Kršćanstvo, Europa i izazovi masovnih migracija

Kršćani su zaseban narod u svijetu. Međutim, taj novi narod ne dokida vlastita ograničenja pojedinih kultura i naroda, niti političke granice. Ono što ga čini novim jest ljubav koju kršćani pokazuju jedni prema drugima, unatoč tim granicama i ograničenjima. Primiti stranca kao da primamo Krista je djelo milosrđa i ljubavi po kojoj ćemo biti suđeni. Grijeh je pošto-poto svim dostupnim silama odbijati strance, bez obaziranja na uzrok njihove migracije i na moguću smrt u koju ih silovito odbijanje odvodi. Smrt, koja je razvila svoju tešku sjenu nad Sredozemlje.[1] Grijeh je u strancima vidjeti i samo radnu snagu, rješenje za vlastite ekonomske, gospodarske i političke praznine.[2] Za kršćane kao Božji narod vrijedi isto što i za stare Izraelce: „Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde“ (Izl 22, 20). Sveti Ivan Pavao II. nam je poručio čak i glede nedokumentiranih migranata kako smo odgovorni za njih u svjetlu njihovog temeljnog ljudskog dostojanstva koje nam je svima jednako i u kojemu smo braća: 

„Za kršćane migrant nije samo pojedinac kojeg treba poštovati u skladu s normama utvrđenim zakonom, već osoba čija ih prisutnost izaziva i čije potrebe postaju obveza za njihovu odgovornost.“[3]

Svi ljudi, osobito oni u potrebi, su naša braća i sestre za koje bi nas Nebeski Otac mogao pitati „Gdje ti je brat?“ (Post 4, 9). U vezi s tim bratstvom, čiji korijen nije u prizemnom humanizmu, već u Božjem očinstvu koje je očinstvo prema svima, dolazi do izražaja i pozitivne mogućnosti i posljedice bratskog prihvaćanja stranaca i migranata. Crkva je to bratstvo uvijek gledala kao temelj za dokidanje ratova, nejednakosti i mir među narodima i stup za odnos prema migracijama i međukulturalnom dijalogu.

Migracije u svjetlu novih izazova

Gledajući što se u Europi u vezi s masovnim migracijama, neminovno se pitamo kako se kao kršćani postaviti prema tim događajima? Jasno nam je da mnogi ljudi dolaze iz bijede ili iz straha pred ratovima i progonima. Teško je ostati ravnodušan pred tim slučajevima. No, također nam danas postaje sve jasnije kako migracije mogu biti političko i gospodarsko sredstvo priskrbljivanja jeftine radne snage, zbog niskog mortaliteta. I to zahvaljujući kulturi i politikâma smrti u Europi i nehumano liberalizirane ekonomije koja je nespremna na ustupke u korist radnika. Ustupke koje bi Europljane privoljele na rad na zahtjevnim i nezahvalnim poslovima koje sada obavljaju migranti.

K tome postajemo sve svjesniji i da su valovi migracija i pritiska na granice ponekad ciljano ili prešutno upotrijebljeni kao oružje hibridnog rata u kojoj su migranti shvaćeni poput municija za ranjavanje europskih društava u političkim previranjima i ostvarivanju geostrateških interesa. Sjećamo se prijetnji Turske da će puštati valove migranata ako se ne udovolji njihovim zahtjevima[4], a geostrateški interes neki iščitavaju i u migracijskom valu iz Maroka u Španjolsku Ceutu.[5]   

Destabilizacija koja se postiže prijetnjama masovnih migracija ili (prešutnim) geostrateškim iskorištavanjem migrantskih valova stvara moć i utjecaj u međunarodnoj politici i gospodarsku. Ne treba zanemariti niti evidentnu činjenicu da su brojni stranci neintegrirani u europska društva do te mjere da danas postoje no-go zone i za službe sigurnosti, a neki europski sajmovi poput adventskih čuvani su teškim preprekama zbog straha od terorističkih napada koji više ne dolaze izvana, već od onih koji su u baš toj zemlji pronašli ruke utjehe te socijalnu i društvenu sigurnost. Ne treba, dakle, zanemariti niti to da neke određene grupe mogu masovne migracije koristiti za svjesno stvaranje supkulture kroz koju će mijenjati Europu (neke grupe u europskim zemljama već otvoreno zazivaju šerijatske zakone) ili ostvarivati svoj ”sveti rat” hibridnim metodama.

