Osvrt na novi prijevod Biblije (III. dio): sadržaj prijevoda i zaključni osvrt

[Ovaj tekst nastavak je niza čiji prvi dio možete pročitati OVDJE a drugi dio OVDJE.]

Evo nekoliko primjera mjesta na kojima se promjene u novom prijevodu čine dobrima i nekoliko primjera gdje su promjene bile neuspjele:

Dobre promjene u novome prijevodu u odnosu na prošle

• Odsele i koji imaju… < Odsada i oni koji imaju… (1 Kor 7, 29)

Rijetko korišten arhaizam otsele/odsele zamijenjen razumljivim i standardnim izrazom, bez utjecaja na ostatak teksta.

• Ti, Gospodine, pohodi zemlju i ti je natopi… < Pohodio si zemlju…  (Ps 65, 10 i sl)

Dio ovoga psalma pisan je do sada aoristom; kada se koristi samo taj dio psalma (npr. u liturgiji) čitaču je nejasno je li riječ o imperativu/optativu (prošnji) ili se radi o aoristu, tj. prisjećanju na Božja djela i zahvalnost. U novome prijevodu aorist je ovdje napušten, što pogoduje razumijevanju. Ovo je primjer gdje ispuštanje aorista koristi svrsi i boljem razumijevanju teksta.

• Točkovi, trpeza, drûge, čobra od sočivice… < kotači, stol, pratilje, varivo od leće…

Tuđice i arhaizmi koji podsjećaju na neke druge jezike zamijenjeni su drugim, univerzalnim standardnim izrazima hrvatskog jezika, što je, dakako, korisno.

• Narativni dijelovi su u novom prijevodu pojednostavljeni

Korisno je i osvježavajuće vidjeti da su narativni dijelovi biblijskih tekstova jezično-stilski pojednostavljeni, tj. jasniji. To je svakako dobra strana ovoga prijevoda, pod uvjetom da je taj pristup vjerno prenio izvorni tekst.

Upitne promjene u novome prijevodu

– Nedostatak osjećaja za stilske razlike

Biblija je zbir knjiga pisanih različitim književnim vrstama i stilovima. Osim toga, unutar pojedinih cjelina, nalaze se dijelovi koji su nastali u različitim redakcijama. Neke se odlikuju trijeznim, neki izrazito teološkim, a neki svečanim stilom. Takav svečaniji stil pripada, primjerice, knjizi Ponovljenog zakona. Svečani stil može se postići aoristom, imperfektom, inverzijama… Stoga, primjerice, kod teksta koji ponavlja Dekalog u Pnz 5 nije trebalo uklanjati inverzije ili imperativ mijenjati infinitivom (Ne ubij. – Nemoj ubijati.).

Pjesnički stil ponegdje je izgubio nit pojednostavljivanjem ili narativnim pristupom prijevodu. Nedostaje pjesnička ruka koja bi s književnoumjetničkog aspekta urednički obradila prijevod psalama i različitih himana. Promjena reda riječi ili nekih izraza čini se pretehnički učinjena, tj. nedostaje joj osječaj za pjesnički način izražavanja.

Nek` se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji; nek` i rat plane protiv mene, i tada pun sam pouzdanja.   Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i Dom njegov gledam.   (Ps 27, 3-4)	Da me i vojska opsjeda, moje se srce neće bojati; pa da i rat na mene bukne, ja ću se i dalje uzdati. Jedno sam molio GOSPODINA i to ja tražim: da prebivam u domu GOSPODINA sve dane svog života; da promatram dražesnost GOSPODINA i da pažljivo razmatram njegov Hram.
Kao što košuta žudi za izvor-vodom Tako duša moja čezne, Bože, za tobom. (Ps 42, 1)	Kao što košuta čezne za riječnim koritima punim vode, Tako duša moja čezne za tobom, Bože.

