O raskolničkom činu FSSPX, misi i crkvenosti
Prije nekoliko dana u neutralnoj Švicarskoj dogodio se događaj od iznimne važnosti za opću Crkvu, o kojemu su izvijestili i hrvatski mainstream mediji. Radilo se o nedopuštenom biskupskom ređenju unutar zajednice tradicionalista pod nazivom Bratstvo svetog Pija X. (FSSPX). Budući da je taj čin izvršen bez dopuštenja pape i protiv njegova izravnog i jasnog poziva, on po naravi stvari predstavlja formalni raskolnički čin.
Iako će sami članovi Bratstva tvrditi kako se nisu odijelili od Pape i Crkve, već da oni o njima istinski brinu, činjenica ostaje da samo onaj koji posjeduje Petrove ključeve može pravno odrediti tko se nalazi sa sigurne strane ključanice, a tko ostaje izvan nje. Rim je službeno obznanio da su učinili djelo koje je dovelo do raskola, tj. da nisu više dio Crkve i da sakramenti primljeni kod njih nisu valjani.
A kada neki biskup svoje vjernike upozna s činjenicom da su njihovi svećenici u stanju raskola, iz nekih dijelova FSSPX-a se to tumači kao napad na njih. Tu je gorka ironija: dok Bratstvo sustavno, pod izlikom brige za vjeru i Crkvu, ignorira papine pozive na red, istodobno napadom smatraju poteze legitimnih biskupa koji u brizi za svoje vjernike ne mare što Bratstvo samo tvrdi o sebi.
Što to karakterizira FSSPX?
Najpoznatija karakteristika FSSPX-a je privrženost i isključivost glede predreformskog obreda mise, kolokvijalno nazivan Tridentska misa. No, to tek jedna od odrednica FSSPX-a, k tome i neprecizna, budući da nisu jedini koji su privženi starom obredu. Naime, u Crkvi postoji i jedna posebna skupina – Svećeničko bratstvo svetog Petra (FSSP) koja liturgiju slavi istim tridenstskim obredom, ali su oni, za razliku od FSSPX, u potpunom regularnom zajedništvu s Crkvom i njezinim Papom.
FSSPX ne karakterizira samo privrženost starom obredu; oni čak dovode u pitanje obred mise u sadašnjem obliku. Osim toga, dovode u pitanje Drugi vatikanski koncil, propise papâ i sl. Često ih i vrlo plitko tumače, barem na neslužbenoj razini (ali i to nešto govori). Na kraju, ne samo da dovode u pitanje, nego tvrdeći da vole Crkvu i poštuju Papu kao oca, odbijaju njegove pozive na red. Zaista, oni ne odbacuju, nego priznaju Papu kao oca i poglavara Crkve. Ali ga ne slušaju u pozivima da prihvate cijelo učenje, stavove i propise Crkve koje on čuva i prenosi. K tome, sumnjičavi su prema nauku o slobodi vjerovanja, dijalogu s pripadnicima drugih religija, otvorenosti za dijalog s društvom (svijetom) itd.
Osim toga, biraju gdje i i kada slijediti papu. Kažu da ga ne slijede u reformama koje štete Crkvi, ali pritom ne preciziraju što bi to bilo. A ta širina izričaja je vrlo proizvoljan i sklizak teren.
Posebno je bolno što odbijaju slijediti stope ekumenizma. Kršćanima treba biti sasvim jasno da svi trebamo nastojati uzrasti u Kristovu želju „da svi budu jedno“; da to istovremeno ne znači čekati da se drugi sjete doći i zatražiti pomirenje, već znači ići ususret, poći onu jednu dodatnu milju koja šokira, ali pokazuje i ludost Kristove ljubavi; da ekumenizam ne znači slijepo čekati da netko raskajan dođe do tebe na povratku s krivog puta, već znači potrčati mu usuret i u zagrljaj.
