu ljubav Kristovu, to preobražava naš život i potiče nas na promjenu: na to da budemo 𝘣𝘰𝘭𝘫𝘪 𝘯𝘦𝘨𝘰 𝘥𝘰 𝘴𝘢𝘥a, na to 𝐝𝐚 ž𝐢𝐯𝐢𝐦𝐨 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐨𝐬𝐭 𝐧𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐮 𝐬𝐦𝐨 𝐩𝐨𝐳𝐯𝐚𝐧𝐢.
I da, opet ćemo griješiti, jer nas đavao ne ostavlja na miru, a mi se u svojoj slobodi, nagonima i željama odlučujemo za svašta, pa i za ono što nije dobro. Zato se odricanje koje se ponavlja iz godine u godinu, iz petka u petak: time se duhovno i tjelesno vježbamo biti pozorni na svoje grijehe, da ih ne zanemarimo, da ne budemo ravnodušni na njih. Vježbamo se prepoznati grijehe i put do njih u svom životu, osobito za one koji se često ponavljaju, kako bismo idući put prepoznali napast na vrijeme i oduprli joj se.
ODRICANJE NIJE NUŽNO – OBRAĆENJE JEST
U korizmi se čovjek ne mora nužno nečega odreći. Može se odlučiti i za stvaranje neke dobre ili pobožne navike, koju će uvježbavati kroz korizmu. Može se odlučiti i za činiti više dobrih djela ili više molitve, nego što to inače čini, kako bi više ljubavi Božje uveo u svoj i u tuđi život. Može štošta. Odricanje od onoga što nam je drago nije uvijek nužno. Ali obraćenje života je neprekidna obveza.
Uvijek možemo biti bolji nego što smo to bili do sada – bolji danas, nego što sam bio jučer; bolji sutra, nego što sam danas. To znači rasti u svetosti. Tome služi pokora, odricanje ili djela milosrđa i pobožnosti. Tome služi i korizma.
ODRICANJE BEZ OBRAĆENJA?
Da: ta dobra djela ili odricanja koja se najavljuju ili kojima se hvali možda i promašuju bit i mogu sličiti na pretvaranje da smo nešto što nismo. 𝐎𝐝𝐫𝐢𝐜𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐤𝐨𝐧 𝟒𝟎 𝐝𝐚𝐧𝐚 𝐧𝐞 𝐝𝐨𝐯𝐞𝐝𝐞 𝐝𝐨 𝐧𝐢𝐤𝐚𝐤𝐯𝐞 𝐩𝐫𝐨𝐦𝐣𝐞𝐧𝐞 𝐮 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐨𝐯𝐨𝐦 𝐬𝐭𝐚𝐯𝐮 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚 𝐁𝐨𝐠𝐮, 𝐬𝐞𝐛𝐢 𝐢 𝐛𝐥𝐢ž𝐧𝐣𝐢𝐦𝐚 – 𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐨𝐝𝐫𝐢𝐜𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐣𝐞 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐢 𝐬𝐯𝐫𝐡𝐨𝐦 𝐢 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐤𝐨𝐫𝐢𝐳𝐦𝐞𝐧𝐨. To je slično onome kada se na društvenim mrežama ljudi hvale pepelom na glavi i čelu kao znakom svoje vjere, a promašuju to da je pepeo znak svima koji ga vide da je osoba grešnik i da treba Krista u svome životu. To jest i znak vjere, ali je prije svega znak osobne grešnosti i potrebe za Kristom.
Tako je i odricanje znak vjere, a može biti korisno i za zdravlje. Ali to nije sav smisao. Mnogi vrše korizmena odricanja kao znak vjere ili radi zdravlja, a da se po pitanju grešnosti i promjene životnog stava i ponašanje ne mijenjanju. Takvo odricanje je možda korisno za zdravlje, ali je u duhovnom i društvenom životu slabo korisno. Zapravo, može biti znak 𝘧𝘢𝘳𝘪𝘻𝘦𝘫𝘴𝘵𝘷𝘢, umjesto znaka 𝘱𝘳𝘢𝘷𝘦 𝘷𝘫𝘦𝘳𝘦.
Korizmeno odricanje, dakle, nije pretvaranje 40 dana da smo bolji od onoga što smo inače. Upravo suprotno: 𝐨𝐧𝐨 𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐢𝐳𝐧𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐝𝐚 𝐬𝐦𝐨 𝐭𝐨 š𝐭𝐨 𝐣𝐞𝐬𝐦𝐨 𝐢 𝐝𝐚 𝐳𝐧𝐚𝐦𝐨 𝐝𝐚 𝐦𝐨ž𝐞𝐦𝐨 𝐢 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚𝐦𝐨 𝐛𝐨𝐥𝐣𝐞. Da nas grijesi koje smo počinili udaljavaju od toga. Da smo svjesni kako se grijeha treba odreći, kako treba činiti dobro i da smo stvoreni za svetost.
UMJESTO ZAKLJUČKA
Svima koji se (ne) odriču u korizmi želim da nas dragi Bog sve dočeka u svojemu kraljevstvu kao što je Otac dočekao sina povratnika: potrčao mu je ususret s oprostom u srcu, obasuo ga najvećim počastima i uveo ga u dom u slavlje i radost. Vječnu radost.
Ivan Glavinić
Odgovori