– Božje ime

U Starome zavjetu redakcije i slojevi tekstova se razlikuju i po nazivanju Boga određenim izrazima. Među bibličarima prevoditeljima nema suglasnosti treba li ime Božje – JAHVE – pisati tako u prijevodima ili zamijeniti imenom GOSPODIN. Crkva ne propisuje ništa za prijevode Biblije. Tek za liturgiju Katolička Crkva obvezuje sve da ime Božje ne izgovaraju i da se u tekstovima za liturgiju ono zamijeni nazivom GOSPODIN (osim u čitanjima gdje je naviješta objava Imena).[1]

U novom prijevodu Biblije nema zapisanog imena Božjeg u izvornom obliku, već se koristi GOSPODIN. To je zadržano čak i u Izl 3, 14-15 gdje je povezano s objavom Božjeg imena: donosi se JA SAM KOJI JESAM, JA JESAM, ali se preskače JAHVE u istom tom kontekstu objave Imena.

Inače, ovo nije prvi prijevod na hrvatski koji donosi takav pristup Božjem imenu:

• Varaždinska Biblija već je donijela takav pristup u suvremenim hrvatskim prijevodima.
• Katančićev prijevod također ne sadrži Ime Božje, jer je tada i u Vulgati bilo navedeno Dominus – Gospodin.
• Franjevačka Biblija ima inačicu Gospod, kao i Vuk-Daničićev prijevod ili Dretar (Ekumenska Biblija).
• Šarić također ima inačicu ima Gospodin.

S druge strane, Ivan Matij Škarić ima Jehova Bog; Zagrebačka/Jeruzalemska Biblija zadržava Ime Božje ondje gdje ono stoji u svom obliku. Stoga možemo reči da hrvatska prevoditeljka baština sadrži oba pristupa Božjem Imenu, pa nije neobično, ali se čini pomalo stranim u odnosu na vjernost izvorniku, da se Božje ime ne prenosi vjerno u izvornom obliku.

– Nejasne izmjene riječi

U ovom novom prijevodu Biblije mjestimično se nalaze nejasne izmjene, tj. promjene riječi i teksta koje se čine kao da su učinjene bez nekog važnijeg razloga:

• Pojmovi dobrota, ljubav, milost… u psalmima često su zamijenjeni pojmom milosrđe (usp. Ps 23; 33; 118; 136…) 
• U u tekstu Veliča u Lk 1, 46 prijevod je donesen u nešto izmjenjenom obliku, s naznakama narativnog stila, k tome s izrazima koji, čini se znatno odstupaju od ustaljenih, ali i od izvornika:

Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju

Moj život uzvisuje Gospodina, I moje se srce raduje zbog Boga. Moga  Spasitelja

• Nije jasno zašto je u novom prijevodu riječ duša zamijenjena pojmom život, ako je u grčkom izvorniku psikhe (prvi prijevod: duša), a ne zoe (život, životna sila); a u Neovulgati anima (duša), a ne vita (život).
• Izraz duh moj (grčki: pneuma mou – dosl. moj duh, moj životni dah; lat. spiritus meus) preveden je izrazom moje srce što također predstavlja teško objašnjivu promjenu.  
• Veliko je pitanje izmjene izraza u Bogu u izraz zbog Boga, ako u izvorniku stoji grč. epi to Theo (ukazuje na blizinu u odnosu na Boga, a ne uzrok kao što to naznačuje riječ zbog), a u Vulgati: in Deo (dosl. U Bogu).

Nije bilo potrebno mijenjati takve izraze jer su neki od njih u novom prijevodu apstraktniji i zahtijevaju dodatno pojašnjenje, u odnosu na izvorne i bolje izraze: duh i duša koji su univerzalno poznati te se koriste u svakodnevnom govoru.  Čini se da su ove inačice više opisni i slobodniji, nego što su vjerni prijevod. Ovaj primjer je lijep prikaz kako se ponekad želja za svakodnevnijim izričajem može pretvoriti u nešto sasvim drugo.

Nadalje, u široko poznatom psalmu, u retku Ps 23, 3b bitno je promijenjeno značenje retka:

Stazama pravim on me upravlja, radi imena svojega.

Vodi me pravednim stazama, zbog svojega imena.

