Osvrt na novi prijevod Biblije (I. dio)

[Ovaj tekst početak je niza čiji drugi i treći dio možete pronaći na dnu ovog teksta]

Prije nekoliko godina, tijekom svojega studija, jedan od profesora bibličara podijelio je s nama kratko iskustvo rada na novom prijevodu Biblije. Tom je prilikom ukratko istaknuo određena razilaženja između prevoditeljskih rješenja i jezično-stilskog smjera tijekom tadašnjega procesa. Nije nam otkrivao nikakve poslovne tajne, nego nam je, na temelju jednog teksta, ponudio osobni stručni i kritički osvrt. Tako sam doznao da se ozbiljno radi na novom prijevodu Biblije, ali i da neke odluke neće biti lako prihvaćene, barem u stručnim krugovima. S vremenom je to ostalo tek povremeno sjećanje, zajedno s pitanjem hoće li taj prijevod ikada ugledati svjetlo dana ili je možda došlo do ozbiljnijega zastoja u radu. Konačno, krajem 2025. godine prijevod je službeno predstavljen i objavljen u skraćenom/kolokvijalnom nazivu Hrvatski standardni prijevod (HSP) u izdanju Hrvatskog Biblijskog Društva (HBD). Reakcije koje su uslijedile nakon početne euforije bile su sve samo ne očekivane.

Nizali su se komentari poput: Nema dušu!; Ubačeno kukavičje jaje!; Privatni prijevod!; Sumrak naše kulture!; Titoizacija hrvatskoga jezika!; Podvala!; Iskasapljeno i nevjerno izvorniku!; Obmanjuje čitatelje!; Nema crkveno odobrenje!… Ima i onih mnogo gorih. Takvi komentari dolaze kako iz laičkih, tako iz stručnih, odnosno polustručnih krugova. Već sami po sebi pokazuju koliko smo kao društvo prožeti napetošću i međusobnom netrpeljivošću: toliko da ni pred samom Biblijom ne štedimo teške riječi. Kao da se ne radi o Riječi Božjoj. No, budimo iskreni i realni: nije toliko riječ o kritici same Biblije, koliko je riječ o kritikama prevoditeljskih i stilskih rješenja. Ali te se kritike nerijetko prelijevaju i na samu knjigu.

Tužno je čitati kako neki olako iziču optužbe samo zbog drukčijeg reda riječi, nekorištenja pojedinih arhaičnih oblika ili zbog navike na stari prijevod. Još je tužnije čitati tvrdnje o promicanju zablude ili obmane, kao da uz Bibliju ne idu i Predaja te nauk Crkve, u čijem se okviru ona čita i tumači, barem kada je riječ o katoličkom razumijevanju vjere. Posebno je zanimljivo da dio kritičara novi prijevod optužuje za protestantizaciju katoličkoga nauka, a pritom i sami pristupaju tekstu na način koji je vrlo blizak načelu sola Scriptura: usredotočujući se gotovo isključivo na pojedine tekstualne formulacije i tražeći argumente za ili protiv njih prvenstveno u pojedinim povijesnim izvorima (kao da je egzegeza i hermeneutika teksta samo stvar povijesti i da danas nemamo što za reći ili kao da danas ne možemo pronaći starije tekstove, bliže izvorima). Katolički pristup, međutim, polazi od činjenice da se Biblija ne može tumačiti odvojeno od Predaje i čvrstog nauka Crkve. Crkva potvrđuje da je pojedini prijevod sukladan nauku Crkve^[1] time što daje suglasnost za izdavanje – kao što je to slučaj i s ovim novim prijevodom.