Kao što je moralno neprihvatljivo biti ravnodušan na prisilno naseljavanje Židova u muslimanska mjesta u Pojasu Gaze, prisilno pokrštavanje nekršćana, nametanje specifično vjerskih zakona pripadnicima drugih religija ili podmukli prozelitizam – tako je neprihvatljivo praviti se ravnodušan pred novim metodama ”svetih ratova”, rizicima neintegriranja i novih oblika prozelitizma.

   Katolička Crkva prepoznala je da migracije, osim što mogu biti potaknute humanitarnom krizom, mogu biti i sredstvo iskorištavanja za financijsku dobit. Međutim, novo doba traži dopunu teme migracija. Rijetko je tko mogao zamisliti da će se ljudi koristiti kao sredstvo hibridnog ratovanja i destabilizacije međunarodnog poretka. Rijetko je tko mogao zamisliti da će migracije kao tužno stanje biti do te mjere dehumanizirane da se ljudi tretiraju kao bezlična masa, poput skakavaca koje netko bez morala može puštati ili držati na čekanju prijeteći drugim zemljama migracijskim pritiscima u skladu sa svojim geostrateškim interesima. To nas, međutim, ne smije dovesti u situaciju da zaboravimo kako čak i u takvim situacijama ima onih koji iskreno traže izlaz iz bijede, onih koji su gladni i žedni, onih koji pogibaju putem.

Solidarnost i legitimna zaštita od masovnih migracija

Imamo li pravo braniti se od iznenadnih migracija? Moramo li bezuvjetno primati svakoga tko kuca na naša vrata? Moramo li bez promišljanja primati strance u svoj krug sigurnosti? Smijemo li uvjetovati ostanak strancima njihovom integracijom u naše društvo i kulturu? Mnogima se nameću ovakva pitanja. Neki pribjegavaju površnim i lakim odgovorima. To nas ne treba čuditi, budući da živimo u vremenu koje teži instant rješenjima. Međutim, istinski odgovor je puno složeniji. Katolička Crkva je uvijek priznavala pravo država na zakonsko uređenje pitanja stranaca i boravka unutar njihovih granica te je podržavala obvezu stranaca da poštuju materijalnu i duhovnu baštinu zemlje koja ih prima.[6] Crkva poznaje pravo država da odbiju prihvat stranaca onda kada to utječe na sigurnost i dobro njezinih građana, premda migrant kao ljudska osoba nikada ne gubi svoja osnovna prava koja svaka zemlja mora poštivati.[7]

Međutim, Crkva u tome pristupa s logikom ispitivanja pojedinačnih slučajeva. Nije mi poznato da se Crkva ikada bavila problemom političke i geostrateške zloporabe migracija, napose iz zemalja koje nisu u stanje teške bijede. Nije mi poznato je li se Crkva do sada bavila pitanjem migracija iz perspektive stanovnika zemlje domaćina, tj. migracijama koje za posljedicu (svjesnu ili ne) imaju destabilizaciju društva domaćina zbog nevoljkosti za integraciju i poštivanje materijalne i duhovne baštine domaćina. Taj fenomen je nov, barem u ovom obliku. On zahtjeva sasvim nov pristup odnosu prava i dužnosti država prema općem dobru i solidarnosti u pitanju velikih migrantskih izazova. U takvim situacijama sami pozivi na suradnju među državama emigracije i imigracije nisu dovoljni, osobito kada se radi o iznenadnim masovnim migracijama koje imaju geopolitičku pozadinu ili posljedice

