Prije nekoliko godina u hrvatskom obrazovnom sustavu uvedena je tzv. Škola za život koja predviđa i ostvarivanje različitih propisanih međupredmetnih tema. Jedna od onih važnijih jest i Građanski odgoj. Kao međupredmetna tema, ona prožima sadržaje svih predmeta.
Primjerice, u vjeronauku se već u nižim razredima upoznajemo s Matejevim obraćenjem i polaskom za Isusom. Obrađuje se kako je prije bio carinik – što to znači, što je porez, tko ga sve plaća i zašto je važan porez. Tako se u jednoj temi iz katoličkog vjeronauka već rano upoznaje jedan važan dio građanske odgovornosti.
Problem selekcije sadržaja i ideološkog okvira
S vremenom su se pojavile različite inicijative koje su osmislile i napravile programe građanskog odgoja s ciljem ulaska u škole, i to kao nastavne i izvannastavne aktivnosti. U tome ne bi bilo ništa sporno da autori ili sudionici tih materijala i programa nisu dio aktivističkih mreža i krugova (uglavnom ljevičarskih) koji se često društveno i politički podupiru te međusobno ovise s obzirom na javni utjecaj.
Primjerice, postojanje takvog predmeta u Rijeci jedan je hrvatski mainstream medij popratio komentarom kako je on prepoznat kao brana konzervativnoj revoluciji i retradicionalizaciji. (IZVOR) Takav rječnik je političko-ideološki, a kada prati odgojno obrazovni sadržaj u javnim školama onda to predstavlja duboki problem. Štoviše, porazno je za društvo ako se odgoj provodi motivom straha od drugih i njihovih mišljenja.
Riječki građanski odgoj se prema javno dostupnim materijalima (IZVOR) bavi različitim temama, pa i pitanjem LGBTIQ+ zajednice. Tako se u tim online dostupnim materijalima nalaze i pitanja i prijedlozi za obradu, među ostalima i prijedlog koji glasi: „Pozovite u goste osobu koja se profesionalno bavi pitanjima i problemima osoba različitih spolnih orijentacija i rodnih identiteta.“ Ovakav zadatak, premda neutralno postavljen, otvara prostor koji omogućuje manipulaciju i ulazak u škole različitih ideoloških aktivista, bez jasnih kriterija. Naime, poticaj ne precizira što znači profesionalno bavljenje. Ne možemo se praviti da ne postoje iskustva u nekim zemljama Zapada da su u odgojno-obrazovne ustanove ulazili neki aktivisti.
Po pitanju teme domoljublja, program donosi određena objašnjenja pojmova, pozitivno i negativno razgraničenje pojma nacionalizma, kao i kratak pregled šovinističkih ideologija. Međutim, tu se uglavnom zadržava na fašizmu i nacizmu, dok šuti o komunizmu kao totalitarizmu koji je branio prava naroda na samoodređenje i domoljublje (izvan onog nametnutog). Dakle, prešućuje se komunistički totalitarizam, što predstavlja ozbiljan propust i otvara pitanje o ideološkom usmjerenju autora. No, opći dojam obrade teme domoljublja je pozitivan.
Pod temom lokalne zajednice obrađuju se različite institucije mjesne vlasti, ali i neki oblici udruženja sa socijalnim i humanitarnim usmjerenjem. Međutim, nema spomena vjerskim zajednicama i župama koje su važan dio lokalnog života u Republici Hrvatskoj i značajan nositelj nadkonfesionalne humanitarne i socijalne pomoći u lokalnim sredinama, napose onim manjim.
Ovu šutnju o nekim sadržajima koji bi trebali naći mjesto uz druge teško je objasniti bez da se pitamo je li riječ samo o propustu ili o ideološki selektivnom pristupu sadržaju.
Građanski odgoj se tiče odgoja za odgovornost u društvu i zato je izrazito etički koncipiran. Upravo zbog toga nije nevažno tko ga oblikuje, u kojim okolnostima, s kojim ciljevima i iz kojih svjetonazorskih polazišta. Građanski odgoj mora biti oblikovan javno i podložan kritici kako bi se jasno razlikovalo ono što je zajednički etički temelj društva od onoga što unosi podjele ili što građani prepoznaju kao potencijalni preodgoj tj. ideološki prozelitizam.
Građanski odgoj i vjeronauk: suradnja ili napetost?
