Evanđeoski izvještaji o muci Isusovoj donose nekoliko detalja za koja bismo mogli misliti kako su sasvim sporedni. Ali nisu. Evanđelisti ih prenose, pa je jasno da su ih smatrali vrijednima prenošenja, kao da su tu radi neke poruke, a ne tek radi dramaturgije. To je, dakako, osobno razmišljanje, ali smatram ga dobrim za dublje razmatranje otajstva Božje ljubavi u Isusu Kristu u Velikom tjednu.
- Prvi detalj: odsječeno uho sluzi Velikog svećenika
U trenutku kada dolaze uhititi Isusa, Petar odsijeca uho sluzi velikog svećenika (U Lk i Iv – desno uho). Kontekst je jasan, Isusove riječi poznate. No, rezultat tog djela bi se mogao gledati zasebno: kao namjesničko djelo upravljeno prema velikom svećeniku, po sluzi koji ga predstavlja.
Naime, još od Arona, kod stupanja u službu, velikom svećeniku bi se pomazalo desno uho (usp. Lev 8, 23), a za velikog svećenika je također bilo važno da bude tjelesno besprijekoran, bez nedostatka (usp. Lev 21, 17-24). Odsječeno uho, pogotovo ono desno, koje je pomazano, predstavlja važan nedostatak za službu velikog svećenika. Odsječeno uho sluzi (onome koji predstavlja velikog svećenika), može, dakle, imati taj “namjesnički rezultat” za velikog svećenika – neprikladnost za vršenje službe.
Ako se to čini prenategnutom misli, onda je drugi detalj iz Markovog i Matejevog evanđelja puno jasniji, a ima istu posljedicu – neprikladnost židovskog Velikog svećenika za službu koju treba izvršiti za blagdan:
- Drugi detalj: razderane haljine Velikog svećenika
Nakon što Isus odgovara s Ja jesam (Ja sam onaj koji jesam), veliki svećenik razdire svoje haljine (prema Mt 26, 65). To je židovska gesta pokore, ali ju veliki svećenik nije smio činiti (usp. Lev 10, 6; 21, 10). Tjelesni nedostatak ili razderane haljine čine velikog svećenika neprikladnim za prinos (usp. Lev 21, 23). A vrijeme Isusove muke je pred Pashu, kada je veliki svećenik trebao prinijeti žrtvu za Izrael. Izrael je tako bez prikladnog velikog svećenika – nema tko prinijeti pashalno janje.
Jedni tko može prinijeti valjanu žrtvu jest onaj koji je iznad velikog svećenika, tj. sâm Bog. A to je Isus. Moje je razmišljanje da je moguće da zato on odgovara s Ja jesam – što je smio izzgovarati samo veliki svećenik. Isus već tada pokazuje svoje svećeništvo, a u svojoj muci i smrti on je i pravi veliki svećenik koji prinosi žrtvu i Jaganjac koji se prinosi za žrtvu.
Isus tako vrši svoju službu Velikog svećenika, što je i velika tema poslanice Hebrejima. Isus, vršeći tako službu pravog velikog svećenika, ujedno povezuje ‘novi Savez u svojoj krvi’ sa starim Savezom kojega time ispunja, kao što je i rekao da je došao ispuniti Zakon. (usp. Mt 5, 17)
- Treći detalj: oslobođenje zarobljenika o Pashi
Evanđelisti nam svjedoče kako je u ono vrijeme postojao običaj rimskog upravitelja Pilata da o Pashi pusti nekoga tko je zatvoren, u okovima. I Pilat to čini: na traženje svjetine pušta Barabu koji je zaista bio razbojnik. A Isusa, koji nije imao nikakve krivnje, predaje da ga razapnu.
Ali Isus upravo svojom mukom i smrću na križu kao jedini istinski, pravedni i milosrdni vladar – veći od svih svjetskih – ispunjava prema narodu i taj običaj rimskog upravitelja. Ali čini to na još uzvišeniji način, savršen način: On u svojoj žrtvi, kao Pashalni Jaganjac, upravo o blagdanu Pashe, sam svojim pashalnim otajstvom sve nas – a mi smo krivci zbog naših opačina i grijeha – sve nas pušta iz zatvora.
Isus nas oslobađa od okova grijeha i smrti, otvara nam vrata raja i omogućuje nam da iz tamnice iziđemo u novi život, očišćeni od svake krivice, plaćenog duga. On je za nas taj dug platio svojom mukom i smrću.