Crkva je Tijelo Kristovo; tko s njom čita i njezinim tumačenjem čita Bibliju, čita ju s Kristom koji mu govori u njoj. Katolik koji zna da su izvori Božje objave i Sveto pismo i Predaja Crkve, te da su oni međusobno komplementarni, zna i da Učiteljstvo čuva poklad vjere i pruža vjerodostojno tumačenje Objave. Zato Biblija koja se čita u tom okviru ne može biti promatrana isključivo kroz prizmu pojedinih jezično-stilskih izbora niti se njezina pravovjernost može procjenjivati samo na temelju tih karakteristika prijevoda.

Nadalje, mnogi komentari bili su vrlo nepošteni prema golemom radu i trudu svih uključenih, ali i prema njima kao osobama. Među suradnicima na projektu nalaze se istaknuti profesori koji su odgojili i obrazovali naraštaje hrvatskih svećenika i vjeroučitelja. Među jezičnim stilistima bio je i Marko Alerić, dugogodišnji nastavnik KBF-a u Zagrebu i uvjereni vjernik, koji je također dao značajan doprinos obrazovanju brojnih generacija studenata na vodećoj katoličkoj teološkoj ustanovi u Hrvatskoj.

Stoga bismo, prije nego što izreknemo teške riječi o novome prijevodu ili njegovim autorima, trebali zastati i razmotriti težinu vlastitih riječi. Prevoditeljske i stilske odluke legitimno je propitivati, analizirati i kritički vrednovati. No, i to treba činiti u duhu crkvenosti, poštovanja i bratstva u Kristu. Samo tako možemo provesti ozbiljnu i konstruktivnu raspravu, a istodobno iskazati poštovanje prema ljudima koji su godine svojega rada, znanja i žrtve uložili u projekt od iznimne važnosti za Crkvu i hrvatsku kulturu.

Kriteriji za međukonfesionalne prijevode

Crkva je objavila Smjernice za prijevode Biblije u suradnji s pripadnicima drugih kršćanskih dominacija. U tim Smjernicama navedeni su tekstovi od kojih valja poći (izvornici), egzegetski i prevoditeljski kriteriji kojih se treba držati, prijedlozi za dodatke i upute o čemu se treba usuglasiti prije samog procesa.

Jedna od važnijih smjernica u našem slučaju je ova: 

»It is wrong to assume that only one legitimate type of translation in major world languages is required. Although it is increasingly less necessary to prepare different translations for diverse geographical dialects, many languages include significant sociolinguistic dialects. Such diversity of language and corresponding differences of purpose in translation suggest that more than one style of language may not only be desirable but necessary in many situations.« ^[2]

Čini mi se da ova smjernica može umiriti znatan dio kritika. Naime, jedan narod može imati mnogo različitih prijevoda Biblije, koji se međusobno stilski razlikuju. Tako Katolička Crkva u SAD-u ima nekoliko prijevoda s crkvenim odobrenjem od 1983. godine naovamo.^[3]  Hrvatski narod ne zaostaje u tom smislu: Budući da se Hrvatski narod proteže na dvije države u kojima je konstitutivni narod i koje su mu domovine (RH i BiH) te je crkvena jurisdikcija hrvatskog naroda u dvije biskupske konferencije, a postoje i povijesne grupe Hrvata u drugim državama, naš narod ima mnogo povijesnih prijevoda i nekoliko živućih. Kronološki popis svih prijevoda (uključujući i one nekatoličke i bez odobrenja) može se pročitati ovdje^[4]. Međutim, KBF u Zagrebu ima vlastiti Biblijski institut koji na svojim stranicama donosi brojne znanstvene i stručne informacije i pomagala, pa tako i popis i analizu hrvatskih prijevoda Biblije kroz povijest.^[5]

Ono što je činjenica jest da među aktualnim prijevodima s crkvenim odobrenjem postoji nekoliko izdanja i prijevoda na hrvatski prijevod (u RH, BiH ili drugdje):

• Povijesni:

1. Sveto pismo – Matija Petar Katančić (1831.)
2. Sveto pismo staroga i novoga uvita – Ivan Matij Škarić (1858.–1861.)
3. Novi Zavjet Franje Zagode (1925.–1941.)
4. Stadlerov Novi zavjet i Djela Apostolska – biskup vrhbosanski Josip Stadler (1912.)