Građanski odgoj ne smije biti politički vjeronauk; ne smije biti suprotnost vjeronauku ne smije biti odgoj za etički relativizam ili politički aktivizam već mora biti odgoj za odgovornu primjenu naučenih sadržaja na korist općeg dobra u društvu. U tom smislu posve je razumljivo da su se podigli glasovi koje je uznemirio istup nadbiskupa Uzinića, u kojem je podržao građanski odgoj u smislu suradnika katoličkom vjeronauku. No, nadbiskup Uzinić to nije rekao na predstavljanju nekog posebnog programa građanskog odgoja, nego u okviru općenitog govora o toj temi. Upravo zato dio problematike proizlazi iz te općenitosti.
S te strane se možemo složiti sa nadbiskupom budući da građanski odgoj kao prvenstveno etički usmjeren predmet nužno mora surađivati sa svim predmetima, a osobito s vjeronaukom. I evanđelje potiče da već na ovom svijetu i u svojim društvenim odnosima, kroz svoje domoljublje, kroz svoje brigu za potrebite, kroz ispravan odnos prema grešnicima, u promicanju onoga što je istinito i dobro, u ljubavi prema svima gradimo kraljevstvo nebesko.
Međutim nadbiskup je mogao pretpostaviti da će njegova izjava potaknuti pitanja i raspravu; mogao je pretpostaviti da javnost ne prepušta slučaju igrice i manipulacije oko nekih konkretnih prijedloga građanskog odgoja. U skladu s time je potom mogao preciznije oblikovati svoju tezu: na što misli pod pojmom građanski odgoj.
„Kršćanstvo kao jedna od ponuda” – dvoznačnost jedne teze
U tom kontekstu posebno je odjeknula izjava da kršćani nemaju pravo pretendirati da njihova ponuda bude jedina, jer je kršćanstvo jedna od ponuda. Upravo ta formulacija zahtijeva dodatno pojašnjenje, budući da njezino javno problematiziranje ne proizlazi nužno iz netočnosti, nego iz nedorečenosti.
Ozbiljniju kritiku je iznio i Mate Mijić, koji je upozorio da takve izjave mogu dovesti do pogrešnog razumijevanja kršćanske poruke kao izjednačene s drugim (religijskim) porukama u javnom prostoru. Njegova teza polazi od uvjerenja da može postojati više ponuda, ali da postoji samo jedna Istina. Mijić je pošao dalje u analizu djelâ koja bi (namjerno ili ne) upućivala na karakter nadbiskupa Uzinića čime je, po mome mišljenju, nepotrebno proširio i opteretio raspravu. A ona se u ovom slučaju treba voditi o mjestu i ulozi kršćanske vjere u suvremenom društvu. Treba ostati na raspravi o idejama, a ne o osobama. Možemo raspravljati o tezama, ali moramo zadržati pa čak i u društvu graditi poštovanje prema biskupima jer ih je i s njihovim snagama i slabostima Duh posvetio.
Nadbiskup Uzinić je na taj tekst odgovorio citatima drugog vatikanskog koncila, koji ipak imaju mjesto u kontekstu cijeline Učiteljstva – horizontalno (u suodnosu s cijelim Naukom), ali i vertikalno (kroz povijest Crkve). Jer, Koncil ne predstavlja raskid, već je djelo istog Duha koji kao iznenadni vjetar propuše kroz kuću i natjera nas da presložimo sebe i iznova uzmemo u ruke i zaokupimo život iznova onime što smo držali zdravo za gotovo.
Vratimo se na problematiziranu tezu i važno pitanje: je li kršćanstvo tek jedna od ponuda, smije li tražiti za sebe barem povlašteno mjesto ili je to nametanje suprotno toleranciji, pluralnosti i dijalogu?
Izjava nadbiskupa Uzinića je dijelom točna, a dijelom preopćenita i nedovoljno jasna. Isto se može reći i za tezu Mate Mijića o tome da postoji samo jedna Istina. U tom smislu smatram da nadbiskup Uzinić i Matej Mijić ovaj tezi pristupaju točno, ali iz različitih perspektiva – jedan više iz društvene, a drugi više iz teološke. Zato se stvara privid proturječja. Jedno je govoriti o kršćanstvu u kontekstu slobodnog društva, a drugo govoriti o njegovoj istinitosti iz perspektive vjere. Svaka od teza je dakle, uzeta sama za sebe, parcijalna i u tome je nejasnoća ili djelomična točnost, odakle proizlazi i potreba za dodatnim razjašnjenjem.