Države imaju dužnost poštivati pravo svakog čovjeka na migriranje i pomagati migrante u onoj mjeri „koliko to dopušta nepatvoreno dobro njihove zajednice“.[8] Dakle, iako treba poštivati pravo i iskazati solidarnost, ne postoji apsolutna politika otvorenih granica. Državne vlasti moraju prije svega brinuti za opće dobro unutar svojih granica i svoje državne granice kontrolirati u skladu s tim općim dobrom. No, opće dobro se ne odnosi samo na državu, već prije svega na svakog čovjeka. Naime, opće dobro se „sastoji u skupu svih onih uvjeta društvenoga života koji ljudima omogućuju punije i nesmetanije usavršavanje njihove osobnosti”[9].

Državne vlasti ne smiju zaboraviti da se stanovnici jedne države ravnaju prema međusobno prihvaćenim zakonima i normama ponašanja, prema određenoj duhovnoj baštini i moralnim vrednotama. U skladu s time, država mora brinuti da tako uspostavljeni javni red ne dođe u pitanje zbog nekontroliranih masovnih migracija. Štoviše, Katolička Crkva uči da je osnovna zadaća državne vlasti štititi opće dobro naspram vlastitih građana:

„onima koji upravljaju državom osnovna je dužnost ona prava što ljude međusobno združuju u zajednicu tako prikladno i primjerno složiti i udesiti da građani ne bi, prvo, težeći za svojim pravima prikraćivali druge u njihovima; zatim, da ne bi tko, čuvajući svoja prava, sprečavao druge u vršenju njihovih dužnosti; i najzad, da se svačija prava i učinkovito uščuvaju sasvim netaknuta, i da se, budu li neka povrijeđena, uspostave u cjelovitosti.“[10]

Dakle, vlasti moraju razborito procjenjivati stanje unutar svojih granicama te razlučivati posljedice vanjskih politika i migracija na opće dobro vlastitog naroda. U svjetlu toga,  mogu razborito procijeniti da, premda im nedostaje radnika ili da imaju dovoljno resursa za primanje stranaca, ipak nije u skladu s općim dobrom primati migrante u masovnim migracijama, bez sigurnosne provjere. Osobito to vrijedi kada se uzme u obzir iskustvo zemalja u kojima takve migracije nisu završile integracijom i međusobnim dijalogom, već destabilizacijom i povećanjem nesigurnosti domicilnog stanovništva. Vlasti moraju voditi računa da migracije mogu biti zaista potaknute nejednakošću i bijedom u zemljama izvora, ali da u određenim slučajevima mogu i pogodovati stvaranju nejednakosti i nesigurnosti u njihovoj vlastitoj zemlji.

Osim toga, neke migracije, poput onih politički ili ekonomski zlorabljenih, mogu dovesti do porasta socijalnog nezadovoljstva i međukulturalnih nesuglasica zbog neuspješne integracije; pucanja socijalnog i sigurnosnog sustava; nepovjerenja među stanovnicima i do rušenja javnog reda; do porasta nacionalizma i šovinizma te razvoja starih i novih ideologija. Državne vlasti, dakle, moraju voditi računa da domicilno stanovništvo i njihova materijalna i duhovna baština koja ih drži na okupu kao jednu zajednicu ne budu dovedeni u pitanje zbog imigracije. Vlasti imaju pravo kontrolirati pritisak migracija u zaštitu općeg dobra svoje zemlje.[11] U protivnom će domicilno stanovništvo i samo poći putem migracija u potrazi za zemljom gdje mogu ponovno ostvariti opće dobro koje im je narušeno u njihovoj vlastitoj domovini.

Rješenje, dakle, ne može biti u nekontroliranim i bezuvjetno otvorenim granicama. U odbijanju masovnih migracija koje su politički ili ekonomski zloporabljene državne vlasti imaju pravo na pravednu i odmjerenu zaštitu svojih granica i svog  domicilnog stanovništva. Međutim, pri tome se ne smije smetnuti s uma da, kako god bilo, da na naše granice ne kuca tek bezlična masa, već osobe s ljudskim dostojanstvom.