Dakle, Pilat je imao tek običaj prema narodu pustiti im nekoga iz okova o blagdanu Pashe. Ali Isus nije imao tek običaj – on je imao ljubav za narod, ljubav iz koje je sam platio zadužnicu naših grijeha, te je ne nekoga, već sve nas oslobodio iz okova grijeha i smrti.
- Četvrti detalj: „I kad okusi, ne htjede piti.“ – Zašto ne htjede?
U izvještaju o Isusovoj muci na križu čitamo kako je Isus izrazio žeđ, ali nije htio piti vino koje mu je pružemo: „I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest Lubanjsko mjesto, dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htjede piti.“ (Mt 27, 33-34)
Zašto su Isusu ponudili baš vino pomješano sa žuči ili, prema Ivanu – ocat? U ono vrijeme, takvo su piće (češće vino sa smirnom koje je opojno piće) po običaju poznatom iz Talmuda žene davale osuđenima kako bi im se iz suosjećanja ublažila bol. Bilo da se spominje ocat ili vino, žuč ili smirna, riječ je o tome da Isusu nisu dali vodu za utaženje žeđi, nego opojno sredstvo.
I Rimljani su poznavali takvo piće koje je, pojednostavljeno rečeno, razvodnjeni ocat (Ivanovo evanđelje spominje upravo ocat). To piće nalikovalo je vinu, a njega su pili uglavnom rimski vojnici. Dodavanjem nekih biljaka u napitak, mogao je posluži u medicinske svrhe. Taj napitak zvao se posca.
– Isus ostaje dosljedan riječi Pisma
Osim što je zapisano kao opojno piće za osuđenike u Talmudu, ovaj događaj opisan je još u Starome zavjetu u psalmu 69. koji je Tužaljka patnika, tj. molitva pravednika i vjernika koji trpi patnju zbog neprihvaćenosti i odbačenosti: „Ruganje mi slomilo srce i klonuh… U jelo mi žuči umiješaše, u mojoj me žeđi octom napojiše” (Ps 69, 21-22).
Matej piše kako Isus nije htio piti to opojno piće koje su mu nudili. Matej je inače evanđelist koji piše onima koji potječu iz židovske kulture i koji poznaju Stari zavjet. Njima je znano to piće, znan im je taj običaj davanja opojnog pića osuđeniku; znan im je učinak tog pića. Nije beznačajno što baš Matej donosi izvješće da Isus „ne htjede piti“. A nije neobično niti to da opisuje kako je bila riječ o vinu. Moguće je da se ovdje radi o dosljednosti, kako bi se ispunile Isusove riječi njegovim učenicima: „A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.“ (Mt 26, 29)[1]
No, moguća je i druga vrsta dosljednosti (koja ne isključuje prvu). Naime, u tekstu čitamo o vinu, a bilješke uz Jeruzalemsku Bibliju upućuju nas na Knjigu mudrih izreka u Starome zavjetu. Ondje u Izr 31, 4-9 stoji:
„Nije za kraljeve, Lemuele, ne pristaje kraljevima vino piti, ni glavarima piće opojno, da u piću ne zaborave zakona i prevrnu pravo nevoljnicima. Dajte žestoko piće onomu koji će propasti i vino čovjeku komu je gorčina u duši: on će piti i zaboraviti svoju bijedu i neće se više sjećati svoje nevolje. Otvaraj usta svoja za nijemoga i za pravo sviju nesretnika što propadaju. Otvaraj usta svoja, sudi pravedno i pribavi pravo siromahu i nevoljniku.”
Ovdje su jasno opisane razlika te posljedica uzimanja i/ili suzdržavanja od vina (ili opojnog pića): vino se kao opojno piće uzima da se ublaži gorčina boli, da se zaboravi bijeda i nevolja. Ujedno, vino može toliko opiti čovjeka da se zaboravi zakon i pravo, pa da se zbog toga onima koji žude za pravom u nevolji ne dosudi po pravu.
– Duhovno čitanje
Možemo ovdje čitati duhovni kontekst činjenice da Isus nije htio uzeti vino za žuči i to na dva međusobno povezana načina:
1) Isus je pravi i istinski kralj – on je savršeni kralj.
Kao što kaže tekst: “ne pristaje kraljevima vino piti… da u piću ne zaborave zakona i ne prevrnu pravo nevoljnicima“. Isus je svojim predanjem, mukom i smrću na križu želio ispuniti židovski Zakon prema kojemu je valjalo dati otkupninu za grijeh ljudi. A savršenu i beskonačnu otkupninu je mogao dati samo sam Bog. Za to je trebao biti svjestan svoga čina, a ne opijen tako da zaboravi svoju nevolju. On želi uspostaviti pravo – kraljevstvo Božje u kojemu će nevoljni biti blaženi (Mt 5).
