Osvrt na novi prijevod Biblije (II. dio): okvir izdanja

[Ovaj tekst nastavak je niza čiji prvi dio možete pročitati OVDJE.]

Oprema Hrvatskog suvremenog prijevoda

Izdanje novog prijevoda sadrži sve navode Impresuma, uključujući i podatak o izdanoj suglasnosti HBK za objavu.^[1] Slijede Proslovi Predsjednika HBK i BK BiH, a zatim i Predgovor koji nije potpisan. Nakon toga čitatelj se susreće s Općim uvodom u Bibliju koji je također nepotpisan, pa mu ne znamo autora.

U dijelu o Novome zavjetu kreće se od uvoda u Pavlove spise. Naziva ih se Pavlovim evanđeljem, bez navodnika ili kurziva koji bi čitatelju vizualno naznačili kako se ne radi o stručnom ili službenom nazivu. Tako bi čitatelj koji nije upućen u osnove teologije ili Bibliju mogao biti zbunjen nazivanjem Pavlovih spisa evanđeljem. Osim toga, Uvod sadrži i kratka pojašnjenja evanđelja, drugih poslanica i Knjige Otkrivenja. Začudno je da u Općem uvodu nedostaje dio koji bi ukratko obradio Djela apostolska. Nema ni napomene o načinu citiranja Biblije i pisanju kratica. 

Nakon Općeg uvoda slijedi biblijski tekst. Na početku svake biblijske knjige nalazi se kratki Uvod za tu knjigu, kao nagovor i upućivanje u sadržaj. Ti uvodi nisu novost, budući da se nalaze u nekim povijesnim hrvatskim prijevodima poput Škarićevog i Katančićevog, a Franjevačka Biblija sadrži uvode i uz pojedine psalme.

Ovaj novi prijevod Biblije ne sadrži karte ondašnjeg biblijskoga svijeta niti prikaze pojedinih mjesta. Nema ni lente vremena koja bi u povijesnom nizu prikazala biblijska događanja, niti drugog popratnog aparata koji se zna naći kao pomoć u nekim izdanjima Biblije.

Fusnote, odnosno bilješke ispod teksta su posebna oprema uz tekst. One su svjesno svedene na mali broj. Šture su, kratke i rijetke. Sam urednik, fra Božo Lujić, istaknuo je da su se vodili načelom kako opširne bilješke smanjuju broj čitatelja te ih malo tko čita.^[2] To bi zasigurno vrijedilo za dugačke i studijske bilješke, u kojima se donose stručnije ili detaljne napomene ili obilje drugih izvora. No, bilješke mogu biti vrijedna pomoć kada donose objašnjenje konteksta, mogući drukčiji prijevod ili upućuju na neki dio Crkvenog nauka. Primjerice, novi prijevod ne donosi navod Iv 5, 4 dok u bilješci stoji samo naznaka: »Završetak retka 3 i cijeli redak 4 ne postoje u najstarijim rukopisima te se više ne uključuju u prijevode.« Međutim, bolje bi bilo navesti taj redak u bilješci uz tu već danu napomenu zašto nije unutar glavnog teksta.

Svakako je za tekst usmjeren prema prosječnoj publici dobra odluka skratiti dodatna objašnjenja, ali njihova rijetkost i kratkoća je ipak nešto što čitatelja suviše prepušta samome sebi, jer će »malo tko« poći u dublje istraživanje pojedinih tekstova ili značenja izraza u povijesnom kontekstu. Stoga bih rekao da se trebalo poći prema rješenju koje bi bilo na pola puta između Jeruzalemske Biblije i ovakvog novog izdanja.

Odgovara li tekst okviru unutar kojeg mu je dana crkvena suglasnost?

Biskup Šaško se među prvima ozbiljnije osvrnuo na izdavanje novog prijevoda, točnije na njegovo javno predstavljanje.^[3]  On je istaknuo i okvir za taj novi prijevod koji je HBK naznačila u Suglasnosti:

»…da Hrvatsko biblijsko društvo kao svoje izdanje objavi studijski ekumenski prijevod Svetoga pisma na hrvatski govorni jezik, na čijem su prijevodu radili katolički bibličari i bibličari drugih kršćanskih denominacija.«^[4]

Odgovara li objavljeni prijevod tom okviru da bude ekumenski, studijski i hrvatskim govornim jezikom načinjen tekst? Biskup Šaško postavlja neka pitanja o tome, osobito o pojmu standardni prijevod u odnosu na pojam govorni jezik iz Suglasnosti, ali i o predstavljanju prijevoda kao katoličkeBiblije, dok je Suglasnost dana zaekumenski prijevod. Također napominje da je suglasnost dana HBD-u da izda tekst kao svoje izdanje, te se drugi izdavači (poput Verbuma) nisu spominjali. Čitatelju koji nije previše upućen u terminologiju to se može činiti kao sitničarenje. No, to su ozbiljna pitanja koja se tiču i pravne strane projekta. Pokušat ću na ta pitanja dati svoj odgovor za koji smatram da bi mogao zadovoljiti sve strane.

