Crkva poznaje, prihvaća i treba mnogo različitih načina djelovanja. Postoje oni koji evangeliziraju kao pustinjaci, a postoje i oni koji evangeliziraju na radnome mjestu. Postoje sveci koji su prigrlili siromaštvo, a postoje i sveti vladari i bogataši. Postoje sveti laici, svećenici, biskupi i redovnici/e – osobe koje u svetost postigle daleko od “čašice razgovora” s običnim ljudima: u klaustrima, bibliotekama, na profesorskim katedrama, iza zidova samostana i dvorova – krčeći put često dosadnih uredskih i dvorskih poslova te tako stvarali “čiste situacije” za druge. Postoje i oni koji su svoj pastoral uvijek vidjeli samo “na ulici” među ljudima. Crkva treba svako od tih djelovanja kako bi zaista donijela evanđelje do svih krajeva svijeta – i u urede i u vlakove i u blato siromaštva ili grešnih prilika.
EVANGELIZACIJA U EGZISTENCIJALOM KONTEKSTU
Nije neobično niti nepoznato da uvijek postoji određeni broj ljudi koji su nezainteresirani za Crkvu jer ju ne čuju da govori njihovim jezikom. Svaka nova generacija drukčija je od prethodne i ima neke svoje “stilske promjene” u jeziku svoje egzistencije. No, postoje i razlike između jezika bogatih i siromašnih, metropola, manjih gradova i sela; poljoprivrednika i učitelja; intelektualaca i neškolovanih… Iako svi pričamo istim jezikom i živimo pod istim nebom, živimo u različitim egzistencijalnim kontekstima koji oblikuju jezik kojim razmišljamo, kreiramo stavove i kojim se ophodimo prema drugima.
Tako u velikim gradovima postoji i jezik svakodnevice urbanih ulica. To je jezik društvenog konteksta u kojemu se susreću i prolaze jednih pored drugih menadžeri i prosjaci; razmažena djeca i djeca prepuštena odgoju ulice; zanemareni branitelji i ilegalni migranti; legalni strani radnici i radikali…; prostitutka koja nije to planirala biti, a koja je imala i pobačaj i, s druge strane, oni koji hodaju za život i dostojanstvo svake osobe.
Vlč. Željko Lovrić u svome javnom djelovanju upravo se obraća, čini mi se, ljudima koji se kreću u tom urbanom životnom kontekstu. Obraća se jezikom te urbane svakodnevice. Stil kojim to radi je pitanje ukusa i mjere. O mjeri možemo pričati, o ukusu ne.
Sviđao se kome taj stil ili ne, takva pojava je šok, ali i osvježenje za Crkvu u Hrvatskoj. Nije svima po ukusu, ali dok je u granicama crkvenosti i dok je uzmiče ni milimetra od poslušnosti Crkvi i nauku vjere – dotle moramo poštivati slobodu pojedinaca da se služe različitim stilovima u naviještanju Boga.
Ipak, po pitanju onoga što je “mjere” istaknuo bih tri stvari u djelu spomenutog svećenika. O osobnoj razini ne želim, već ću se s amo osvrnuti na djelo.
1. Župni profil kao PR jedne osobe.
– Nisam ljubitelj pojave da se službeni (župni) profili društvenih mreža koriste za (polu)osobne namjene. A takvih slučajeva ima i previše. Neki profil s imenom župe koriste kao zamjenu osobni profil i zaista za što koriste te profile koji nose naslov župe i Crkve. Nagledao sam se svačega…
U tom smislu, vlč. Željko “promovira” svoje pjesme i neke medijske tekstove o tome na župnom profilu, ali čini mi se da je pri tome više naglasak na njegovom konkretnom djelu, tj. na onome što je rečeno, a što istinu ima evangelizacijski cilj.
A župne stranice mogu i trebaju biti i to: mjesto s kojeg će ljudi moči čitati i čuti evangelizaciju “na različitim jezicima” (različitim načinima i stilovima). Ne treba župna stranica biti samo oglasna ploča (iako to treba biti prisutno). Naprotiv, župna stranica treba biti mjesto s kojega će se širiti kvalitetan katolički sadržaj, osvrti, poticaji i drugo – što će biti produžetak tjednih kateheza, pastorala i propovijedi. Naravno, treba znati i odabrati sadržaj za objavu, a da ne bude samo ono što se samo nekom pojedincu ili jednoj skupini sviđa. Tu je važna trezvenost, teološka potkovanost za procjenu, ali i odvažnost za novu evangelizaciju
Sve u svemu: sviđao se nekome stil ili ne, pjesme i osvrti vlč. Željka imaju taj poziv i poziva na prebiranje u duši i u tom smislu služe evangelizacijskoj svrsi, pa mogu imati i mjesto na stranicama župe. Uostalom, ako je župnik i sve to čini kako bi potaknuo župljane na duhovno buđenje i preobrazbu, onda je to dio njegove službe navještaja u smislu nove evangelizacije. Opet, o različitim ukusima glede stila nećemo.
