Poklici u liturgiji
Riječi i glas u misi i općenito u liturgijskom slavlju imaju nezamjenjivu ulogu. Nije potrebno isticati što bi značilo za bilo kakvo slavlje u svijetu kada bi sve riječi i svi glasovi zanijemjeli. Upravo takvu važnost riječi imaju i poklici u liturgiji.
Poklik je riječ ili skup riječi kojim se izražava neki osjećaj. U liturgiji, poklici su odgovor Crkve na Božju riječ. Zato su poklici u liturgiji gotovo uvijek u okviru dijaloga. Na primjer: Gospodin s vama! – I s Duhom tvojim!; Riječ Gospodnja! – Bogu hvala!
Poklici koje narod kliče imaju svrhu izraziti životno oduševljenje Crkve otajstvom spasenja koje se događa u obredu. Oni proizlaze iz onog dubokog osjećaja koji se u čovjeku budi pred otajstvom. Poput onog oduševljenog i iskrenog usklika ljudi kada saznaju da će postati roditelji ili poput radosnog usklika djeteta pred toliko priželjkivanim darom. Ti iskreni osjećaji iz dubine bića sasvim su ljudski načini izražavanja duboke radosti i zato liturgija obiluje njima: ona omogućuje ljudima da u obredu izraze iskrenu radost zbog otajstva spasenja koje se događa u njihovom prisutstvu.
Moramo se pred usklicima zapitati: jesmo li iskreno oduševljeni Otajstvom ili tek po navici samo ”odgovaramo” na naučene riječi? No, to je neka druga tema.
Razmotrimo ipak pojedine poklike u liturgiji kako bi nam bili što jasniji. Kratko ćemo analizirati tek tri poklika: Gospodin s vama! – I s duhom tvojim! ; Gore srca! ; Tajna vjere! – Tvoju smrt…
- Gospodin s vama! – I s duhom tvojim!
Ovo je prvi dijalog svećenika i naroda u misi, a ponavlja se više puta. Riječi kojima svećenik pozdravlja sabrani narod preuzete su iz Svetoga pisma. Radi se, dakle, o Božjoj riječi. Svećenik ih govori da bi posredovao Božji odgovor na djelo koje je zajednica netom prije učinila: hodala k Njemu u ulaznoj procesiji, prinijela darove na oltar… No, poklik Gospodin s vama! nije tek pozdrav i dio razgovora. On govori da je Gospodin zaista prisutan u zajednici: svećenik ih izgovara raširenih ruku što je znak prisutnosti Duha koji tvori zajedništvo Crkve – zajedništvo bez kojega misa nije to što jest. Poklik Gospodin s vama! je radosni poklik zbog Božje prisutnosti, sličan onomu pokliku oca kada se vrati kući i željno ga dočekaju radosna djeca.
Dakle, prve riječi koje zajednica čuje u slavlju su Božje riječi. Bog je taj koji počinje svako djelo i koji čini djelo spasenja za ljude. Svako daljnje ljudsko događanje odgovor je na Božju inicijativu.
Izvorni latinski liturgijski tekstovi ovaj poklik donose baš ovako: Gospodin s vama! Izrazito je bitno da u toj rečenici nema glagola: glagoli, naime, izražavaju neku radnju, stanje ili zbivanje u vremenu. To što u pokliku nema glagola znači da liturgija nije tek susret s Bogom u nekom vremenu. Naprotiv, to znači da upravo sada, u misi, imamo udjela u Božjoj vječnosti koja ne može stati u vrijeme; to znači da slaviti liturgiju znači imati udio u nebeskom slavlju. Zato pozdravi poput: ”Gospodin neka bude sa svima vama” i nisu toliko dobri, ma koliko simpatično zvučali.
Odgovor I s duhom tvojim! nije klišeizirani odgovor pojedinaca. On je odgovor u obliku molitve zajednice za svećenika: molitva da na svećenikovu duhu – u službi koju vrši – počiva isti Duh Kristov koji i sabire zajednicu. Također, to je radosni odgovor djeteta na očev poklik radosti što vidi svoju djecu.
Dijalog (poklik) Gospodin s vama! – I s duhom tvojim! budući da kliče Božjoj prisutnosti, nije dijalog svećenika i naroda. On je dijalog Krista i Crkve, Zaručnika i Zaručnice koji kliču jedno drugomu radosno, u vječnoj ljubavi i vječnom zajedništvu.