U njemu nema gorčine prema onima koji ga biju, jer moli da im Otac oprosti. Njegova gorčina zbog patnje nije gorčina mržnje, nego gorčina ljubavi koja pati zbog drugoga. Zato ne treba opojno piće da zaboravi, jer Božja ljubav ne zaboravlja. Uostalom, on i ne želi zaboraviti! Naime, svojim otkupiteljskim djelom uspostavlja novi Savez u svojoj krvi. Kao pravi Bog on se uvijek sjeća Saveza kojega je sklopio (Ps 89, 29; Ps 105, 8) i želi se sjećati toga Saveza. Ustanovljenjem euharistije on govori o svome tijelu i krvi kao novome Savezu, koji se do dan danas slavi i posadašnjuje u euharistiji – svetoj misi. Stoga, kako bi bio vjeran Savezu, Krist se u svakoj euharistiji sjeća svoje bijede i nevolje križa, proživljava ju i izlijeva svoju milost na one koji slave i blaguju njegovo Tijelo i Krv.
Ne uzimajući na križu vino koje su mu nudili da ga omame i da utone u zaborav, Isus osigurava ili šalje poruku da se želi zauvijek sjećati svoje patnje – bijede križa – jer je ta bijeda njegovog prolijevanja krvi uspostava novoga Saveza.
Ujedno, njegova patnja je upravo ono što Knjiga mudrih izreka naviješta: njegova patnja i krik s križa su otvorena usta Kristova za svakog nijemoga i njegovo oproštenje i otkupljenje su djelo pravde i zakona (prava) za svakog nesretnika. Svojom otkupiteljskom žrtvom na križu on „pribavlja pravo siromahu i nevoljniku“ jer čini da milosrđe zavlada nad svim ljudima, da svi imaju u njemu otkupljenje i da kraljevstvo Božje pobijedi nevolju tame grijeha.
2) Isus je vjeran Veliki svećenik
Vrijedno je dodati i još jedan razlog Isusovog odbijanja pića: prikladnost za vršenje velikosvećeničke službe. Naime, još u Levitskom zakoniku stoji Božja riječ koja je upućena Aronu i vrijedi za svakog Velikog svećenika u Hramu: Kad ulazite u Šator sastanka, nemojte piti vina niti opojnoga pića, ni ti ni tvoji sinovi s tobom!‘ (Lev 10,8-9). Dakle, kada prinose žrtvu u Hramu, svećenici nisu smjeli biti pod utjecajem pića, kako bi njihov prinos bio valjan. Isus na križu vrši i službu svećenika i ulogu žrtve koju svećenik prinosi za oproštenje grijeha naroda. On odbija piće kako bi valjano kao Veliki svećenik prinio u ruke Očeve valjanu žrtvu – samoga sebe.* Ta tema Isusa kao pravog Velikog svećenika je obrađena u poslanici Hebrejima koju, stoga, treba čitati u ove dane Velikog tjedna.
- Zaključak
Isus je podnio muku za sve nas. Mi smo i kao grešnici i kao žrtve nečijeg rijeha siromasi jer žudimo za savršenom pravednošću; jer ne možemo mi sami otplatiti svoj dug koji smo učinili svakim grijehom protiv Boga i bližnjega. Nemamo dovoljno za otplatiti dug grijeha, siromašni smo. Grijeh protiv njega je beskonačno velika krivnja i dug, te otkupninu može jedino On sâm dati. Tako je i učinio svojim djelom na Golgoti.
Zbog tog njegovog otkupiteljskog djela više ne moramo lutati u tami grijeha: nismo više siromasi – imamo beskonačno veliki zalog Njegove ljubavi koja jeNjega opila više no sva vina svijeta. I mi smo pozvani piti iz te Njegove čaše ljubavi i jesti od Njegovog prinosa ljubavi. U svakoj euharistiji i u svakom sebedarju kroz život. Hvala Mu na toj njegovoj ljubavi.
Dok razmatramo sve to u skromnosti tišine velikog tjedna i Isusovog počinka u grobu, nek u nama već sada odzvanja Vazmeni hvalopjev:
O, neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao.
Ivan Glavinić
[1] Na to upućuje The Jewish Annotated New Testament, 2. izd, (Amy-Jill Levine; Marc Zvi Brettler. The Jewish Annotated New Testament (p. iv). Oxford University Press. Kindle Edition.)
* Na ovu poveznicu s Levitskim zakonikom uputio me fra Darko Tepert.
Odgovori