Pitanje nakladnika – izdavača

Vrlo je dobro postaviti pitanje o tome zašto se kao izdavač predstavljaju Verbum i Naša ognjišta, ako je crkvena suglasnost dana za to da tekst bude izdan kao vlastito izdanje HBD-a.To nije samo pitanje doslovnog poštivanja, već i pitanje nakladničkih prava. U samo tiskanom izdanju stoji da je nakladnik doista HBD, te je kao odgovorna osoba naveden njegov tajnik. Tek nakon toga su navedeni Verbum i Naša ognjišta, ali kao sunakladnici. Naznačeno je da u sva prava pridržana HBD-u.

Iz navedenog se može zaključiti da prava i odgovornost pripadaju HBD-u. No, otkuda onda sunakladnici? Odgovor može biti u tome da je netko trebao preuzeti posao uređivanja prijeloma, grafičkog i vizualnog uređivanja izdanja te preuzeti ili pak pomoći pri procesu tiska samog teksta. Također, da bi tiskano izdanje odjeknulo u javnosti, bilo je potrebno preuzeti i posao marketinga. Sve to je već uhodani posao navedenih suizdavača, pa bi njihov nakladnički udio posla mogao biti upravo u tom okviru, a ne u okviru odgovornosti za sadržaj.

Isti nakladnik i sunakladnici su navedeni i u izdanju Šarićevog Svetog pisma, s istim naznakama o pravima HBD-a. Zbog toga vjerujem da se radilo tek o nastavku dobro uhodane suradnje u skladu s pravima, a ne o izigravanju crkvene suglasnosti.       

Ekumensko ili katoličko izdanje?

Tekst je doista ekumensko izdanje u tom smislu da su na njemu raditi pripadnici drugih kršćanskih denominacija, ali i u smislu da nema napomena koje upućuju da je određeni tekst povezan s nekim katoličkim naukom. Pa, zašto se onda u predstavljanju novog prijevoda koristi pridjev katolički, ako je ovo ekumensko izdanje? Tim više što je za službeno korištenje pridjeva katolički u pravnim poslovima potrebna suglasnost crkvene vlasti.

Moguće je da se razlog za to krije u kanonu ovog izdanja, tj. u činjenici da ovo izdanje sadrži sve 73 knjige koje katolici smatraju nadahnutim tekstovima. Budući da je protestantski kanon Biblije različit od katoličkog, a ova usprkos tomu sadrži sve 73 knjige koje katolici drže nadahnutim, može se reći da je novi prijevod sadrži katolički kanon Biblije. Stoga, iako je katolička Biblija naziv koji ne odgovara danoj suglasnosti, može se ipak tak nazivati prema kanonu Biblije, dakle opisno i kolokvijalno. Ali ne i u smislu kojim bi se htjelo reći da je to službeni prijevod Crkve ili isključivi katolički prijevod.

Smiju li se katolici služiti novim prijevodom ako nije službeni katolički?

Katolici se smiju služiti novi prijevodom. No, da to i nije samorazumljivo, govori i komentar još jednog biskupa (umirovljenog)[5] koji je u svojem osvrtu napisao kako se prema tradiciji Crkve očekuje da Kristovi vjernici ovaj prijevod ne koriste.

Međutim, takav crkveni propis ne postoji. Ne smije se koristiti u liturgiji, budući da za sve knjige korištene u liturgiji treba zadobiti zasebno crkveno odobrenje. Ali vjernicima se ne zabranjuje korištenje za osobne potrebe i privatnu pobožnost.. Indeks zabranjenih knjiga i propisi o zabranama više nisu na snazi, budući da je na snazi novi Zakonik kanonskog prava koji dokida prošli.