No, FSSPX dovodi u pitanje mnoge tekstove ili dijelove tekstova Drugog vatikanskog koncila. Pritom ih ponekad analiziraju iz parcijalnih perspektiva ili izvan nakane i usmjerenja koncilskog teksta. No, pošteno je reći da u tome nisu usamljeni. I to nije za osudu već je pokazatelj tužnog stanja.
O Koncilu i poslušnosti
Koncil je vrlo velik i važan događaj Crkve, ali to znači da su njegovi dokumenti izrazito složeni, nastali nakon puno rada i rasprava, te da kroz njih nije jednostavno prolaziti bez vodiča. Jednostavni vjernik, suočen s činjenicom da bi trebao toliko daleko i mukotrpno hoditi do samostalnog razumijevanja, sasvim ljudski poseže za brzim rješenjima – površnim komentarima, sažecima, jednostranim osvrtima. To se može reći i za pretradicionalne i za preliberalne tumače Koncila: površno ga smatraju ili točkom raskida ili točkom oslobođenja. Takva plitka i jednostrana tumačenja Koncila pogoduju podjelama u Crkvi.
Catholic Press Photo, Unknown photographer, Public domain, via Wikimedia Commons
Za Crkvu je potrebno da autentično i ispravno tumačenje koncilskih teza dolazi od nje, kroz katehezu i svjedočanstvo. Za dublje razumijevanje ovog povijesnog događaja, dragocjen su putokaz knjižice Josepha Ratzingera o zasjedanjima Koncila u izdanju Kršćanske sadašnjosti (KS), koje nude uvid u samu srž koncilskih previranja i razvoj tekstova. I svjedočanstva Y. Congara su također vrijedna, iako ih kod nas nema u hrvatskom prijevodu.
No, čak i ako nema dovoljno katehetske pouke o Koncilu (Bruno Petrušić pokazuje da se ipak kreće!), vjernicima bi trebala biti dovoljna činjenica da je ono što Crkva kao Učiteljica službeno proglasi vjerodostojan nauk ili uputa. Trebalo bi biti dovoljno da je Crkva nešto službeno progla da vjernici to prihvate vjerom, voljom i umom. Jer Crkva ne proglašava stvari iznebuha, već nakon mukotrpnog rada i „hrvanja“ s argumentima (ključni koncilski dokumenti su prihvaćeni s gotovo 99% glasova svih biskupa, nakon teških rasprava i više preinaka).
Ta poslušnost Crkvi kao Majci i Učiteljici je nužnost vjere, a da pritom ne znači zanemariti razum i propitivanje, već znači prihvatiti da mi sami nismo pametniji od Crkve; da mi s kauča, iza tipkovnica i nakon nešto pročitane jednostrane literature nismo pametniji od koncilskih sudionika koji su nakon teških rasprava došli do onoga za što svi mogu dići ruku. U konačnici, čak i ako ne pristajemo biti poslušni ili ako nas samo muči sumnja, dovoljno nam je opće moralno i društveno načelo i intelektualno poštenje koje nas potiče da u dvojbama pretpostavimo da je onaj drugi nevin, tj. u ovom slučaju da ima ispravne nakane i dobru argumentaciju koju mi još ne prepoznajemo. Krivnja i zlo mora neosporno i konkretno dokazati, a ne argumentirati privatnom sumnjom.
(Pre)teške riječi
Vratimo se FSSPX-u. Nije mi želja raspravljati s njihovim argumentima i tezama niti ću to ovdje raditi. FSSPX ovdje dozivam u pamćenje tek načelno, kako bih ukazao na neke stavove koje su oni doveli do razine isključivosti. Naime, retorika kojom se neki u FSSPX služe u kritici novoga obreda mise doseže razinu koja je za svakog teologa i vjernika bolna, pa i skandalozna. Već od ranijih dana su dovodili u pitanje valjanost mise koja se slavi po novom misalu (oblik kakav danas imamo). Sama prisega koju polažu svećenici tog bratstva kaže:
Odbijam slijediti ga [papu] kada odstupi od katoličke Tradicije, osobito u pitanjima vjerske slobode i ekumenizma, kao i u reformama koje štete Crkvi. (…)
Priznajem da nisu sve mise slavljene prema novom obredu nevažeće. Međutim (…) prepoznajem da je opasnost od nevaljanosti vrlo velika. (IZVOR)
Dakle, načelno ne negiraju današnju misu (kolokvijalno nazvana Nova Misa ili Novus Ordo), ali dovode u pitanje njezinu valjanost, tvrdeći da misa koju katolici danas slave, tj. njezin obred, pogoduje protestantskim tumačenjima, rastu hereza i slično. No, ono što je mene posebno šokiralo jest korak dalje u tumačenju današnjeg obreda mise. Od početne dvojbe o valjanosti Nove Mise, FSSPX je došao do situacije u kojoj stavljaju današnju misu u kontekst zla. Donosim dva citata s njihovih službenih stranica:
Can We attend Their Masses?