• Aktualni:_

1. Šarićevo Sveto pismo staroga i novoga zavjeta – nadbiskup vrhbosanski Ivan ev. Šarić (BK BiH)
2. Zagrebačka Biblija – B. Duda, J. Kaštelan, J. Fućak i drugi^[6] (NZ: Lj. Rupčić)
3. Jeruzalemska Biblija – tj. 9. revidirano izdanje Zagrebačke Biblije + NZ: B. Duda – J. Fućak
4. Franjevačka Biblija (Hrvatska Biblija) – S. Grubišić i G. Raspudić (BK BiH; bibliofilsko izdanje)
5. Ekumenska Biblija – prijevod isti kao i u Jeruzalemskoj Bibliji, a bilješke drukčije (BKJ)
6. Hrvatski standardni prijevod (HSP) – Hrvatsko biblijsko društvo

Nije mi poznato je li Biblija na gradišćanskohrvatskom jeziku s vremenom zadobila suglasnost neke crkvene vlasti, barem lokalne. Zasebni biblijski dijelovi, tj. Novi zavjet često je dijeljen besplatno u raznim prigodama (poznat i kao džepni Plavi Novi zavjet), a radi se vrlo često o prijevodu B. Duda – J. Fućak koji nosi potrebne suglasnosti.

Dakle, hrvatski narod ima nekoliko živih odobrenih prijevoda na hrvatski jezik, a uz to ima i brojne zasebne prijevode, kako povijesne katoličke, tako i one nastale izvan Katoličke Crkve ili kao prigodna izdanja (Biblije na dijalektima i sl.)

Pitanje izvornog teksta kao podlog za prijevod

Jedna od važnijih informacija kod predstavljanja novo prijevoda Biblije bila je ta da je to prijevod s izvornika te da je prvi takav prijevod. To je potaknulo neka pitanja o nastanku ranijih tekstova i o tome što se smatra izvornikom.

Iz ovih činjenica je jasno kako su nam izvorni rukopisi izvornih pisaca biblijskih tekstova uvelike nedostupni, osobito po pitanju Starog zavjeta. No, tekstovi su prepisivani i kao takvi bili su opticaju u starome svijetu, pa se služimo tim najstarijim tekstovima. Hebrejski tekst Starog zavjeta je još u 3. i 2. st. pr. Kr preveden na grčki – prijevod znan kao Septuaginta (kratica: LXX), a prijepisi tog teksta su dugo vremena služili kao izvornik. Međutim, i Septuaginta je prijevod, ali se radio o značajnom prijevodu jer predstavlja i židovsku predaju i nauk vezan uz biblijski tekst, budući da prijevod nije rađen samo kao jezični, već i kao konceptualni. Zato on predstavlja svojevrstan vjerodostojni tumač izvornog hebrejskog teksta, premda predstavlja i određenu helenizaciju židovske biblijske misli. No, izuzetno je važan za naše današnje prijevode, ali je također važno poznavati i hebrejske tekstove, koliko je to moguće.  

Dugo su se najstarijim postojećim spisima Starog zavjeta smatrali tekstovi iz stoljeća poslije Krista. Međutim, 1947. otkriven je veliki kompleks i biblioteka u Kumranu na Mrtvome moru, s biblijskim tekstovima iz 3. st. pr. Kr. Takvi nalazi su kroz stoljeća sabirani i analizirani, te ih danas poznajemo kao Codex Vaticanus, Aleppo, Leningrad, Sinaiticus… Prema njima i u skladu s ostalim izvorima istraživači rade izdanja tekstova koji služe kao izdanje izvornog teksta (koliko je to moguće).  