Pluralizam društva i jedincatost istine
Naime, nadbiskupova tvrdnja da je kršćanstvo jedna od mnogo ponuda je posve točna ako je gledamo iz perspektive čovjeka koji se nalazi pred izborom. Današnji čovjek zaista živi u okruženju obilježenom pluralizmom u kojemu su mu dostupne različite religijske, etičke i filozofske opcije. Osim toga, mnoge nereligijske struje nude teze i prijedloge o etičkim temama i životnim vrednotama. U tom smislu kršćanstvo se uistinu pojavljuje pred suvremenim čovjekom kao jedna među mnogim ponudama.
Međutim, to ne znači da je kršćanstvo u sebi samo jedna od mnogo istina. Upravo suprotno, kršćanska vjera polazi od uvjerenja da naviješta puninu Istine o Bogu, o čovjeku i njegovu spasenju. U tom smislu nije moguće izjednačiti kršćanstvo s drugim religijskim sustavima. To jasno naglašava i Crkva kada ističe jedincatost i univerzalnost Krista i Crkve kao puta spasenja.
No, kršćanska vjera može se ispravno shvatiti i prihvatiti jedino pod vidom dara i poziva koji čeka na čovjekov odgovor u slobodnom činu prihvaćanja. Osnovna kategorija kršćanstva jest ljubav. A da bi ljubav postojala, mora se priznati sloboda — sloboda koja nosi i rizik odbacivanja. Pritom je važno znati da je odbacivanje odluka koja ima posljedice u vječnosti, ali to ipak ne opravdava prisilu. Kršćanska vjera, kao dar i poziv ljubavi, upravo iz te ljubavi ne može težiti prisili, nego nužno predstavlja poziv i poticaj pojedincu. Jer kršćanska vjera želi ono što Bog želi: da svi dođu do spoznaje istine, ali ne bez njihova slobodnog pristanka.
Sloboda vjere i neprihvatljivost nametanja
Upravo sloboda pristajanja i odbacivanja kao uvjet istinske spoznaje ljubavi Božje u Objavi jest razlog zašto Crkva treba prihvatiti da je iz perpektive svijeta njezin navještaj tek jedna od ponuda. No, budući da sloboda znači i odgovornost za pristanak i odbacivanje – odgovornost koja se proteže u vječnosti – to u isti mah za Crkvu znači da ljubav prema bližnjemu i Božja želja za spasenjem svih zahtijeva da se društvu i pojedincu pristupi sa svjedočanskom uvjerenošću i uvjerljivošću jedine punine Istine koju Crkva naviješta.
Ako bismo negirali slobodu vjerovanju i slobodne odluke za prihvaćanje vjere i života po njoj, tada bi religija postala nametnuti svjetonazor koji se održava prisilom, a ne uvjerljivošću navještaja. Kršćanska vjera ne može se nametati prisilom niti podmuklim prozelitizmom. Ako bi se nametnula kao jedina društveno dopuštena opcija ili ako bi na prijevaru zavodila ljude, izgubila bi svoju temeljnu kategoriju ljubavi. Još je opasnije kada se politika i religija toliko isprepletu da država ima svoju službenu religiju. Tada lako dolazi do iskrivljenja, zlouporaba i progona onih koji se smatraju nepoćudnima što bi naštetilo i samoj kršćanskoj vjeri i Crkvi, kako je to povijest jasno pokazala. Ukratko, dolazi do patologija religije o kojima je govorio Joseph Ratzinger.
Vjera je slobodni odgovor na pruženi dar punine Istine, a ne rezultat pritiska ili društvene norme. To je razlog zbog kojega Crkva inzistira na slobodi vjeroispovijesti i savjesti, čak i onda kada to znači da treba prihvatiti suživot u pluralizmu te da bi njezina poruka mogla biti odbijena. Ako se kršćanstvo nametne kao jedina društveno prihvatljiva opcija, a sloboda vjerovanja i savjesti proglasi suvišnim teretom za društvo, ako se neukalupljeni, nepoćudni pojedinci marginaliziraju zbog svojih vlastitih uvjerenja koja slijede po savjesti, kakva bi to bila slika kršćanstva?
Kako pojedinac, koji se bori s kršćanskom porukom, može Evanđelje prepoznati kao navještaj spasenja i oslobođenje, ako mu se istodobno niječe sloboda? I kako će vjeru itko prepoznati kao dar i poziv ako postane nametnuti kult? Nije ovdje riječ o hipotetskoj situaciji (i dopuštenoj nadi!) da svi ljudi u našem društvu postanu revni katolici slobodnim odabirom u savjesti ili o tome da se politika države uređuje prema kršćanskim etičkim načelima. Bilo bi lijepo i opravdano da se državne politike ravnaju po egzistencijalim načelima većine njezinih građana i/ili nezanemarivim duhovno-etičkim temeljima konstitutivnog naroda. Međutim, moramo računati na slobodu koju i dragi Bog poštuje kada prilazi čovjeku Objavom: u našem društvu mora ostati sloboda za sve da djeluju prema vlastitoj slobodnoj savjesti, pa čak i onda kada to znači odmak od djelovanja većine ili ustaljenih normi. Osim, naravno, u slučaju opasnosti za opće dobro, živote ili ustaljeni poredak temeljnih vrijednosti.