Prijedlozi radi i zbog u hrvatskom jeziku nisu sinonimi, već su radikalno suprotnog značenja. Prijelog radi označava cilj ili svrhu; prijedlog zbog označava uzročno-posljedičnu vezu. Upotreba drukčijeg prijedloga bitno mijenja smisao teksta: zašto nas Bog vodi pravednim stazama: 1) zbog imena, tj. zašto što ga njegovo ime potiče na to (mora nas voditi zbog imena) ili radi imena – zato što time proslavlja svoje ime i želi da ljudi upoznaju da da je On (njegovo ime) vjeran i pravedan? Bitno drugačiji smisao teksta adržan u samo jednom prijedlogu hrvatskog jezika.

Hebrejski tekst ima izraz: lə·ma·‘an koji prvotno upućuje na cilj djelovanja; Septuaginta ima izraz heneken a Vulgata ima izraz propter koji može značiti i cilj i uzrok iako je jedno od prvih značenja koje se navodi cilj, svrha, a hebrejski izvornik ide u prilog tomu , zajedno s nekim drugim prijevodima svjetskih jezika. Hrvatska tradicija prijevoda ovog psalma najčešće koristi oblik radi (samo Šarić ima zbog).  

Ovdje je promjena bitno utjecala na smisao retka, a čini se da sa njom nije bilo prijeke potrebe.

Od drugih primjera, korisno je vidjeti da se u novome prijevodu nalaze se i neki posve nepotrebno korišteni izrazi u zamjenu za one dobre, već postojeće:

I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. (Dj 2, 3)

Ukazali su im se razdijeljeni jezici, kao od vatre, i sjeli na svakog od njih.

Zašto i otkuda izraz sjeli na njih? Čini se krajnje nepotreban predoslovan pokušaj prijevoda pri opisu Duha Svetoga koji dolazi s neba (odozgor), tj. silazi. Nije jasno niti zašto je oganj zamijenjen vatrom, budući da oganj nije ni arhaizam niti rijetko korištena riječ. Uostalom, jezici, kao od vatre je izravan opis, dok je ognjeni jezik metaforički izraz za plamen.

Pisano je: ‘Dom će se moj zvati Dom molitve…’ (Mt 21, 13; Mk 11, 17; Lk 19, 46)

Pisano je: ‘ Moja će kuća biti kuća molitve…’

Izrazi dom i kuća u hrvatskom jeziku su bliskoznačnice, iako se ponekad koriste kao sinonimi. Kuća je prvotno tehnički pojam koji označava građevinu, dok je dom pojam koji prije svega mjesto pripadnosti, bliskosti, zajedništva.

Izraz koji Isus ovdje izgovara je tvrdnja navedena još u Iz 56, 7: Jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode. Zanimljivo, i novi hrvatski prijevod u Iz 56, 7 donosi gotovo identičan prijevod: …jer moj će Dom biti prozvan Dom molitve za sve narode.

Zato je teško razumjeti zašto se isti prijevod te Izaijine izjave ne prenosi vjerno u sva evanđelja, na mjestu na kojem Isus citira Izaiju, već se putem od Izaije do evađelja ta tvrdnja mijenja, takoda Dom postaje kuća, a k tome i nestaje veliko početno slovo koje označava metonimiju (Dom je Hram)

Još jedan primjer paralelnih mjesta u Bibliji koja su u novom prijevodu neujednačena je ovaj:

Leglo gujinje! Tko li vas… (Mt, 3, 7; Lk 3, 7)

Mt 3, 7: Zmijski okote! Tko vas…   Lk 3, 7: Potomci zmija! Tko vas…

Ovdje je novi prijevod znatno vjerniji izvorniku od dosadašnjeg. Naime, grčki izraz: gennḗmata ekhidnôn i latinski progenies/genimina viperarum doslovno znači: potomstvo zmija otrovnica. U grčkom izvorniku u oba evanđelja stoji isti izraz, a latinski u oba slučaja označava potomstvo zmija. Dosadašnji izraz leglo gujinje je s vremenom postao dvoznačan, jer se izraz leglo koristi u hrvatskom jeziku u svakodnevnoj uporabi koristi i u značenju žarišta.

Stoga je sadašnji, doslovniji prijevod bolji i jasniji. Ali je nejasno zašto su u evanđeljima na paralelnim mjestima iskorištena dva različita prijevoda (okot – potomci), ako je u grčkom izvorniku upotrijebljen isti izričaj.