Ali, osobno sam radije za to da ljudi imaju osobne profile i da osobna djela s njih objavljuju. Posebno je to korisno kada je riječ o medijskim napisima o jednom pojedincu: ne treba župna stranica obilovati time što je koji medij napisao o jednoj osobi. To guši stranicu, pretvara ju nepotrebno u ono što se čini kao PR, a za koji je ipak puno pogodniji osobni profil dotične osobe.
A ako se radi o osobnom stavu, mišljenju, osvrtu koji se dijeli ili objavljuje na bilo kakvim službenim stranicama – i to može biti dobro i korisno. No, onda je najbolje potpisati autora i ako je potrebno staviti i “disclaimer” (tipa: ‘Mišljenja i stavovi u ovome tekstu su osobne naravi i ne obvezuju…’)
2. Stihovi u pjesmi “Ispovijed s asfalta” vlč. Željka Lovrića.
Poslušao sam nekoliko pjesama. Moram priznati da mi je trenutačno jako dobra pjesma “Buzdovan” jer i inače volim takav malo jači zvuk (“siroviji” kako je pisao jedan portal). No, ni “Ispovijed s asfalta” nije loša pjesma. Štoviše, pjesma brutalno prokazuje idolatriju suvremenog svijeta i mlakost kršćana. Potiče nas da evanđelje iznesemo izvan udobnosti zatvorenih vrata jer je, kako kaže pjesma: “evanđelje za rovove, za mračne dubine”.
No, jedan dio pjesme mi je snažno zasmetao, već kod prvog slušanja. Riječ je o stihovima koji kažu: “I mi smo zaspali, priznajem krivnju … gledamo gore u freske i zlato, a Isus se rodio dolje u blato; zatvorili vrata, laštimo kalež, dok vani po cesti skuplja se talog i ludež…”
Najprije ovi stihovi suprotstavljaju upoznavanje i objavu Boga u ljepoti s upoznavanjem Boga u blatu svakodnevice. No, to je pogrešno razdvajanje. Bog je ljepota koja se otkriva u freskama i ljepoti crkvenog reda i prostora, ali je On u isto vrijeme i ljepota koja se otkriva u osobi koju skriva blato grijeha i/ili siromaštva. Nema tu ili-ili. Isus se rodio u blatu Betlehema, ali je učenicima pokazao i svoju slavu na Taboru. On se otkrivao slugama i pozivao na služenje, ali je i činio čudesna znamenja i prošao svečani ulazak u Jeruzalem. Dva načina otkrivanja Boga (u ljepoti i slavi te u siromaštvu i odbačenosti) ne moru se suprotstavljati, već se moraju nadopunjavati. Nažalost, puno ljudi pada u zamku lažne ideje da je samo jedno od toga dvoje bitno i dobro. Zato se puno ljudi ili zadovoljava donacijama za crkve i samostane ili pak, s druge strane, misli da je Crkva dobra samo ako je kao neka humanitarna udruga. Ne treba tu lažnu dihotomiju dodatno hraniti olakim stihom.
Nadalje, ono što mi je posebno odbojno u stihovima je ovo: spomen “laštenja kaleža” kao krivnje Crkve.
Koliko god promišljali, svakome će na prvi spomen riječi “kalež” doći u glavi slika kaleža u svetoj misi. Konkretnije motiv čišćenja posuđa poslije pričesti iz revnosti prema Presvetom Tijelu i Krvi. Dakle, riječ je o konkretnom činu iz liturgije euharistije kao čin nužne i dužne revnosti prema Svetome.
Takvo što, kao čin slavlja najuzvišenijeg događaja, ne može biti motiv koji bi se svrstao uz nešto negativno ili “krivnju”. Štoviše, sve ljude svijeta, pa i siromahe, gubavce, ateiste, anticrkvenjake – sve njih upravo trebamo privući Kristu i Crkvi do te mjere da imaju udio u euharistiji – u pričesti Tijelom i Krvlju. Da i njih pričestimo iz istog kaleža koji ćemo i tada laštiti.