Sloboda vjerovanja i uloga ponude ima povratni konstruktivni učinak za Crkvu. Naime, u toj situaciji navještaj, obrazlaganje nade koja je u nama, teologija, misije, svjedočanstvo – sve crkveno djelovanje mora imati veliku dozu uvjerljivosti i svjedočanske uvjerenosti, što proizlazi tek iz zajedništva Crkve i osobnog odnosa s Bogom. Tako je uloga jedne od ponuda izazov i ispit savjesti o tome kako naviještamo Evanđelje, koliko smo uvjerljivi u svome svjedočenju i izlaganju i umješni da u naše vrijeme primijenimo logiku i puteve Božje pedagogije u obraćanju ljudima.
Logika ponude kao slika logike tržišta
Ipak, tvrdnja da je kršćanstvo jedna od ponuda uvodi i određeni problem, a to je tržišna logika. U takvom okviru religija se promatra kao proizvod koji se nudi na tržištu ideja. To povlači za sobom pitanje uvjerljivosti, prezentacije i konkurencije.
Suvremena tržišna logika vodi se kampanjama, reklamiranjem te obećanjima zabave, užitka i koristi, a prikrivene ili agresivne reklamne metode su uobičajene. Kršćanstvo se, međutim, ne može svesti na logiku marketinga. Isus nije okupljao ljude obećanjima svjetovne koristi ili udobnosti, nego ih je pozivao na obraćenje i nasljedovanje. Nije tražio PR-ovce za svoju inicijativu, već svjedoke za Život koji je On sam.
No, poigrajmo se malo s logikom tržišta: u njoj je uspješan onaj prodavač koji uvjerljivo govori i nudi svoj proizvod; onaj koji je uvjeren ili barem uvjerljivo govori da je baš njegov proizvod ono što čovjeku treba. Pa, ako je kršćanstvo jedna od ponuda, onda onaj koji ga naviješta mora biti uvjeren u njegovu jedinstvenost. Mora zračiti stav da ono što stavlja pred društvo kao ponudu uistinu predstavlja puninu Istine i ono najbolje za čovjeka i društvo.
Stoga mi moramo u prostoru slobode nastupiti uvjereni u ono što nudimo; da, iako u drugim ponudama ima nečega dobra i korisnoga, u kršćanstvu se nalazi sve što je čovjeku i društvu potrebno, te da nitko drugi ne nudi to sve. Zbog toga evangelizacija ili misije nisu samo ponuda vjerskog sadržaja ili informacije o evanđelju, već su prije svega svjedočanstvo usred svijeta s ciljem da se svijet prožme evanđeljem. Mi zapravo, u svijetu u kojemu postoje različite duhovne i religijske, ideološke i filozofske ponude, moramo nastupati ne kao putnički trgovci religije, već kao vjerodostojni i uvjerljivi svjedoci osobe Isusa Krista.
Kršćanstvo nije istovjetno ponudama ostalih religija. To uvjerenje ne možemo skrivati radi društvenog mira ili tolerancije jer njih nema bez Istine. U prostoru pluralnosti važnu ulogu ima i dijalog. Crkva prihvaća dijalog kao nužan oblik djelovanja u suvremenom društvu, ali ne na uštrb Istine. Jednakost u dijalogu odnosi se na dostojanstvo strana u dijalogu, a ne na doktrinarni sadržaj. (usp. Dominus Iesus, br. 22) Štoviše, iako trebamo prihvatiti religijski pluralizam i neke zrake Istine u drugima koje Duh čini, istovremeno „ne smije se zanemariti činjenica da ostali obredi, ukoliko su podložni praznovjerju i ostalim zabludama, predstavljaju prepreku spasenju.“ (Dominus Iesus, br. 21)
Za katolike je nemoguće prihvatiti stav da smo na istoj razini s drugim religijama ili da zbog mnoštva religijskih ponuda, ne smijemo tražiti da upravo ona načela društvenog života koja propovijedamo te univerzalno vrijedna načela postanu i opća. Mogli bismo reći da kršćani čak mogu imati i dužnost zahtijevati povlašteno mjesto univerzalnih načela koje naviješta i promiče kršćanska vjera onda kada se u istom društvu pojave struje koje zbog vjerskih, filozofskih ili drugih zabluda počnu promicati dekonstrukciju postojećih načela ili neka nova riskantna rješenja ili pak stare opasnosti s kojima su se Crkva i čovječanstvo već susreli, iako su ih možda neki tek upoznali.
