Ne zaboravimo da nasilje ne živi samo, da je nesposobno živjeti samo: ono je intimno povezano s laži. Nasilje nalazi svoje jedino utočišće u laži, a laž svoju jedinu podršku u nasilju. Svaki čovjek koji je izabrao nasilje kao sredstvo neupitno mora izabrati laž kao pravilo. (A. Solženjicin)
2016. godine navršava se dvadeset godina od prve Rezolucije Vijeća Europe (VE) o mjerama razgrađivanja naslijeđa bivših totalitarnih komunističkih režima (1996.) te deset godina od druge Rezolucije istog Vijeća, o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima (2006.). U međuvremenu, navršava se sedam godina od prvog službenog dokumenta o komunističkim zločinima u Rezoluciji Europskog Parlamenta. Povijest nastanka tih dokumenata pokazuje nedovoljnu volju da se totalitaristički komunistički režim osudi u pravoj mjeri i dovoljno djelatno, po uzoru na osudu nacizma i fašizma. Te ideologije dakako nisu jednake kao ideologije, ali praksa koja ih je nosila i održavala pokazuje jednaku monstruoznost: šveđanin Göran Lindblad (Europska narodna stranka), predlagatelj druge Rezolucije VE, iznio je podatak od minimalno 95 milijuna žrtava komunizma u cijelomu svijetu, s vrlo vjerojatnim većim konačnim brojem, budući da su bivši komunistički režimi često zabranjivali popisivanje žrtava. A broj još uvijek raste u aktualnom vremenu.
Žalosna međunarodna praksa
Rezolucije, gledajući redom jednu po jednu, pokazuju kontinuirano žalosno nazadovanje u osudi zločina totalitarnih komunističkih režima. Počevši od prve, primjećuje se da u svakoj slijedećoj sve više opada interes za traženjem pravde, a sve se više fiksira samo na iznošenju (približne) istine te na sjećanju na žrtve. Pravda tako ostaje nezadovoljena. Kao da se zaboravlja da istina, pravda i pomirenje čine nedjeljivu trijadu koja je temelj svakom društvenom opraštanju.
Nejednakost u pristupima totalitarizmima pokazuje se i na razini međunarodnih sudova. Naime, nakon sloma fašizma i nacizma osnovani su Nürnberški i Tokijski sud, koji su bili ratni sudovi pobjednika i izraziti primjer brze međunarodne pravde koji je sudila za agresiju, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. (Ne znači li to da je lustracija upravo i antifašistička tekovina?) Pred tim sudovima odgovaralo se na osnovi osobne odgovornosti, ali i temeljem pripadnosti strukturama koje su Saveznici bili kvalificirali kao zločinačke organizacije. Međutim, nakon pada Berlinskog zida – sloma komunizma – a niti kasnije, nisu osnovani slični međunarodni sudovi pravde za zločine komunizma. Još više, nacionalne vlade potiče se da se za zločine komunizma sudi na osobnoj razini, ali ne i na kolektivnoj razini, premda je kolektivna razina djelovanja pojedinih režimskih organa bila vrlo izražena u komunističkim društvima.
”Ništa slično nije učinjeno nakon rušenja Berlinskog zida. Niti su to učinile zapadne demokracije, koje su inzistirale na pravima čovjeka, niti je takav zahtjev postavila javnost bivših komunističkih zemalja. Kao da se htjelo prijeći »spužvom zaborava« preko crne ploče komunizma. U prvi mah su se neki od arhiva bivših režima počeli otvarati, iako su ih prije toga »organi« u priličnoj mjeri počistili, ali tendencija otvaranja je brzo zastala, a zatim i gotovo potpuno zamrla. Nad zločin i nad njegove žrtve ponovo se nadvio mrak i zavladao je muk. Sve malobrojnije tragače za istinom o »socijalističkom raju« polako se izguralo sa scene i okvalifi ciralo kao nacionaliste i »desne sumnjivce«, koji ugrožavaju građanski mir i »kopaju po kostima«.” (dr. sc. Neven Šimac)*
Čini se, uz sve navedeno, da zapadne zemlje ne žele osudu komunističkih režima, i to najčešće zbog ekonomskih interesa, gospodarskih i drugih veza s postojećim komunističkim zemljama.
Zašto je potrebno o ovome govoriti, naročito u europskim, ali i kršćanskim krugovima, te zahtijevati snažniju djelatnu osudu totalitarnih komunističkih režima? Naime: „Sva tri totalitarizma, njihove ideologije kao i idolatrije klase, nacije i rase su čedo Europe, a ne nekog drugog prostora. One su dijete filozofskih promišljanja i političkih kretanja na europskom kontinentu, a taj kontinent su bitno obilježili njegovi kršćanski korijeni, ali i kulturno ozračje Prosvjetiteljstva.“ (dr. sc. Neven Šimac) U zemljama koje su trpile komunizam primjećuje se da je nedovoljna osuda komunizma i njegovih zločina rezultirala porastom nacionalizma, rasizma, ksenofobije, a aktivnost bivših istaknutih komunističkih čelnika u medijima, obrazovnom sustavu i nacionalnim parlamentima dovela je do smanjivanja slobode medija, nastavka ideološki obojanog obrazovanja, korupcije, karijerizma i drugih stvarnosti koje se protive europskim demokratskim načelima. Ozbiljnost zločina komunizma umanjuje se pozivanjem na tobožnji antifašizam, kao da su onih 95 milijuna mrtvih bili svi odreda istaknuti fašisti. Još je gore kada se komunizam pravda uspoređivanjem broja svojih žrtava s brojem žrtava nacizma: nabacuje se mrtvim ljudima u stilu tko je ubio milijun više ili manje ljudi. Kao da smo prihvatili đavolsku prevrtljivost Staljinove/Remarqueove izjave da je smrt milijuna samo statistika. Kao da se zaboravlja da se raspravlja i s jedne i s druge o milijunima žrtava te da bi to samo po sebi trebalo biti sasvim dovoljno da komunizam, zajedno s fašizmom i nacizmom, bacimo u dubine tamnije i nedostupnije od dna Marijanske brazde.