Tom primjeru treba pridodati i ovaj primjer neujednačenosti i korištenja novog, lošijeg izraza u odnosu na postojeći:

Svaka dolina neka se ispuni. (Lk, 3, 5)

Svaka će gudura biti ispunjena…

• Evanđelje citira Izaiju koji u sadašnjem prijevodu glasi: Neka se povisi svaka dolina… (Iz 40, 4).
• Novi prijevod ima različito čak i to mjesto u Iz 40, 4: Neka se uzdigne svaka ravnica…

Kako se u Lukinom evanđelju radi o aludiranju na Izaiju, očekuje se da će izrazi biti slični prijevodu Izaijinog citata. Dosadašnji prijevod to je i ostvario. Novi prijevod znatno odstupa od toga, mijenjajući i prijevod u Iz 40, 4, a također koristeći pojam gudura u Lk 3, 5.

• Grčki izvornik  ovome evanđelju (Lk 3, 5) ima izraz pharagx – dolina, a latinski vallis – dolina.
• U Iz 40, 4 hebrejski izvornik ima ge (gaj) – dolina; Septuaginta ima pharanx – dolina; Vulgata ima vallis – dolina.

Dakle, izvornici koriste isti izraz (dolina) na oba mjesta. Novi hrvatski prijevod donosi različite izraze, a pritom se koristi i manje univerzalno jasnim izrazom gudura. Ne znam za druge čitatelje, ali gudura mi djeluje arhaično ili barem manje poznato i svakodnevno od izraza dolina. To je regionalni izraz, a ne univerzalni hrvatski izraz i zato ne predstavlja koristan odabir u novome prijevodu. Osobito ovdje gdje i nije trebalo mijenjati postojeći izraz.

Ovo su tek neki primjeri dobrih i manje dobrih promjena pronađeni letimičnim pregledom i usporedbom.

Zaključni osvrt na novi hrvatski prijevod Biblije

Načelno mogu reći da je novi prijevod dobro napravljen. Odgovara okviru korištenja u osobne potrebe za prosječnu publiku koja rijeđe uzima u ruke Bibliju. U tom smislu odgovara pastoralno-katehetsko-misionarskoj nakani i okviru studijskog izdanja. Također odgovora i ekumenskoj uporabi: njime se mogu koristiti pripadnici različitih kršćanskih denominacija, prije svega katolici i kršćani reformacijske baštine. 

S druge strane, prijevod se mjestimično čini neujednačen ili neuspio u nakani boljeg prijevoda izvornika. Mjestimično se čini da se pošto-poto htjelo izmijeniti postojeći izričaj u jednostavniji, pa je vjernost izvorniku žrtvovana. Negdje postojeći dobri izrazi nisu iskorišteni u novom prijevodu, pa se čini kao da je ondje na silu tražen drukčiji prijevod. Vjerujem da je to nesvjesno, ali ipak predstavlja manjkavost. Na tim mjestima onaj postojeći, dobar i vjeran prijevod trebalo je samo peuzeti i stilski uklopiti.

Promjene su dobre ondje gdje postojeći prijevodi odstupaju od izvornika ili su previše dvoznačni.  Za svaku pohvalu je i namjera da tekst bude stilski i urednički tako priređen da bude blizak prosječnoj čitateljskoj publici, koja traži jednostavniji, izravniji i manje apstraktni izričaj.

Međutim, novi prijevod teško može biti srednji put – kako je to izjavio jedan od sudionika ovog projekta.[2]  Da bi se to postiglo, on bi trebao biti uklopljen između privatne/studijske namjere i  liturgijske primjene. Morao bi biti prijevod koji jasno podsjeća i vodi prema onomu što se sluša u liturgiji, a opet dovoljno svakodnevan da nije previše kićen, ali i da nema previše pojednostavljivanja koje grebu uho ili potiču zbunjenost što je točnije. Tako se tek treba pronaći srednji put između ovog prijevoda i postojećeg prijevod biblijskih tekstova za liturgiju. Drugim riječima, mišljenja sam da s izlaskom novog prijevoda projekt osuvremenjivanja prijevoda Biblije nije gotov.