Kršćanstvo kao jedna od ponuda uz građanski odgoj.
Tvrdnja da je kršćanstvo tek jedna od ponuda u društvu dolazi u kontekstu govora o građanskom odgoju u školama. Status ponude u školama poznajemo već i iz činjenice da u školama postoji više konfesionalnih vjeronaukâ, a u srednjim školama Etika kao zaseban predmet. To se i prihvaća kao sloboda izbora u pluralnom društvu.
Međutim, tema građanskog odgoja teži se predstaviti kao univerzalna, etički neutralna i bez važnijeg suprotstavljanja postojećim nastavnim predmetima s etičkim sadržajem. No, krugovi kojim se često razvija tema građanskog odgoja, nisu etički neutralni, a neki su antikršćanski nastrojeni.
U tom smislu kritika procesa oko građanskog odgoja je suočavanje s potencijalnim rizikom odgoja za etički pluralizam i individualističku etiku, što je u suprotnosti s postojećim moralnim (pretpolitičkim) temeljima našeg društva. U pitanju nije rasprava o novoj ponudi, već rasprava o etičkom temelju na kojemu bi se izgrađivala antropologija i savjest budućeg samostalnog građanina. Stoga, kada je Crkva (u općenitom smislu) javlja s kritikama o procesima i nekim sadržajima, to čini ne iz težnje za nekom konfesionalnom isključivosti, već radi promicanja onoga što smatra općim dobrom, kao što je izjavila u Doktrinarnoj noti o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu:
„Danas je na snazi svojevrsni kulturalni relativizam što se jasno očituje u teoretskoj razradi i obrani etičkog pluralizma, koji opravdava dekadenciju i napuštanje razlogâ i načelâ naravnog moralnog zakona. Slijedom tog stremljenja nije neobično, nažalost, čuti u javnosti izjave u kojima se tvrdi da je taj etički pluralizam sâm preduvjet za demokraciju.
Kao rezultat, građani za vlastita moralna opredjeljenja traže potpunu autonomiju dok zakonodavci smatraju da poštuju tu slobodu odlučivanja donoseći zakone koji ne uzimaju u obzir načela naravne etike popuštajući tako pred određenim prolaznim moralnim i kulturalnim usmjerenjima kao da bi sva shvaćanja života bila jednako vrijedna.
Istodobno, prijetvorno se poziva na vrijednost tolerancije kada se od većine građana, među njima i katolika, traži da svoj doprinos društvenom i političkom životu – putem legitimnih sredstava koja su u demokraciji svima dostupna – ne zasnivaju na shvaćanju osobe i općeg dobra koje smatraju istinitima i ispravnima.“ (br. 2)
„Temeljni etički zahtjevi za opće dobro društva ukorijenjeni su u čovjeku kakav on stvarno jest Tu nije riječ o vjerskim vrijednostima per se, jer su ti etički zahtjevi ukorijenjeni u ljudskoj naravi i pripadaju naravnom moralnom zakonu. (…) Osim toga, ne smije se nijekati da se politika mora također držati načelâ od apsolutne vrijednosti upravo zato jer su u službi dostojanstva osobe i istinskog ljudskog napretka.” (br. 5)
Kada se to primjeni na područje građanskog odgoja, postaje jasno zašto je to pitanje toliko osjetljivo. Građanski odgoj oblikuje, tj. odgaja moralni i vrijednosni pogled na čovjeka i Boga, društvo i istinu. Upravo zato oko njega postoje snažni ideološki i etički prijepori.
Moral društva i temeljne vrednote ne mogu biti svedene na ponudu ali niti mogu biti nametnute. Zato kršćanstvo, tj. Crkva ima i ulogu društvenog korektiva, što se vrši pod vidom proročke i svjedočke uloge koja je raduje, tješi i opominje čovjeka suočena s manipulacijama i suvremenim sofizmima koji se nude kao neko drugo evanđelje. To ne znači da Crkva traži privilegirani položaj nametanjem, nego da ima pravo sudjelovati u javnoj raspravi i iznositi svoje razumijevanje čovjeka i općeg dobra – osobito onda kada se uzme u obzir da su članovi Crkve velika većina društva te da je etički i vrijednosni sustav kršćanske vjere i Crkve povijesno i egzistencijalno oblikovao život našeg društva.