- If we have to agree to the doctrinal and juridical value of the Novus Ordo, then NO, for we cannot do evil that good may ensue. This condition may not be presented explicitly, but by implication, such as… (IZVOR)
- The same for the Mass. They want us to recognize not only that the [New] Mass is valid provided it is celebrated correctly, etc., but that it is licit. I told them: we don’t use that word. It’s a bit messy, our faithful have enough [confusion] regarding the validity, so we tell them, “The New Mass is bad, it is evil” and they understand that. Period! (IZVOR)
Dakle, sasvim je jasna njihova tvrdnja da su mise koje katolici danas slave intrinzično zle. Pošteno je reći kako postoji i jedna analiza tog pojma intrinzično zlo i njegovog korištenja kod FSSPX (ovdje). No, jasno je da je šokantno i raskolnički svetu misu tolikih svetaca nazivati zlom. Isto vrijedi i za one koji bi to tvrdili za misu tridentskog obreda.
Na nekim drugim mjestima FSSPX promovira teze da današnji obred mise ili Nova Misa nema ispovijesti dogmatskih elemenata, tj. da ne sadrži ispovijest vjere u Kristovu žrtvu i stvarnu prisutnost u euharistiji; da joj neostaju četiri crkvene oznake (jedna, sveta, katolička i apostolska); da je usmjerena na čovjeka itd.
Za svoje teze i kao argumente uzimaju neke tvrdnje protestantskih autora i sudionika reforme koji su izrazili zadovoljstvo novim misalom i obnovljenim Redom mise. Te tvrdnje zadovoljstva nekih protestatana su im pokazatelj da misa pogoduje herezi, da ne ispovijeda stvarnu prisutnostu Kristovu itd. No, intelektualno poštenje i osnovna logika ne dozvoljava takav zaključak; štoviše, on je neozbiljan.
Zašto (ni)je važno što drugi govore?
Katolički nauk o stvarnoj žrtvi i Kristovoj prisutnosti je potvrđen na Drugom vatikanskom koncilu i izričito naveden u novome misala, točnije u Općoj uredbi Rimskog misala, br. 2. – 9., gdje se poziva na nauk Tridenskog koncila. Taj nauk je ostao nepromijenjen i takav će i ostati. To je službeni nauk Katoličke Crkve koji ona slavi, jasno ispovijeda i naviješta u euharistiji. Tumačenja da nije tako tako su proizvoljna i netočna. Protestanti taj nauk i dalje ne prihvaćaju, kao što ne prihvaćaju ni Drugi vatikanski koncil kao ekumenski koncil, iako neke izvanjske datosti smatraju dobrima iz svoje perspektive.
Uostalom, koji su to protestanti koji daju mišljenje koje bi navodno bilo mjerodavno? Naime, protestantima kolektivno nazivamo veliki broj zajednica među njima postoje značajne razlike u njihvim okupljanjima i slavljenju i priznavanju sakramenata i drugog nauka Crkve. Osim njihovih nekih zajedničkih tijela, ne postoji jedno jedinstveno učiteljstvo protestantskih zajednica, a i nauk i pogled na katolički nauk se razlikuje od zajednice do zajednice, pa čak i od tumača do tumača.