- Gore srca!
Ovak poklik preuzet je iz Staroga zavjeta, točnije iz Knjige Tužaljki: “Uzdignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesima (Tuž 3, 41).” Židovska duhovnost srce doživljava središtem i prostorom istinskog molitvenog života i doživljaja. Srce označava bit svakoga čovjeka, tj. čitavo čovjekovo biće. Molitva je stoga ozračje koje otvara nutrinu čovjekova bića i uzdiže ju k Bogu. Poklik Gore srca! izražava dakle, narav čitavog kršćanskog života.
Ovaj svećenikov poklik potiče Crkvu na usmjerenje čitavoga bića k Bogu – na zauzimanje istinskog molitvenog stava. Vjernik je tim poklikom pozvan da pruži čitavo biće Bogu te doživi uzdignuće u božanski život.
U cijelom tom trostrukom dijalogu poklicima: ”Gospodin s vama!/Gore srca!/Hvalu dajmo…”, svaki poklik može se znakovito povezati s pojedinim sakramentom inicijacije. Tako se Gore srca! povezuje sa sakramentom potvrde, budući da potvrda po Daru Duha omogućuje istinsku pobožnost te izgrađuje Crkvu. Vjeru smo primili na krštenju, a potvrdom je ona opečaćena Darom Duha, koji potpomaže našu nemoć, te uzdiže i usmjerava čovjekovo biće k nebeskoj gozbi s Kristom: k euharistiji.
Vjera je, dakle, usmjerenost cijele osobe koja na Božji poziv odgovara uređenjem cijelog svog života u skladu s Kristom. Kršćanska vjera zato je uskršnja vjera.
Poklik Gore srca! izražava tu istinu. Naime, latinski on glasi: Sursum corda!, a sursum dolazi od lat. surgere – ustati, podići se. To je korijen za izraz resurrectio – uskrsnuti. Uzdignuti srca gore možemo, dakle, jedino u uskršnjem stavu, u uskršnjoj vjeri.
Zato je Gore srca! poklik koji sažima svu narav kršćanskog života, svu narav kršćanskog bića koje se u liturgiji nalazi u Božjoj prisutnosti: upravo nas Bog sam uzdiže u svoju prisutnost kada svoje srce – čitavo biće – uzdignemo iskreno njemu, kao dijete ruke svome ocu da ga digne.
- Tajna vjere! Tvoju smrt…
Za ovaj poklik može se reći da je nov u Rimskoj liturgiji, budući da se on ne nalazi u liturgijskoj tradiciji Rima kroz povijest. On se, međutim, nalazi u liturgijskoj tradiciji Istoka te je odande preuzet i u Zapadnu liturgiju.
Ovim poklikom Crkva se izravno spominje Kristovog djela spasenja: otajstva muke, smrti i uskrsnuća koje i jesu Tajna vjere. On se, dakle, odnosi na cijelu euharistiju kao sintezu, kao izvor i vrhunac naše vjere.
Naime, đakonov poklik Tajna vjere ne odnosi se na netom posvećene Tijelo i Krv, nego se one odnose na riječi: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo. Smrt, uskrsnuće i slavni dolazak Gospodinov jesu otajstvo naše vjere: ono što smo prethodno izrekli u Vjerovanju. Zato nije dobro kada svećenik rukama pokaže na oltar izgovarajući Tajna vjere, jer se te riječi prvenstveno odnose na ono što Crkva vjeruje i živi (i odgovara), a ne izravno Tijelo i Krv. Ovaj poklik tako niti ne pripada dijelu mise koji se često naziva pretvorbom, nego on pripada onom dijelu Euharistijske molitve koji slijedi nakon posvećenja Tijela i Krvi (Slaveći dakle spomen… / Zato Gospodine slavimo spomen…).
Činjenica da je poklik Tvoju smrt gospodine… preuzet iz liturijske tradicije Istoka, kao i činjenica da nije dio samog posvećenja govori da se on izgovara stojeći (vidi snimku ustajanja na poklik na 2:40). Ovaj poklik se odnosi na čitavu Euharistiju. Ona je događaj spasenja, dok je stajanje – uspravni stav – temeljni stav vjernika: onih koji su spašeni, suuskrsli s Kristom.
No, o ponešto složenoj temi stajanja i klečanja u misi, kao i o mnogim drugim poklicima u misi – nekom drugom prilikom…
J. Kovač
–
Odgovori