Autonomija ljudskih svjetovnih djelatnosti od crkvenih propisa priznata je od Crkve, ali ona podsjeća i na stvarnost grijeha koja postoji u svjetovnosti te može ljudsku djelatnom u njezinoj autonomiji svesti na sredstvo grijeha (usp. Gaudium et spes, br. 36. i 37) U pogledu ljudskih prava, Crkva pozdravlja njihovo promicanje, ali u isti mah opominje društvo na opasnosti kada se traži lažna autonomija tj. osobna prava u slobodi od svake norme božanskog zakona. (usp. Gaudium et spes, br. 41.)
Dijalog, polemika i pravo Crkve na sudjelovanje u javnom životu
Ustaljeni stav o dijalogu u pluralnom društvu počiva na uvjerenju da se taj dijalog vodi na univerzalnim moralnim načelima, tj. na načelima naravnog moralnog zakona i zrakama Istine ili klicama Riječi koje postoje kod nekršćana. Taj dijalog je doprinos religija društveno-političkom životu koji za Crkvu počiva na činjenici da je politika područje razuma, a s time i moralnog reda. Zato politika nije tek umijeće mogućega, već je prije svega umijeće promicanja dobra te pripada božanskommoralnom redu, tj. „redu koji je Bog predodredio, iako je oblik režima i izbor rukovodioca prepušten slobodnoj volji građana.” (Gaudium et spes, br. 155) Politička zajednica i religije su autonomne u odnosu jedna na drugu, ali međusobno surađuju jer su umjerene dobru ljudskog roda.
No, Crkva si pridržava pravo javnog govora o političkim stvarima, odnosno:
„da izriče moralni sud, pa i o stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže temeljna prava ljudske osobe ili spas duša, služeći se sredstvima u skladu s evanđeljem i dobrom svih, ovisno o vremenu i okolnostima“ (Gaudium et spes, br. 76).
To osobito dolazi do izražaja danas, kada se pod različitim programima i parolama javlja težnja da moralni relativizam postane temeljni zakon života, pa i po pitanju same ljudske naravi i vrijednosti života, braka i sl.
Takvi pristupi nastoje ograničiti Crkvu na položaj jedne od mnogih ponuda koju pojedinac privatno bira, a da pritom ona ne bi trebala imati ulogu u raspravama o životu društva. Dokle god ostaje unutar granica društveno poželjnog, njezin se doprinos prihvaća; no kada počne govoriti o istini o čovjeku kao slici Božjoj ili upozoravati na štetne ideje koje se šire u društvu i zakonodavstvu, njezin se glas nastoji marginalizirati i svesti na privatnu sferu života. Ipak, Crkva polazi od uvjerenja da bez njezina uvjerljivog svjedočenja čovjek ostaje na razini buke istinâ i ponekih klica Istine, dok istodobno u njemu postoji težnja za puninom.
Crkva, dakle, zna da nije jedina ponuda u svijetu, ali mora nastupati svjedočki uvjerena u istinitost i univerzalnu vrijednost svoje poruke. Ona može dijaloški prihvatiti stvarnost pluralnosti ponuda kao stanje u kojemu se nalazi s drugim svjetonazorima i religijama. No, Crkva ne može prihvatiti niti nastupati kao da je sadržajno jednaka drugima. Zato njezin navještaj i javni nastup moraju biti uvjerljivi: ne kroz prisilu ili diskriminaciju, nego kroz navještaj istine o čovjekovu dostojanstvu, proročko djelovanje i osobno svjedočanstvo, a ponekad čak i traženjem da se naše djelovanje i svjedočenje prizna kao osobito korisno za opće dobro, posebice u društvu koje je, poput Europe i Hrvatske, utemeljeno na (judeo)kršćanskim vrednotama. To je istaknuo još 1972. Francuski episkopat kada je, istaknuvši prizavanje legitimnosti pluralizma, izjavila i o ulozi Crkve u društvu slijedeće:
„Pozivajući svoje članove da sudjeluju u političkom životu vođeni svjetlom i snagom Evanđelja, Crkva obavlja istinsku službu, bilo kroz pozitivne poticaje, a po potrebi i prijedloge, kako bi svi promicali politiku koja više poštuje čovjeka, svakoga čovjeka i cjelovitog čovjeka, bilo kroz kritiku, kako bi upozorila na ono što je neprihvatljivo u određenim situacijama.