Odgovori na pitanje takvih masovnih migracija često se, osim na području međunarodnih odnosa i obavještajnih informacija, lome na području samih crta razgraničenja i pravnih postupaka prema nelegalnim imigrantima. Takav iznenadni događaj zahtijeva od država da zaštite svoj pravni poredak, javni red i sigurnost odvraćanjem sa samih granica ili vraćanjem ilegalnih migranata u njihove zemlje. Međutim, nema sumnje da u tome najviše stradavaju oni koji iskreno traže bolji život i spremni su na integraciju. Oni su žrtve pokretača, profitera i vođa tih masovnih migracija koji u migrantima vide tek oruđe pritiska, probitka ili čak oružje za ostvarenje moći nad drugom državom. U masovnim i iznenadnim migracijama državne vlasti i sigurnosne službe često nemaju dovoljno uvjeta za preispitivanje svakog pojedinačnog slučaja, pa je trenutačno bezuvjetno odvraćanje mase često najefikasnije rješenje da će javni red i opće dobro u državi biti zaštićeno. Važno je da se pritom ne prelazi mjera dovoljnih metoda, tj. da se ne pribjegava nasilnim ili ubojitim metodama, već onim metodama koje dovoljno dobro ostvaruju učinak odvraćanja s obzirom na svaku situaciju. Dok to odvraćanje masovnih migracija ponekad može biti opravdan a možda nužan postupak, on istovremeno pojačava nesigurnost u onima koji su iskreni tražitelji novog doma i općeg dobra. U toj situaciji može se reći da dolazi do čina s dvostrukim učinkom: 1) nužna sigurnost države i vlastitog naroda traži da se osigura kontrola na granicama i spriječi iznenadna masovna migracija koja može imati negativni učinak invazije i destabilizaciju društva; 2) neželjeni ali neizbježni učinak tog čina s dobrom nakanom je to da neki iskreni migranti ne mogu ostvariti svoj bijeg iz bijede u bolje sutra.

Međutim, takvo stanje ne može ostati trajno niti ljudi smiju biti prepušteni nerazborito dugom čekanju na odgovor ili rješenje, osobito ne u nehumanim uvjetima ili odvojeni od svoje obitelji. Države smiju i moraju urediti pitanje ulaska i ostanka migranata te jasno odrediti uvjete za njihov ostanak, naknadnu legalizaciju boravka nelegalnih migranata, ali i uvjete pod kojima država deportira migrante i odbija zahtjev za ulazak. To mnoge države već imaju, ali je po pitanju masovnih migracija nužno uspostaviti efikasne mehanizme primjene, kako masa migranata ne bi bila na nerazborito i nehumano dugom čekanju ”pred vratima”  i kako se time ne bi pojačavao pritisak.

Posebno je pitanje već useljenih nedokumentiranih migranata koji su se pokazali dobrim susjedima: njima se može pristupiti ispitivanjem pojedinačnih slučajeva, a deportacijama se smije pristupiti onda kada to očito zahtijeva sigurnost zemlje domaćina ili kada postoje opravdane sumnje u iskrenost ispitanih osoba. No, inicijalni pristup ne smije biti poput onoga koji s njima postupa kao okorjelim kriminalcima ili napadačima, već kao osobama s imenom i dostojanstvom; treba im pristupiti kao ljudima koji lutaju kuglom zemaljskom u potrazi za boljim životom. Mora im se pristupati onako kako bismo željeli da se s nama postupa u istoj situaciji. Potrebno je saslušati osobe i ispitati njihove slučajeve;[12] zakonski postupak legalizacije boravka tih nedokumentiranih migranata može sadržavati, primjerice, uvjetovanje ostanka redovitim javljanjem službama, integracijom i dokazanim pridržavanjem reda zemlje domaćina i sl. kroz određeni period. Deportacijama treba pribjegavati u slučajevima rizika po zemlju domaćina, njezin javni red ili stabilnost socijalnog poretka. No, i sama deportacija ne smije se vršiti u stavu ravnodušnosti prema ljudskom dostojanstvu: mora se voditi računa o  stanju i mogućim prijetnjama temeljnim ljudskim pravima u zemlji deportacije. Dakle, važno je u brizi za vlastitu zemlju i javni poredak ne zanemariti osnovna ljudska prava bilo kojeg čovjeka.  