Ne slažem se da liturgijski biblijski tekstovi trebaju biti pojednostavljeni, jer smatram da svečanost, tj. otajstvenost i uzvišenost stila što donose aorist, imperfekt, pjesničke slike, svečaniji stil – to sve odgovara liturgiji kao najsvečanijem i najvažnijem slavlju Onoga koji nam je u liturgiji blizu iako je i dalje otajstven. To je slavlje zajedno s onima u nebu i zato treba zadržati svečaniju i uzvišeniju retoriku koja odaje takav ambijent. Pojednostavljivanje, tj. prevođenje Riječi Božje u svakodnevne slike i govor pripada u homiliju u kojoj treba uzvišenu Riječ utjeloviti u svakodnevni, tj. obični govor slušatelja. Međutim, i u samim liturgijskim tekstovima neki izrazi ipak trebaju biti aktualizirani, neke tuđice napuštene, neke dugačke rečenice razlomljene u kraće i jasnije slušateljima.

Dakle, držim da novi prijevod treba iskoristiti kao odskočnu dasku za daljni proces, da se na temelju njega (jer je najsuvremeniji) krene u doradu uspoređujući s dosadašnjim tekstom (jer je dosad najbolji). To mislim poglavito u smislu da se napravi prijevod koji će biti novi, katolički, službeni i studijski standardni prijevod na hrvatski jezik, k tome i za liturgijsku uporabu.

Smatram i da bi taj potencijalni novi prijevod trebao k tome ići u smjeru u kojem idu neki svjetski prijevodi, poput onaj Ignatius Press-a: da prijevod sadrži reference na mjesta u Katekizmu koja su teološki povezana s pojedinim biblijskim mjestima. Također, da sadrži i detaljna objašnjenja ondašnjeg životnog konteksta i okolnosti, poput izdanja Ignatius Catholic Study Bible koje zaista popratnim teološkim objašnjenjima odgovara nazivu studijsko izdanje.

Novi hrvatski prijevod može nam se sviđati ili ne sviđati, možemo pisati i čitati tisuće stranice kritika (često nepošteno emocionalno obojene ili sa neprimjerenim komentarima). Međutim, tekst ali ima potrebnu crkvenu suglasnost koja znači da se taj tekst može koristiti u studijske i privatne svrhe i ne treba nikome braniti da ga u te svrhe koristi. Ovaj prijevod ne treba posve odbaciti, jer je on ogledalo jednog trenutka u društvu i stanja u jeziku.

Pobuna protiv novih prijevoda je uvijek bilo. Još je Jeronimov prijevod (Vulgata) doživljavao kritike jer su već postojali tekstovi na latinskom. Kritike nisu rat, svađa, niti podjela – kao što ih neki komentatori olako opisuju i pritom nepotrebno etiketiraju kritičare. Svakako, emocionalno nabijeni osvrti, pristrani, netočni ili neprimjereni komentari nisu korisni u raspravi. Oni su smetnja i blato koje otežava put do zajedničkih konstruktivnih zaključaka.

Sveto Pismo uvijek će biti riječ koja sječe kao mač – bilo zbog odabira prijevoda, bilo zbog sadržaja, bilo zbog Istine o Bogu i čovjeku. Tko želi kršćanstvo i evangelizaciju a nije spreman na podjele, neka uzme Pismo i neka pročita kako su živjeli i djelovali svi navjestitelji, od prorokâ do apostola. Naš narod bi rekao: Nemoguće je svidjeti se svima.

Na kraju vrijedi tek ponoviti ono što je zaključak Drugog vatikanskog koncila o Objavi u Svetom pismu:

»Tako, dakle, neka čitanjem i proučavanjem Svetih knjiga »Božja riječ trči i proslavlja se« (2 Sol 3,1) i neka Crkvi povjereno blago objave sve više i više ispunja srca ljudi. Kao što život Crkve prima svoj rast iz .stalnoga sudjelovanja u euharistijskom otajstvu, tako se smijemo nadati novom poletu duhovnoga života na temelju povećanoga čašćenja Božje riječi, koja »ostaje zauvijek« (Iz 40, 8; …)« (DV br. 26)

---

Ivan Glavinić

---