Stoga briga za dostojanstvo i revnost u liturgiji sakramenata (“laštenje kaleža”) ne može biti krivnja niti može biti suprotstavljena brizi za one na ulici. Štoviše, ovo potonje mora proizlaziti iz euharistije i, k tome, prema njoj treba voditi “ulično” djelovanje.
Dakle, taj stih smatram promašenim ili barem nedovoljno osmišljenim. Razumijem ako se htjelo reći da se brinemo za sjaj Crkve, za imovinu Crkve, položaj u društvu ili takvo što. Ali je za tu svrhu onda izabran krvi motiv koji bi to označio. Dio obreda svete mise ne može samo tako uzet za olako poistovjećivanje s nezdravom svjetovnosti u Crkvi.
3. Primjer iz NU2 – prerušavanjE u prosjaka i suočavanje s reakcijama.
Takvo što – da se netko preruši u siromaha – nije novost, budući da je još pokojni papa Franjo kao nadbiskup putovao javnim prijevozom. Osobno sam imao prilike vidjeti i jednog Zg pomoćnog biskupa u javnom prijevozu do jedne Zg župe. A anegdota “prerušenosti u siromaha” prepričava se i za jednog pokojnog profesora na KBF-u (čini mi se Šagi-Bunića, ali nisam siguran).
Dakle, takvo djelovanje nije novost, ali svakako predstavlja korisno iskustvo i zanimljiv temelj za oblikovanje navještaja prema vjernicima. S tim da treba paziti da ne prijeđe u pretjerano moraliziranje.
No, želim reći ovo: nije isto to prerušiti se u prosjaka u Zagrebu ili u nekom malom gradiću ili općini. Mislim, isto je jer je siromaštvo isto svuda. Ali ipak, postoji razlika u onome što se može očekivati od prolaznika. Naime, Zagreb je pun prosjaka i siromaha, kako stvarnih tako i onih lažnih. Ali je Zagreb i grad s prihvatilištima i pučkim kuhinjama. U tom smislu je koliko-toliko razumljivo ako ljudi slabo reagiraju: spoznaja da postoje putevi osigurane hrane, kao i spoznaja da je Zagreb grad s mnogo ljudi koji mogu pomoći, ali i mnogo prosjaka, od kojih su neki i lažni – ta spoznaja vodi nas da često u samo prođemo pored zagrebačkih prosjaka, jer jednostavno nismo sigurni tko je iskren, tko je već primio milostinju, a tko “lovi u mutnom”.
To je tragedija našeg vremena i našeg kršćanski oblikovanog društva. A tragedija je i što postoje oni “lažni prosjaci” koji nas u takvu “nesigurnost” i premišljanje oko siromaha uvlače. Svakome na njegovu savjest.
S druge strane, u manjim sredinama je manje prosjaka koji sjede na cesti, ali je i puno vjerojatnije da je neki siromah osobno poznat ljudima, pa se prije može očekivati pomoć. A može se pružiti i izravno i konkretnije, poznajući nečije navike ili potrebe (npr. zna se tko od novca kupi alkohol, pa tim osobama radije sami kupimo hranu). Vjerojatno su u tim sredinama, dakle, i reakcije prolaznika na prosjaka drukčije negoli u Zagrebu. Možda i ima istih, ali mi se čini da bi mogla postojati i određenja razlika. A možda sam i u krivu. Nastojim samo pružiti jedan kut gledanja na to zašto su u Zagrebu reakcije na “prerušenog prosjaka” takve kakve jesu.
U svakom slučaju je puno siromaha i prosjaka i oni nam ostaju stalni poziv na evanđeosku zauzetom prema onima koji su najniže u društvu.
ZAKLJUČAK
Ne bih odbacio djelovanje vlč. Željka Lovrića kao štetno ili nepotrebno. Dapače, riječ je nečemu što je drukčije, novo kod nas i nešto, istina, što nije po svačijem ukusu. Dok je u granicama crkvenosti i katoličke vjere, dotle je takvo djelovanje dobro i može biti plodonosno, barem prema nekim skupinama društva. Naravno, uvijek je nužan oprez pred zamkama i zavodljivosti “svjetla javnosti i pljeska”. A to je potrebno kod svih koji istupaju javno.
Blagoslov, mir i dobro uskrslog Krista Boga svima! +
Ivan Glavinić
Odgovori