Papa Pio XII je nakon Drugog svjetskog rata poslao poruku SAD-u o pitanju migranata. U njoj je istaknuo pravo države da zbog vlastitog općeg dobra odbija migracije, ali i dužnost da prima migrante:

„Međutim, pitanje imigracije danas predstavlja potpuno nove probleme. Kao i uvijek, dobrobit zemlje mora se uzeti u obzir kao i interes pojedinca koji želi ući, a po prirodi stvari okolnosti će ponekad diktirati zakon ograničenja. Ali isto tako, okolnosti će s vremena na vrijeme gotovo vapiti za ublažavanjem primjene tog zakona. Mudro zakonodavstvo uvijek će biti svjesno čovječanstva i nesreća, nevolja i jada kojima je ono nasljedno.“[13]

Međunarodna suradnja i rasprava o migracijama

Zaštita granica u izvanrednim slučajevima može značiti stroge mjere kontrole i odvraćanja na granicama te uspostavu izvanrednih i redovitih strogih postupaka kontrole i provjere. Tu važnu ulogu imaju veleposlanstva i konzularna predstavništva u zemljama iz koje kreću migracije. No, također ulogu imaju i obavještajne službe koje na vrijeme trebaju detektirati potencijalne okidače i pokretače migracija, a i same pojedince ili grupe koji predstavljaju sigurnosni rizik za zemlje prema kojima se kreću. Svakako, važna je suradnja među državama, ali i pomoć da se u državama iz kojih dolaze migranti stvore takvi uvjeti da nitko ne mora napustiti svoj dom. Međutim, za to je potrebno više strana koje su spremne za pravednu suradnju oko tog pitanja.

Znamo da u međunarodnim odnosima vladaju vrlo složeni i često neintuitivni odnosi. Znamo da logika moći i ekonomije lako može nadvladati opće dobro, te da logika političkog, ekonomskog i socijalnog pritiska danas može destabilizirati zemlje gotovo jednako efektivno kao oružani sukob. Zbog toga pitanje masovnih i iznenadnih migracija, kao što je ona u Ceuti, nije samo pitanje potreba i solidarnosti među zemljama, već je i pitanje sigurnosti i iskorištavanja migracija u hibridnim oblicima ratovanja, ali i pitanje korupcije u zemljama koje primaju pomoć za izlaz iz bijede, ali se ne vide pomaci.

Smije se i treba prozvati državne vlasti onih zemalja u kojima je izvor migracija, ali također i velike međunarodne organizacije koje trebaju bdjeti nad uvjetima života u slabije razvijenim zemljama. Silni mehanizmi međunarodne pomoći postoje već desetljećima a i danas se u brojnim državama ljudi prisiljavaju na brak, vjerske prelaske, prisilna iseljavanja; i danas u mnogim ekonomski bogatim zemljama koje se naoružavaju čak atomskim oružjem radnici nemaju prava kao u drugim zemljama; i danas djecu novače u ratne postrojbe ili na radna mjesta, dok se plemenski ili politički vođe, psi rata, pa čak i velike zapadne korporacije bogate na račun prejeftine ljudske snage koja će za vodu i kruh napraviti što god se od nje traži. I danas mnogi nemaju vode, djevojčicama se ne dopušta školovanje, a mnoga djeca nikad nisu upoznala blagodat međukulturalnog upoznavanja.[14] Gdje odlazi sva pomoć koju razvijeni svijet i organizacije šalju? Kako se troši? Tko profitira na stanju bijede i minimuma preživljavanja?Koje zapadne korporacije se bogate na račun kikiriki plaće radnika i uvjeta rada u trećim zemljama? Tko korupcijom pomoć pretvara u osobnu korist, na štetu narodâ?