Za Katoličku Crkvu su osim tih nalaza i kodeksa važni i značajni prijevodi na latinski, od kojih središnje mjesto ima Vulgata (Vg) – tekst načinjen na temelju rada sv. Jeronima. Zapravo, danas je Jeronimov tekst dorađen i poznat kao Nova Vulgata ili Neovulgata, te je službeni tekst Biblije u Katoličkoj Crkvi.

U nekim od pronađenih najstarijih tekstova nedostaju neki retci (npr. iz jednog od evanđelja, dok se u drugom evanđelju nalaze). To može biti posljedica toga što se tekst redovito umnažao ručno, tj. prepisivao, pa je neki prepisivač mogao već po sjećanju osjećati nek tekst, osobito kada se radi o paralelnim tekstovima u sinoptičkim evanđeljima i dodati neku rečenicu prema tako pomiješanom sjećanju. U antici su se tekstovi u velikom broju prepisivali i kružili u lokalnim sredinama. Zbog toga i postoje razlike u starim tekstovima prema i prema mjestu i prema vremenu nastanka i nalaska. Te razlike ne utječu na smisao i cjelovitost Objave, već govore o tome koliko se Bog zaista približio čovjeku da s objavljuje kroz tako krhki i nesavršeni način kao što je ljudski način izražavanja i umnažanja teksta Objave.

No, tim se rukopisima Crkva služila te su takvi navodi prešli u drugu kršćansku literaturu. To za neke predstavlja problem i smatraju da su ti citati ukradeni ili nepravedno ispušteni ako nisu navedeni u najnovijim izdanjima. No, kako se danas služimo novim arheološkim saznanjima i standardima izvornih tekstova, tako se u novim prijevodima i izdanjima nastoji donijeti tekst onako kako on postoji u najstarijem vjerodostojnom obliku. Napomena o tim kasnijim recima često se dodaje u bilješku ispod teksta, jer u određenim slučajevima može postojati značajni povijesni ili teološki razlozi za to. Sve je to javno, te se ne radi o krađi ili obmani, već se radi o napretku arheološkog istraživanja biblijskog teksta.

U već spomenutim Smjernicama Crkve, govori se o tome što se treba uzeti kao izvornik kod prevođenja Biblije kada se surađuje s drugim kršćanima:

• Stari zavjet: Preporučuje se koristiti i izdanje Biblia Hebraica Stuttgartensia koje je izdaloNjemačko biblijsko društvo. Ona je bazirana na Lenjingradskom kodeksu, koji donosi Masoretski tekst (hebrejski tekst s vokalizacijom). Masoretski tekst, prema Smjernicama, treba zadržati kao polazni tekst.
• Novi zavjet: Greek New Testament objavljen od strane Ujedinjenih biblijskih društava (GNT UBS). Za dijelove kod kojih postoje značajnije dvojbe, mogu se koristiti i drugi izvori, a nužno je poštivati potrebu da neki navodi budu preuzeti iz ranijih prihvaćenih tekstova (Textus receptus), a oni se onda navode u bilješkama.

Za katoličku Crkvu ostaje i dalje važno načelo iz dogmatske konstitucije Drugog vatikanskog koncila Dei Verbum o Božjoj objavi:

»Kristovim vjernicima treba bi ti širom otvoren pristup Svetom pismu. Zbog toga je Crkva već od samih početaka prihvatila onaj najstariji grčki prijevod Staroga zavjeta koji je nazvan prema sedamdesetorici muževa [Septuagintu, op. a.] ; druge, pak, istočne i latinske prijevode, poglavito takozvanu Vulgatu, uvijek drži u časti. A budući da Božja riječ mora biti dostupna svim vremenima, Crkva se majčinskom zauzetošću skrbi da se na raznim jezicima prirede prikladni i točni prijevodi, u prvom redu na temelju izvornih tekstova Svetih knjiga. Ako se ti [prijevodi] u danoj prilici i uz pristanak crkvene vlasti također prirede u zajedničkom naporu s odijeljenom braćom, njima će se moći služiti svi kršćani.« (DV, br. 22)