Naravno, u zemlji u kojoj je katolicizam većinska religija, samo postojanje Crkve ne može biti bez političkog odjeka, kako zbog trajnog utjecaja koji ona vrši, tako i zbog intervencija njezinih pastira, članova ili skupina. Priznajemo tu neizbježnu „težinu” Crkve; ona joj daje utjecaj u borbi koju ljudi i političke stranke vode kako bi zadržali, vršili ili osvojili vlast.
Ključno je da utjecaj koji Crkvena zajednica vrši ne bude potjera za vlastitim interesom ili moći, nego služenje čovječanstvu”
(Za kršćansku praksu politike, br. 107–109)
Kada je riječ o građanskom odgoju, vjernici se ne suprotstavljaju samoj ideji takvog odgoja, nego načinu i etičkom pristupu pojedinim temama koje je i Drugi vatikanski koncil prepoznao kao ključna: dostojanstvo osobe, brak i obitelj, spolnost, odnos Crkve i države, istinito informiranje i slično. Oni imaju pravo i dužnost ukazivati na opasnosti, opominjati, tražiti da se glas Crkve u javnoj raspravi uzme ozbiljno u obzir jer su uvjerena da je to ona punina Istine koja je stoljećima učvršćivala naše društvo i na koju većina društva kao članovi Crkve imaju pravo da im bude društvena vodilja. Ta Istina, iako se u punini naviješta u Crkvi, ne pripada samo vjernicima, nego ima općeljudsku vrijednost i važnost za opće dobro. To ne znači zatvorenost i negiranje pluralizma i dijaloga.
Dijalog kao metoda, a ne svrha
Međutim, dijalog nije cilj niti svrha sam po sebi, te ne može zamijeniti navještaj. On je metoda, jedna među mnogima, koja ne smije biti suprotstavljena proročkom govoru ili apologetici, nego s njima supostavljena u nadopunjavanju. Na to upozorava i papa Franjo: Na to je upozorio papa Franjo:
„U tome [međureligijskom] dijalogu, koji će uvijek biti iskren i prijateljski, ne smije se nikada zanemariti bitna veza između dijaloga i navještaja (…) Prava otvorenost podrazumijeva da osobe ostaju čvrsto pri svojim najdubljim uvjerenjima, s jasnim i otvorenim identitetom, ali u isti mah otvoreni razumjeti drugoga i znajući da dijalog može obogatiti svakoga. Nema koristi od diplomatske otvorenosti koja na sve klima glavom da izbjegne probleme, jer bi se time zatvaralo drugoga i nijekalo mu se dobro koje nam je dano kao dar koji treba velikodušno dijeliti s drugima.“ (Evangeli gaudium, br. 251.)
„Poštivanje koje se duguje manjinama agnostikâ i nevjernikâ ne smije se svojevoljno nametati na način da se zatome uvjerenja većine vjernika ili ignorira bogatstvo različitih vjerskih tradicija. To bi dugoročno gledano više jačalo ozlojađenost no toleranciju i mir.” (Evangeli gaudium, br. 255)
Nije mala stvar i Isusov primjer dijalogiziranja. On je ušao u iskreni dijalog s ljudima jer mu je to svojstveno kao Bogu. No, u dijalogu s ljudima različitih ideja, uvjerenja i stavova, Isusov zemaljski dijalog poprimao je različite oblike, pa i rasprave. J. Ratzinger nas je poučio da je to zato što se specifično kršćanski sadržaj navještaja ne može svesti na predmet dijaloga, jer on ne pripada redu ljudskog dostizanja ideja, već je riječ o slobodnom Božjem naumu koji baš zato nailazi na protivljenja i uznemirenosti.
Stoga su društvena napetost, polemika i osporavanje sastavni dio naviještaja koji uključuje dijalog. Sudjelovanje kršćana i Crkve u javnim raspravama ne znači nužno sukob, nametanje ili marginalizaciju drugih; i polemiziranje je način iznošenja istine i Objave. To je lako razumjeti kada je riječ o nadnaravnoj Objavi. No u raspravama o građanskom odgoju i širim društvenim pitanjima ne radi se o katoličkim dogmama, nego o onome što je kroz povijest činilo temelj razvoja i usavršavanja zapadne civilizacije – naravnom moralnom zakonu.