No, čak i da uzmemo ozbiljno to u katoličkim obredima vide nešto dobroga iz svoje perspektive, to je gotovo posve isto kao i to kada preuzimaju naše katoličke prijevode Biblije jer su koristi i dobri, ali ih tumače na svoj vlastiti način. Protestant može potpuno slobodno reći da mu se sviđa sadašnji red mise kao protestantu; kao što ateist može reći da mu se zbog izvanjske svečanosti više sviđa tridenstki obred ili sakralnoj glazbi divi kao umjetničkom djelu, distancirajući se od nauka koji joj je temelj.
Dakle, u oba slučaja se netko može zadržavati na tom izvanjskom i onome što je njima blisko, a odbacivati unutarnji temelj. Njima je misa samo skup zajednice, zajednička molitva ili spomen na Gospodnju večeru. Nama misa nije samo to. Razlika je u prihvaćanju vjere i nauka Crkve kojoj molimo, slavimo, zahvaljujemo i žrtvujemo. Gotovo nijedan protestant neće prihvatiti stvarnu prisutnost (transupstancijaciju) i žrtveni karakter mise; neće prihvatiti mise na čast svetaca, kađenje slika, kipova; nijedan protestant neće prihvatiti spomen Marije i Josipa u euharistijskoj molitvi ili potrebu sakramentalne ispovijedi/stanja milosti prije pričesti.
Uostalom, zašto bi riječ nekog protestanta bila mjerilo i pokazatelj za Katoličku Crkvu da je na krivom ili na dobrom putu? Riječ protestanata ovisi uvelike o njihovom načinu razmšiljanja i o njihovoj otvorenosti prema Katoličkom nauku. Zašto bi njihovo privatno mišljenje (privatno, jer kod protestanata nema službenog učiteljstva) bilo mjerodavan pokazatelj za to gdje stoji Učiteljstvo dvotisućljetne Crkve?
Da, neki protestanti sudjelovali su u reformi, ali se pri tome ne treba zabuniti: njihovo sudjelovanje nije se odnosilo na nauk o euharistiji, već na doprinos u izvanjskom području, u što nam je zajedničko: veća važnost Božje Riječi, omogućavanje da vjernici dobiju uvid u otajstvo Krista, uklanjanje nagomilanih ponavljanja… Zaista, navještaj Riječi Božje je nanovo zasjao kao susret s Istinom; molitve na glas, odgovori i geste vjernika omogućuju živo iskustvo krsnog svećeništva i iskustvo otajstvo Kristove žrtve na oltaru; znakovi koji su se višestruko ponavljali svedeni su na mjeru koja ih ne dokida, niti umanjuje njihovu znakovitost, nego im daje ekskluzivnost (npr. ljubljenje oltara). Svakako, mnogo je stvari koje se mogu nabrojati i argumentirati. Neću ići u tom smjeru.
Ljepota i mrlje – stare i nove
No, vrijedi spomenuti činjenicu da FSSPX drži kako obnovljeni red mise pogoduje zloporabama i proizvoljnostima. Zaista, teško je zanemariti da se u mnogim crkvama događaju liturgijske proizvoljnosti, da se mise i drugi sakramenti koriste kao okvir za neke druge stvari te da se ide predaleko u zahtjevima za potpunim promjenama obrada, pa i samog Nauka.
Kako ne prepoznati da se psalam – Riječ Božja – zamjenjuje pjesmuljcima i šansoama, tj. našom riječi; kako ne vidjeti da propovijedi znaju nalikovati na govore i obraćanja, umjesto na navještaj; kako ne vidjeti da se mise ponekad pretvaraju u zabavu ili predstavu; da ministriranje služi kao ukras oltara, umjesto kao važna služba; kako zatvoriti oči kada se u prinos darova ubacuje donošenje raznih predmeta koji i nisu dar već samo pokazni predmeti; kako ne reagirati kad se Presveto za pričest dijeli iz plastičnih čaša, kada se u misama pleše, skače, dovode akrobati; kada pored zdravog svećenika pričest dijele laici… Pred tim događajima o kojima imamo priliku svako malo čitati teško je ostati ravnodušan, ne osjetiti tugu i bol.