Dakle, Septuaginta ostaje i dalje prihvaćen tekst, osobito zbog kanona Biblije, tj. popisa biblijskih knjiga Starog zavjeta, koji je Katolička Crkva preuzela, ali i ako svjedočanstvo razumijevanja i tumačenja hebrejskih izvornih tekstova. Vulgata ostaje prijevod u časti, tj. službeni prijevod Katoličke Crkve koji »doista pokazuje da je ona, u onom smislu u kojem ju je Crkva razumjela i razumije, bez ikakve pogreške u stvarima vjere i morala; tako da, kako sama Crkva svjedoči i potvrđuje, može se citirati sigurno i bez straha od pogreške u raspravama, predavanjima i propovijedanju… «^[7]

Dakle, prevoditelji trebaju slijediti vjerodostojna suvremena znanstvena kritička izdanja na izvornim tekstovima, ne odbaciti nego koristiti pritom i druga izdanja; poštivati i služiti se i kroz povijest korištenim izdanjima, a također, za katoličke prevoditelje, neizostavno je poštivati i Septuagintu, a osobito (Neo)Vulgatu kao službeni katolički tekst.

Dakle, pitanje izvornika je vrlo složeno stručno, znanstveno i teološko pitanje. Važno je otkuda se prevodi, koji je polazni tekst i kojim se tekstovima služimo kao pomoćnim materijalom. Kada se to ima na umu, onda postaje jasno da je veliki zadatak sve to usporediti, analizirati, datirati, ispravno analizirati u kontekstu kanona i povijesti teologije i teksta. I potom sve to primijeniti za posao prevođenja. Taj posao ne treba zanemariti, niti ga jednostavno odbaciti koristeći gnjusne ili olake komentare.

No, imajući na umu da postoje izdanja na izvornim biblijskim jezicima, nije čudno da se u laičkom dijelu javnosti podiglo dosta pitanja kada se novi prijevod na hrvatski jezik predstavio kao prvi prijevod s izvornika. Mnogi su se pitali kako su onda raniji prijevodi nastali, tj. nisu li i oni s izvornika? Brojni stariji prijevodi Biblije na hrvatski služe se drugim prijevodima i od ranije postojećim tekstovima; mnogi pokušaji prijevoda su ostali samo u dijelovima. Tako je Novi zavjet je i ranije bio nekada prevođen s izvornog grčkog (zbog dostupnosti), ali Stari zavjet je uvelike predstavljao prijevod prijevoda. To ne umanjuje povijesnu vrijednost tih prijevoda, ali govori o polazištu prevoditelja, tj. koliko je blizu ili dalje od izvornika. 