To su pitanja koja treba glasno postaviti i riješiti. Pritom Europa treba biti najglasnija, budući da je ona najpogođenija posljedicama masovnih migracija, ali i da predstavlja važan subjekt međunarodne pomoći trećim zemljama. Smijemo se kao Europljani pitati o razlozima migracija i tko je odgovoran za njih.

Uloga Europe u raspravi o migracijama i međunarodnom poretku i solidarnosti

Trebamo priznati vlastitu odgovornost za to u onome u čemu smo zaista odgovorni kao Europa (stoljeća kolonijalnog mentaliteta, ratovi, ne pružanje političke pomoći demokratskim i slobodarskim snagama, zanemarivanje zaštite vlastite i zajedničke baštine te zanemarivanje kršćana u zemljama gdje su progonjena manjima…). Međutim, Europa kao kontinent koji je najpogođeniji posljedicama migracija ima pravo postavljati pitanja o uzrocima i izvorima migracija. Međutim, Europa bi se prije svega trebala okrenuti sama sebi i svojim vlastitim slabostima koje ju čine ranjivom i osjetljivom na pitanje migracija. Tu se prije svega radi o velikoj duhovnoj baštini koju je Europa zanemarila: pravo na život, primat nuklearne obitelji s mnogo djece, judeokršćanski pretpolitički moralni temelji, politike solidarnosti i socijalne zaštite ispred politika političko-ideološke raznolikosti… Europa je ranjiva na posljedice masovnih migracija zbog velikih poteškoća s integracijom i propuštanja zaštite onih koji žive iste vrednote u siromašnijim zemljama. Drugim riječima, Europa je propustila zaštititi kršćane u krajevima gdje su oni manjina; propustila je osigurati radnička prava i zaštitu obitelji u siromašnim zemljama; propustila je jače štititi slobodu savjesti i vjerovanja. Ukratko, Europa je zanemarila svoju odgovornost i poslanje da prožme svijet onim vrednotama koje su upravo u njoj stasale u stupove društva. To se dogodilo zato što je, nakon vremena kolonizacije i u opravdanom izbjegavanju nove ideološke kolonizacije, sama u sebi zanemarila osjećaj za te vrednote i za njihov duhovni temelj. Zanemarila je izvore koji su ju izgradili kao kontinent slobode i života, raznovrsnosti i inovacije, snova i mogućnosti za sve. Europa je zanemarila svoje kršćanske temelje i svijest da smo pred Bogom, a ne pred nečijom vlašću ili ideologijom odgovorni za braću i sestre. 

Obnova svijesti o vlastitom identitetu u Europi

Papa Franjo upozorio je da je za susret sa strancima najprije potrebna ljubav prema lokalnome, prema onome što čini vlastiti identitet, vlastite krajeve i kulturu. Isto se može primijeniti i u našem slučaju: Europa teško može donijeti dugoročno zadovoljavajuća rješenja za migrantske krize ako prvenstveno sama bude svjesna svojih temelja, identiteta i baštine te ako ne bude svjesna njihove univerzalne vrijednosti koja potiče da se duhovni i moralni principi šire i dijele s drugima.

„Ne mogu se istinski susresti  s drugim ako ne stojim na čvrstim temeljima, jer na njima mogu prihvatiti dar koji drugi donosi i zauzvrat ponuditi svoj autentičan dar. Mogu prihvaćati onoga tko je drugačiji i cijeniti njegov izvorni doprinos samo ako sam čvrsto ukorijenjen u svoje narodu i kulturi.“[15]

U skladu s time, papa Franjo uči i o lažnoj otvorenosti:

„postoji lažna otvorenost prema univerzalnome koja proizlazi iz prazne površnosti onih koji nisu kadri do kraja razumjeti vlastitu domovinu, ili onih koji u srcu gaje upravo nesavladivu ogorčenost prema vlastitom narodu.“[16]

Svjedoci smo da neke aktivističke i političke skupine pibjegavaju takvoj lažnoj otvorenosti, kao i tome da neke pribjegavaju nacionalizmu, šovinizmu i rasizmu te veličanju propalih politika “superiornosti”, utopizma i sl. Sve to ne pogoduje raspravi već ju otežava i navodi ljude u rovove iz kojih nikada ne mogu doći plodosnosna rješenja, već buka koja ubija nadu i pretvara prostor među ljudima u prostor sumraka i straha. Takvim inicijativama stoga ne treba pridavati medijsku niti ikakvu javnu pažnju, kako bi se doseg njihovih parola umanjio i spriječio rast zlih i pogubnih ideologija i strujanja.