U suvremenim zapadnim društvima čini se da je upravo kršćanstvo, odnosno Katolička Crkva, jedan od rijetkih ili barem najglasnijih zagovornika tog zakona kao stabilnog etičkog temelja društva, kulture i politike, pri čemu mu pridodaje i dovršenje u svjetlu Objave. Crkva ima pravo tražiti da ona moralna načela i vrednote koje nastoji obraniti ne budu tek predmet ponude i društvenog kompromisa, nego stvarno mjerilo političkog djelovanja. To ne znači traženje privilegiranog položaja nauštrb slobode savjesti drugih, nego obranu evanđelja života kako čovjek ne bi postao „nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka“ (Ef 4, 14).
Zaključak: jedna od ponuda ili jedina prava ponuda?
Je li, dakle, nadbiskup Uzinić u pravu kada kaže da je kršćanstvo tek jedna od ponuda, ili je u pravu Mate Mijić kada tvrdi da postoji više ponuda, ali samo jedna istina? Odgovor je da su obojica u pravu, ali iz različitih perspektiva.
Teza da se kršćanstvo ne može izjednačavati s drugim religijama te da postoji jedna Istina točna je iz perspektive vjernika i katoličkog nauka. U tom smislu odražava jasnoću kakvu je, primjerice, izrazio biskup Barron kada je na pitanje je li njegova religija bolja od drugih odgovorio jednostavnim „Da“. (IZVOR)
S druge strane, tvrdnja da je kršćanstvo tek jedna od ponuda također je točna, ali iz perspektive suvremenog čovjeka. Pred njim stoji mnoštvo ideja, teorija i religija, a Crkva toga treba biti svjesna i ne može očekivati da će nekim političkim dekretom zadobiti povlasticu jedina nuditi sadržaj. Ona u drugim ponudama treba prepoznavati određene klice Riječi i zrake Istine na kojima može graditi navještaj, dok istodobno drži da se punina nalazi u kršćanskoj vjeri Crkve.
No ponude danas nije samo religijske. Suvremene ideologije često poprimaju obilježja religioznosti bez religijskog sadržaja, a njihov aktivizam nastoji njihove poglede – poput rodne ideologije ili kulture smrti – ugraditi u zakonodavstvo, dok moralni relativizam postavlja kao temelj društva. U tom svjetlu kršćanstvo se mora (samo)percipirati kao glas razuma i savjesti društva jer polazi od cjelovite istine o čovjeku – antropološke, moralne i nadnaravne. To ne znači nametanje ili diskriminaciju, nego odgovornost prema Istini i prema društvu.
DODATAK: Socijalni nauk Crkve kao građanski odgoj
I još nešto: Crkva u kontekstu građanskog odgoja može biti obogaćena promatranjem procesa koji se odvijaju. U njima može prepoznati da postoji otvoren prostor u kojem različite skupine nude svoje sadržaje, a potom prepoznati i mogućnost da i sama u taj prostor uđe s vlastitim pristupom. Naime, postoji blago socijalnog nauka Crkve, kojim ona govori o temama građanskog života i svjetovnih pitanja. Upravo zato postojeće procese građanskog odgoja može prosijati kroz naravni moralni zakon i obogatiti ih univerzalnošću svojega socijalnog nauka. Iako je taj nauk razvijan unutar katoličke tradicije, po svojoj je naravi općeljudski i nadkonfesionalan.
U okviru vjeronauka taj se sadržaj uglavnom ne obrađuje sustavno, nego je raspršen kroz druge teme. Premda je takav pristup koristan, suvremeni razvoj građanskog odgoja pokazuje potrebu za ciljanijim poučavanjem socijalnih pitanja. Dakle, postoji i prostor, a možda i potreba da Crkva aktivnije uđe u područje građanskog, pa i zdravstvenog odgoja sa svojim socijalnim naukom. To pritom ne mora biti isključivi zadatak institucionalne Crkve. Potencijal postoji u mjesnim Crkvama, udrugama, laičkim inicijativama, izdavaštvu i intelektualnim krugovima. Moguće je pokrenuti širu inicijativu koja bi uključila stručnjake iz akademske zajednice, pravnike, moralne teologe, pa i pripadnike drugih religija, kako bi se oblikovao široko prihvatljiv i nadideološki program građanskog odgoja koji bi potom mogao s vremenom postati standard u našem obrazovnom sustavu. Tako bi Crkva zaista pomogla izgraditi društveno-političku zajednicu.
Ako različite političke i aktivističke skupine mogu nuditi svoje programe, onda to mogu i katoličke snage. Time bi se zapravo ušlo u isti prostor ponuda, ali s jasno artikuliranim sadržajem iza kojega treba stajati s uvjerenjem u njegovu kvalitetu i svjedočanstvom u konkretnoj društvenoj stvarnosti.
Ivan Glavinić
Odgovori