• Prvi veliki prevoditeljski pothvat imao je Bartol Kašić u 17. st., koji je za to zadužen iz Rima. No, njegov tekst kasnije nije tiskan, tj. nije dobio potrebno odobrenje, zbog hrvatskih nesuglasica oko prijevoda i dopisa iz Hrvatske u Rim o tome. Taj je prijevod tiskan tek u suvremeno doba, u izdanju niza Biblia Slavica, ^[8] a Kašićev rukopis je digitaliziran, dostupan na stranicama NSK i začuđujuće je čitljiv. Prevodio je Vulgatu – dakle, s latinskog teksta, a ne s izvornika, iako postoje naznake da je poznavao neku inačicu hebrejskog i grčkog teksta.
• Matija Petar Katančić preveo je Vulgatu, a tiskano izdanje sadrži paralelne latinski i hrvatski tekst.
• Ivan Matij Škarić također je prevodio Vulgatu.
• I vrhbosanski nadbiskup J. Stadler je prevodio Vulgatu, a slijedio je i Vuk-Daničićev prijevod. No, Stadler nije preveo cijelu Bibliju.
• Prijevod Biblije vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Ev. Šarića nastao je u tri godine. Sam Šarić navodi kako se služio izvornicima i obazirao na Vulgatu, premda je i danas nejasno što je smatrao izvornicima (osobito s obzirom na kratko vrijeme prevođenja i samostalni rad). Neki smatraju da je izvornik bila Vulgata, a moguće da je uspoređivao s hebrejskim, aramejskim i grčkim tekstovima.^[9] Kasnije analize ukazuju na korištenje ili oslanjanje na neke strane autore i prijevode. Šarićev prijevod je kasnije dorađen prema izvornim jezicima.^[10]
• Zagrebačka Biblija nastala je korištenjem nekih već postojećih hrvatskih prijevoda dijelova Biblije, te prevođenjem drugih tekstova, a izvorni jezici su konzultirani. Napravljena je u godinu dana, pa nije bilo vremena za opsežan posao.^[11] Unatoč tome, ostaje jedan od najboljih prijevoda na hrvatski.
• U Franjevačku Bibliju, a onda i u Zagrebačku, uključen je prijevod Starog zavjeta fra Silvija Grubišića. On se služio ranije raširenim Kittelovim izdanjem hebrejskog teksta, a uzor u prevođenju mu je bila The New American Bible. Novi zavjet je preveo fra Gracijan Raspudić s izvornog grčkog teksta. Mogli bismo reći da je Franjevačka ili Hrvatska Biblija prvi prijevod koji je otpočetka sigurno učinjen s izvornih jezika (UZ Varaždinsku Bibliju koja, međutim, nije u katoličkom kanonu). Međutim, on je za prevoditeljski uzor imao drugi prijevod, a za izvorni hebrejski tekst služilo je Kittelovo izdanje koje je optrilike u vrijeme izlaska Grubišićevih prijevoda značajno revidirano i znatno dorađeno u skladu s novim otkrićima, osobito u skladu s Kumranskim nalascima.
  K tome Franjevačka ili Hrvatska Biblija predstavlja izdanje za hrvatski narod u iseljeništvu, a ne opći nacionalni i narodni prijevod. No, budući da je Grubišićev prijevod uvršten u Zagrebačku Bibliju, postao je dio i liturgije u hrvatskom narodu, te dio dosad najboljeg izdanja Biblije. Njegova je vrijednost također neosporna.

Iz navedenog je jasno kako je novi hrvatski prijevod (HSP) zaista prvo izdanje koje je na hrvatski prevedeno s izvornih jezika i tekstova, prema najnovijim prihvaćenim spoznajama o najstarijim dostupnim biblijskim tekstovima, ali i prema vlastitim projektnim kriterijima prevođenja.^[12]Za Stari zavjet koristilo se 5. izdanje Biblija Hebraica Stuttgartensia i Septuaginta. Za Novi zavjet koristio se Novum Testamentum Graece Nestle-Aland (28. izd).

Ovaj izvornik za Novi zavjet, nazivan jednostavno Nestle-Aland (NA), za neke predstavlja kamen spoticanja, budući da to nije preporučeni izvor naveden u Smjernicama (ondje se navodi kao izvor izdanje GNT-UBS). Međutim, ²⁸NA i GNT-UBS su u pogledu grčkog biblijskog teksta identični. Razlikuju se u kritičkom aparatu, tj. stručnim bilješkama uz tekst.^[13] Kao izvornik važan je ipak biblijski tekst. Dakle, nema razloga da se prema navedenim izvorima bude sumnjičav. 

Tekst je, prema izvornoj nakani samog projekta, pastoralno-katehetsko-misionarki usmjeren, orijentiran na prosječnu publiku, a ne na akademsku, stručnu, liturgijsku. Koliko je u tome uspio, možete čitati u drugom i trećem dijelu ovog osvrta.

Ivan Glavinić

---

Osvrt na novi prijevod Biblije (II. dio)

Osvrt na novi prijevod Biblije (III. dio)

---