Međutim, to je uvelike u domeni osobne savjesti svakog svećenika. Ono što Crkva s nadređene strane može jer katehizirati i bolje odgovoriti na te devijacije. Međutim, proizvoljnost u liturgiji nije nova, niti je isključiva posljedica novog reda mise. I u tridenstkoj misi postojale su takve pojave:
- Missa sicca – nakon što bi slavio redovnu misu, svećenik bi „slavio“ još jednu misu, ovaj put bez euharistijske molitve i pretvorbe – bitnog dijela mise. Umjesto hostije, podizale bi se relikvije, a u 16. st. se i preporučivalo ovakvu misu za pobožnost.
- Missa bifaciata ili trifaciata – svećenik bi više puta ponavljao molitve do središnje, euharistijske molitve; samu euharistijsku molitvu bi jednom molio; potom nakon nje preostale molitve do kraja opet više puta. Tako bi se po propisu slavila samo jedna misa, ali bi dojam bio kao da ih se više odjednom slavilo.
- Misa s duhanom – po otkriću Amerike, duhan se proširio Europom, pa su neki počeli koristiti duhan za vrijeme mise ili izlazili iz crkve zbog konzumacje, a neki su, navodno, otišli toliko daleko da su na oltaru držali kutije s duhanom. Crkva je odgovorila kaznama izopćenja. (izvor 1; izvor 2)
- Oltar sveca – oltar misne žrtve s vremenom je postao oltar određenog sveca, što pokazuje miješanje pučke pobožnosti i sakramenta.
- Alegorijska tumačenja obreda – pojedini dijelovi mise često su bili tumačeni u smislu alegorije, tako da su dijelovi mise postajali alegorijski dijelovi povijesti spasenja, Isusovog života i sl., umjesto da se promatraju u njihovom teološkom značenju i funkciji znaka koji posadašnjuje i omogućuje iskustvo.
- Vazmeno bdijenje u subotu ujutro – vazmeno bdijenje, koje treba biti u noći s velike subote na Uskrs, s vremenom se u crkvama počelo slaviti na veliku subotu ujutro. Simbolizam kozmičke noći i svjetla svijeće tako su odvojeni, a u crkvi se pjevala Aleluja, dok je izvan crkve još vladala tišina velike subote.
Nekim pojavama mogu se pridati tumačenja i dati neki okvir u kojemu bi bili razumljivi. To se i događalo (primjerice, s dodavanjem komadića Presvetog Tijela u kalež). No post hoc ergo propter hoc nije baš uvijek dobar argument.
Svi ovi primjeri (izvor za njih) ne služe da ponize vrijedni i lijepi tidentski obred mise, već da naglase jednu činjenicu: proizvoljnosti u liturgiji, zloporabe i svojevoljna tumačenja nisu plod jednog određenog obreda po sebi niti su pokazatelj njegove dogmatske istinitosti. Naprotiv, te pojave su dio povijesti i rezultat su izrađenosti osobne savjesti i revnosti svakog pojedinca – kako svećenika, tako laika. Sami čvršći propisi i legalistički pristup ne jamče izostanak ljudske slabosti i proizvoljnosti.
Naime, u svakom vremenu i u svakom rimskom obredu postoji propis i postoje oni koji plešu po njegovom rubu ili preko ruba, u ime dobra vjernika ili pastorala. To vidimo u samoj praksi: i prije i danas postoje oni koji misu barem djelomično legalistički shvaćaju, pa dijelove prilagode po svome pobožnom nahođenju, a središnji dio obdrže po propisu. Zato je važan odgoj savjesti za revnost prema svetoj misi kako ju je uredila i nakanila slaviti Crkva.