Danas je propis da crkveni pastiri imaju pravo prosuđivati knjige, što ima svoju proceduru i nije prepušteno proizvoljnom tumačenju. Ta prosudba vrijedi na crkvenom polju, osobito za službene crkvene knjige, službene osobe i katoličke izdavače. Vjernicima se zna poručiti da je neka knjiga zbunjujuća ili protivna vjeri i da im pristupaju s oprezom, ali zabrane za privatno korištenje više nema, barem koliko je meni poznato.

Duh brige za izdavanje kvalitetnih knjiga koji doista postoji u tradiciji Crkve poziva da se za sigurnu izgradnju vjere u Crkvi i službeni pastoral koriste samo biblijski tekstovi koji su odobreni za te konkretne svrhe i da se oni koriste kao mjerodavni. Ostale vjernici mogu koristiti u privatne svrhe (koje ne štete Crkvi). Dakle, u liturgiji, službenim poslovima i sl. koriste se službeni (liturgijski) prijevodi odobreni za tu svrhu.

Ovdje je korisno navesti jedan citat iz dokumenta Prijevodi svetog pisma na žive jezike koji je izdala Papinska biblijska komisija još 1943. godine:

»Prijevodi Svetog pisma na živim jezicima, bilo iz Vulgate ili s izvornih jezika, pod uvjetom da su objavljeni uz dopuštenje nadležne crkvene vlasti u skladu s kanonom 1391, mogu se zakonito koristiti i čitati od strane vjernika za njihovu privatnu pobožnost. Nadalje, ako se neki prijevod, nakon pažljivog pregleda teksta i bilješki koje su provele osobe vješte u biblijskoj i teološkoj znanosti, smatra vjernijim i prikladnijim, biskupi, bilo pojedinačno ili okupljeni u pokrajinskim ili nacionalnim konferencijama, mogu ga, ako žele, na poseban način preporučiti vjernicima povjerenima njihovoj skrbi.«[6]

Tadašnji propis starog Zakonika kanonskog prava iz 1917. (kan. 1391.) je bio da dodane bilješke u Bibliji moraju biti uzete u prvom redu od Otaca i učenih katoličkih pisaca; o bilješkama u drugom redu nema ništa. No, i taj propis je promijenjen tako da danas vrijedi ovo:

»… traži se odobrenje [lat. approbatio] spomenute vlasti i da istodobno imaju popratna i dostatna tumačenja. Prijevode Svetoga pisma, popraćene prikladnim tumačenjima, mogu katolički vjernici s dozvolom biskupske konferencije pripraviti i izdati i zajedno s odijeljenom braćom.« (kanon 825.)

Dakle, Crkva je još prije Drugog vatikanskog odobrila da se razni prijevodi izdani s dopuštenjem crkvene vlasti koriste i čitaju za privatnu pobožnost,premda se isti ne koriste u službene svrhe (jer nisu prikladniji od prošlih).

Crkvena suglasnost za novi hrvatski prijevod Biblije odobrila je da se on izda kao studijski prijevod. To znači da mu nije dana suglasnost da bude službeni, niti da se kao takav koristi ili reklamira. On se ima koristiti za osobno studiranje, tj. proučavanje Svetog pisma za osobne potrebe ili privatnu pobožnost. U dvojbama ili nesigurnostima mjerodavni su službeni tekstovi (Vulgata i prijevodi odobreni za službenu uporabu).

No, sami su sudionici projekta istaknuli da je usmjerenje novog prijevoda pastoralno-katehetsko-misionarskog karaktera. Međutim, kako odobrenje nije izdano za te svrhe u njihovom službenom crkvenom smislu, može se činiti da je ta nakana ostala neispunjena. Međutim, ta nakana i dalje može vrijediti i to: 1) na privatnoj ili studijskoj razini; 2) za vjernike drugih kršćanskih denominacija (protestante).

Dakle, iako nije službeno katolički, novi prijevod jest izdan u katoličkom kanonu Biblije (73 knjige Biblije), pa se može tek kolokvijalno zvati katoličkom Biblijom. To je ekumensko izdanje koje je namijenjeno kršćanima različitih denominacija. Nije službeni prijevod niti se koristi u službenom katoličkom djelovanju, napose ne u liturgiji. No, može se koristiti u privatne svrhe, jer to nikakav propis ne zabranjuje. Izdanje ima suglasnosti katoličkih crkvenih vlasti za širenje i korištenje unutar tih okvira.

Pitanje jezika: standardni ili govorni?

Još jedno od važnijih pitanja koje je postavio biskup Šaško jest pitanje o jeziku: suglasnostje dana za prijevod na govorni jezik, a prijevod se predstavlja kao standardni prijevod. U čemu je stvar?