Međutim, borba protih tih negativnih pojava ne smije biti opravdanje za gušenje onih legitimnih i miroljubivih težnji kojima se ističe potreba solidarnosti s migrantima, kao i onih kojima se ističe identitet i duhovna baština europskih naroda i težnja za njihovom obnovom i zaštitom pred suvremenim izazovima.

Zaključno

Europa je zaboravila da su duhovno-religijski važni za razumijevanje kulture pojedinih naroda. Zaboravila je da je sloboda vjerovanja i savjesti univerzalna vrijednost namijenjena svim ljudima.  Zaboravila je to sama prema sebi, pa je propustila i ispravno pristupiti procesima integracije migranata koji dolaze iz drukčije oblikovanih sredina te se ne uspijevaju integrirati brzo u naša društva.

Na mjesto slobode vjerovanja, primata slobode savjesti, duhovne baštine i religijskih poticaja Europa je stavila je laiciziranu politiku, slobodu tržišta bez ljudskog lica i gospodarsku moć. Takva postavka je postala mjerilo sama sebi. Ideologizirana sloboda tržišta koja pogoduje uspostavi političke moći (u sjeni) i ne obazire se na bitne finese kompleksnosti ljudskog života te diplomacija lišena zahtjeva za uspostavom sustava vrednota (npr. vjerske slobode, prava žena na školovanje i slobodan izbor muža) pogoduju tome da zemlje koje su izvor migracija ostanu u svome stanju bijede.

Europa u vrednotama koje sama živi a koje duguje svoje duhovno-religijskim temeljima  danas prečesto gleda političko-ideološko pitanje. Tako je pravo na život, na brak, na odnos manjina i većine, na spolnu i seksualnu odgovornost postalo ideološko pitanje brojnih političkih rovova. Svako diplomatsko zahtijevanje da se temeljne europske životne i moralne vrijednosti traže i u drugim krajevima svijeta u tom kontekstu netko može promatrati kao ideološku kolonizaciju ili političku manipulaciju. No, to je pogrešno gledište koje svoj izvor ima u pogrešnom odnosu Europe prema svom vlastitom identitetu.

Europa koja proširi i svijetom posije svijest o pravima i odgovornostima svakog pojedinca manje će biti izložena masovnim iznenadnim migracijama. Europa koja tako postupa lakše će pronaći temelj za dijalog i međukulturalni dijalog. Europa koja tako postupa i zahtijeva da se ta prava i odgovornosti priznaju kršćanima i svim drugačijim ljudima u trećim zemljama  lakše će integrirati strance u svome području.

Zato Europa najprije treba iznova posegnuti za hranom svojega korijenja; treba ponovno društveno i politički vrednovati vlastite duhovne temelje. Treba iznova osvijestiti vlastiti identitet kako bi mogla i na granicama dočekati ljude s konkretnim licem odgovornosti i solidarnosti.

Više o Europi i kršćanstvu vidi niz OVDJE.

Ovo i dalje nije skup rješenja nego otvorenih područja za raspravu u traganju za dugoročnim rješenjem. Splet geostrateških interesa politike i moćnika iz sjene te ljudi željnih boljih uvjeta života, a s druge strane pravo i dužnost država da štiti dobro vlastitit građana – sve to je toliko složeno pitanje da ne može stati u jedan tekst. No, nešto se ipak može naznačiti kao putokaz za promišljanje. Tome neka posluži i ovaj tekst.

Ivan Glavinić

---

---