Dakako, neke sankcije za opetovane i ozbiljne prijestupe moraju postojati. Nije normalno da euharistijsku molitvu čita đakon ili netko drugi; nije normalno da se u govoru na kraju mise proklinje političkog neistomišljenika ili da se u liturgiji koristi aktivistička zastava; skandalozno je da se pričešćuje iz običnih plastičnih čaša. To nije normalno, ali ništa od toga nije pokazatelj hereze u službenoj Crkvi ili napuštanja službenog nauka o euharistiji. Ništa od toga ne daje za pravo tvrditi kako je ijedna misa intrinzično zla, da nije katolička, sveta, apostolska…
Pokazatelji žeđi za iskustvom svetoga
Laici su u vrijeme tridenske mise pokazivali namjeru da kako-tako razumiju duhovnu dimenziju onoga što se događa u misi na njima slabo razumljivom latinskom, pa su se svećenici i vjernici služili alegorijskim tumačenjima; umjetnici su željeli svoj talent staviti u službu Božju pa su skladali missae koje i nisu pratile misu u toj mjeri da mogu biti molitvena pratnja onoga što se događa na oltaru. Vjernici su željeli život prožeti pobožnošću i molitvom sudjelovati u događaju mise, pa su svoju pobožnost iskazivali onim jezikom koji su razumjeli kroz privatnu pobožnost, a u svakodnevici su neke bile i paralelne liturgiji Crkve (npr. Anđeo Gospodnji). Sve to pkazuje žeđ za razumijevanjem i dubljim iskustvom Svetoga.
Tim pojavama Crkva je pristupila kao majka i učiteljica i ona koja im ovlast uređivati obrede, a ne srž liturgije. Je li se u (krivoj) primjeni otišlo korak previše? Na mnogim mjestima zasigurno da. O odgovoru Crkve na te pojave možemo diskutirati, ali zasigurno će u budućnosti trebati jasniji pristup i konkretnije mjere po pitanju sprječavanja zloporaba i nedozvoljenih proizvoljnosti koje se „švercaju’“ pod razbritost.
I danas vjernici traže sve više produhovljeni pristup, umjesto pristupa „privlačnosti“, pa nije čudno da su u cvatu duhovne i karizmatske zajednice i osobne pobožnosti u misi. Nije čudno ni da danas neki vjernici zasićeni proizvoljnostima u obredu, željni tišine i duhovne dubine, reda i ljepote, sve više otkrivaju bizantsku ili tradicionalnu rimsku liturgiju i običaje. Sve to pokazuje da još uvijek postoji ona ista žeđ za Svetim – za iskustvom zajedništva i dubinama ljepote Svetoga.
Moji vlastiti stavovi o nekim aspektima liturgije
Ja osobno nemam ništa protiv Tridenstske mise; štoviše ja sam za supostojanje tradicionalnih obreda zajedno s obnovljenim obredom, premda sam branitelj obnovljenog reda mise. Za mene je obrednra različitost bogatstvo Crkve, ali također je potrebno i da postoji univerzalni redoviti obred koji će svuda u svijetu biti jasan.
Iako branim sadašnji red mise, žaloste me mnoge proizvoljnosti u tumačenju i pristupu. Smatram da bi se rubrike misala trebale revno poštivati, a držim i da bi obveza biskupa, župnika, svećenika da barem nekom redovitošću slavi misu na latinskom jeziku (službenom jeziku Crkve) pogodovala duhovnom dobru njih samih i većoj revnosti u liturgiji. K tome, kada bi se latinski jezik barem nekom redovitošću ustalio, uvelike bi se time doskočilo i problemu misa s doseljenicima ili stranim radnicima (koji bi u tom slučaju razumjeli gdje su u misi), a i u hodočašćima u međunarodna svetišta mogli bismo svi sudjelovati na zajedničkim misama hodočašnika (umjesto da svatko slavi misu na drugom oltaru na svom jeziku.). Ne bi trebao biti problem za sve te situacije pripremiti džepni red mise za puk, kako bi mogao pratiti i razumjeti.