Biblija je pisana Riječ Božja. Njezini prijevodi su stoga podložni mogućnostima i normama pisanog teksta. U hrvatskom jeziku u njegovoj pisanoj formi ne postoji nešto što bi se zvalo govorni jezik, pa niti književni jezik. Opći standard pisanja hrvatskog jezika koji određuje njegove mogućnosti i norme koje su univerzalne za sve govornike naziva se hrvatski standardni jezik.

Što je onda govorni jezik? To je tek kolokvijalni pojam koji  u svom punom značenju obuhvaća narječja, govore Hrvata u dijaspori, lokalne govore, gradski govor, žargonizme; tempo govora, ton, stanke, mimiku… Govornom jeziku pripada sve ono što prenosimo kada se za komunikaciju služimo govorom, a ne pismom. Zato je problem kako uopće definirati jedan univerzalni govorni jezik i uspostaviti njegove norme i standarde koji bi služili za pisani tekst ili za prijevod tako složenog teksta kao što je Sveto pismo?

Istina je da su dijelovi Biblije nastali upravo iz onoga što je usmeno (govorom) preneseno do trenutka pisanja, a tekstualno i teološki poslije uređeno redakcijama pisanog teksta za vrijeme nadahnuća. Stoga Biblija obuhvaća elemente obje dimenzije jezika – govorne i pisane. Međutim, nama je danas Biblija najprije pisana Riječ, dok se govorni jezični vid ostvaruje najprije u govornom jeziku navjestitelja te Riječi – u tonu, mimici, stilu i svjedočanstvu onoga koji nam naviješta ono što piše u Bibliji: kateheta, propovjednika, misionara…

Stoga je važno kod prijevoda Biblije, kada se on želi prevesti na univerzalno razumljiv jezik jednog naroda poput Hrvata (a ne tek jednog njegovog dijela), da taj prijevod bude priređen prema univerzalnim normama koje vrijede za sve govornike i čitatelje. A te norme nazivaju se standardni jezik.

Dakle, kod pisanja općim zajedničkim i univerzalnim jezikom hrvatskog naroda koristi se naziv hrvatski standardni jezik. U tom smislu novi prijevod Biblije je napravljen prema tom standardu, pa bi i naziv Hrvatski standardni prijevod mogao i trebao značiti samo to: da je riječ o prijevodu na standardizirani jezik, prema važećim normama tog jezika. To ne znači da je ta Biblija odsada standard za sve druge prijevode. Zato je naziv hrvatski standardni prijevod zbunjujuć, a ta dimenzija mu ne treba. Nije bilo potrebno to dodavati ni u naslov niti u predstavljanje, jer se podrazumijeva da nešto što je namijenjeno cijelom narodu mora biti napisano prema općem standardu.

Kratki osvrt na tekst prijevoda

Namjera projekta da prijevod bude pristupačan prosječnom čitatelju, da bude priređen prema svakodnevnom jeziku u skladu s jezičnim standardom je opravdana i prihvatljiva. No, pitanje je koliko je ovaj prijevod u tome uspio.

Naime, standardni jezik, pa i svakodnevni govorni i pisani jezik je jezik jednostavnosti, ali i kiča; poslovica, ali i  svečanosti; ulične jednostavnosti, ali i poezije; rime, metrike, ali i jezične ekonomije… Jezik svakodnevne prosječne komunikacije je i pisani i govorni jezik, odnosno različitih stilova i oblika.

Standardni jezik poznaje i prihvaća krajnje pojednostavljenje riječi i izraze, ali i neke arhaizme, kao i svečane ili kičene oblike u kojima se koriste glagolska vremena koja su u novom prijevodu svjesno napuštena: aorist, imperfekt… Inače, ovo nije prvi hrvatski prijevod koji ne koristi imperfekt: Franjo Zagoda preveo je Novi zavjet na hrvatski ne koristeći u prijevodu imperfekt.^[7] Međutim, kako Biblija sadrži tekstove pisane različitim stilovima, od koji su neki i pjesnički, poslovični, ili svečani stil, tako aorist, imperfekt ili neki razumljiviji arhaizmi hrvatskog jezika mogu mogu vjerno očuvati i prenijeti stil izvornog teksta.

(Analizu izabranih dijelova prijevoda pročitajte u trećem dijelu)

Ivan Glavinić

---

Osvrt na novi prijevod Biblije (III. dio): sadržaj prijevoda i zaključni osvrt

---