Držim i da bi više klečanja ili barem dubokih naklona u sadašnjem obredu pogodovalo većem razumijevanju božanstvenosti svete mise. Držim i da u misi nedostaje tišine. Smatram i da bi glazba trebala biti primjerena dijelovima mise, nauku Crkve o euharistiji i da bi, kada već imamo novu duhovnu glazbu, trebalo krenuti u pisanje i skladanje glazbe izričito za misu, prema propisima Crkve. A uz to i osvježiti suvremenim aranžmanom tradicionalne napjeve Crkve. Držim i da je potrebno znatno više kateheze o liturgiji, da ministranti ne bi trebala postati djeca prije prve pričesti te da bi lektore trebalo redovito i kontiunirano educirati o njihovoj službi i o Riječi Božjoj. Smatram i da bi snažnije trebalo progovoriti o dostojnom i nedostojnom pričešćivanju, da bi pričest na ruke trebala biti rijeđa (ne i zabranjena), da bi snažnije trebalo progovoriti o opasnosti pričešćivanja u teškom grijehu…
Ukratko, mogu se složiti s kritikama FSSPX-a u smislu u kojem one upućuju u manipulacije i zloporabe u misi. Ali ne mogu se složiti s onim užasnim tvrdnjama da je misa kako ju danas slavimo intrinzično zla.
Uteg isključivosti
Ne može se slavlje mise koje Crkva sa svojim ovlastima od Krista slavi dovoditi u isti kontekst sa zlom. Ne možemo pristati na to da su se na slavlju nečeg intrinzičnog zlog hranili i izgradili sv. Ivan Pavao II., Majka Terezija, Fulton Sheen, J. Ratzinger… Kada bi netko rekao za Tridentsku misu da je zla, rekao bih mu da griješi dušu. Jer je to činjenica. Misa koja je hranila vjeru, crkvenost i svetost svetog Benedikta, Franje Asiškog, Ivan Bosca ili Carla Acutisa ne može se zvati zlom niti povezivati s njime. Ne zove se zlom ono što je Crkvi do jučer bilo jednako sveto kao i današnji obred. Tu nema rasprave niti valjanih argumenata.
Tko tako govori, pribjegava opasnim tvrdnjama isključivo za obranu vlastitog stava i rova i za ocrnjivanje onog drugog. Tu je ljubav za Crkvu i revnost ustupila mjesto nerazumnosti. Ako netko u FSSPX-u radi takav neozbiljan zaključak o današnjoj misi na temelju loših primjera i vlastitih tumačenja, onda treba posve jasno reći da trebaju prvo preispitati koliko su daleko sami otišli i vidjeti onaj korak predaleko. To je sličan onaj korak predaleko za koji optužuju Crkvu na temelju pojedinačnih situacija i vlastitih a ne službenih tumačenja Koncila. Taj korak predaleko može biti ozbiljan uteg za daljnji dijalog.
Zaključak
Misa je u isti mah i žrtva i gozba i svadba i molitva. Ovaj ili onaj jači naglasak ne dokidaju druge niti označuju napuštanje nauka. Crkva ima ovlast uređivati disciplinu sakramenata. Ta ovlast je u rukama Pape i Koncila. Misa koju Crkva danas slavi je po srži, nauku i vjeri Crkve ista misa koju su apostoli slavili i koja se slavi tridenstkim obredom. To je misa tolikih svetaca. Plodovi njihove svetosti temeljene na misi dokaz da se ono što je Crkvi najsvetije ni u jednom vremenu ne može povezivati sa zlom.
Iako možemo i trebamo kritizirati zlouporabe, ne smijemo dopustiti da nam kritike prijeđu iz revnosti u nerazumnost. Jedinstvo s papom i prihvaćanje cjelokupnog nauka Crkve jedini je siguran put očuvanja autentične Tradicije.
Crkva, kao Majka i Učiteljica, ima isključivu ovlast od Krista uređivati disciplinu sakramenata. Obredi mogu biti različiti, ali su uvijek usmjereni istom – da svi prispiju k spoznaji Istine i jedinstvu s Kristom i zajedništvu Crkve.
Ivan Glavinić
Odgovori