Dokumenti Europskih institucija
Prva Rezolucija Vijeća Europe (1996.) upozorila je na opasnost od pojava koje prate mnoge značajne promjene kao što su nacionalizam, nesnošljivost, rasizam i ksenofobija.
Međutim, u zemljama koje su trpile komunizam primjećuje se da je nedovoljna osuda komunizma i njegovih zločina rezultirala upravo porastom navedenih opasnosti. Naime, pojedine strukture bivšega komunizma, da bi se uspješno opravdale pred osudama, ponovno posižu za monopolom nad antifašizmom, pravdajući svoje kolektivne i osobne zločine protiv čovječnosti antifašizmom. Kao da se i dalje nastoji provući teza da ne postoji antifašizam bez komunizma odnosno, kao da se nastoji suzbiti istina da pravi antifašizam povijesno i logički rezultira u konačnici i prav(n)im antikomunizmom. S tom prevrtljivošću takve komunističke strukture sve koji im se suprotstave etiketiraju kao protivnike antifašizma, dakle kao fašiste, nacionaliste, rasiste… To stvara dublje podjele u društvu unutar jedne države što uistinu pogoduje stvarnom nastanku i rastu nacionalizma, rasizma, ksenofobije i inih opasnosti – sve zato što ne postoji jasna osuda komunizma koja teži za stvarnom pravdom.
Usto, komunizam je, naročito u godinama neposredno prije pada Berlinskog zida, krasio i karijerizam, nepotizam i korupcija elita, a posebno gospodarska neefikasnost i nemogućnost natjecanja sa Zapadom. U zemljama u kojima nije provedena lustracija, političke elite komunizma nastavile su s političkim angažmanom, što je otežalo tranziciju, doprinijelo nastavku gospodarske neefikasnosti, elitizmu i karijerizmu te stoga gospodarskom slabljenju tada mladih demokratskih država.
U drugoj Rezoluciji (2006.) nema više ni riječi o potrebi suđenja ni krivcima za komunističke zločince, što predstavlja nazadovanje u odnosu na prvu rezoluciju VE, a nije prihvaćen ni prijedlog da se organizira međunarodna rasprava o komunističkim režimima i njihovim zločinima te još mnoge druge mjere.
Naime, predlagatelj druge rezolucije, šveđanin Göran Lindbald, iznio je u prijedlogu mnoge tvrdnje koje su dio međunarodne svijesti o komunizmu. A tvrdio je da komunistički zločini nisu bili plod konkretnih prilika i vremena, nego smišljene politike vođa i to prije osvajanja vlasti (predumišljaj); da teror nije bio pojedinačan, nego masovan; da su svi komunistički režimi, bez izuzetka, prakticirali masovno nasilje i kršenje prava čovjeka; da su nasilja varirala u vremenu i prostoru, ali su svugdje uključivala ubojstva, individualna ili kolektivna, smrt u logorima i deportacijama, mučenje, prisilni rad, kolektivni teror, etnički i vjerski progon, povrede slobode savjesti, misli i riječi, slobode medija i odsutnost političkog pluralizma; da su se zločini opravdavali potrebom klasne borbe i eliminiranja štetnih kategorija stanovništva; da su komunistički režimi progonili vlastito pučanstvo. Te tvrdnje nisu ušle u konačni tekst Rezolucije. Dakle, još se jednom pokazalo da, premda postoji upravo takva opća europska svijest o komunizmu, ipak ta svijest nije temelj službenim europskim dokumentima. Možda su temelj ipak vrlo jake ekonomske i druge veze Europe s još uvijek komunističkim državama?
U Rezoluciji Europskog Parlamenta prihvaćena je ideja da ne mogu/ne smiju parlamenti odlukom trenutačne ideološke većine ustanovljivati povijesnu istinu. Međutim, u pripremi te Rezolucije upravo je ideološka većina postavila osnovu za konačni dokument. Naime, prvi Prijedlog rezolucije došao od strane deset zastupnika desnog centra – Europskih narodnih stranaka/Europskih demokrata, koji tvrdi da su: europske integracije nastale kao reakcija na ratove i na teror totalitarizama; da postoji asimetrično moralno i političko prosuđivanje zločina triju totalitarizama i nedovoljna proučenost komunističkih zločina što je, 20 godina poslije rušenja Zida, alarmantno; da postoji nejednakost tretmana žrtava, na štetu ovih komunizma; da sve nevine žrtve imaju pravo na pravdu, sjećanje i jednaki tretman; da je zločin agresije, rata i istrebljenja sastavni dio komunističke ideologije; da treba žaliti što pad komunizma nije slijedilo sustavno istraživanje, moralno i političko, zločina, a što sprječava nastanak civilnog društva u tim zemljama; da treba stvoriti »Europsku platformu spomena i savjesti«, revidirati školske udžbenike i staviti na raspolaganje istraživača dovoljna fi nancijska sredstva… i druge činjenice.
Ovim prijedlozima nisu bile zadovoljne stranke lijevog usmjerenja, pa one nastoje i uspijevaju 30. ožujka 2009. predložiti drugačiji Prijedlog rezolucije, koji su kasnije podržavali zastupnici različitih političkih opcija u EP. Krajnja rezolucija inzistira (samo) na spomenu žrtava i verbalnoj osudi komunizma. Budući da je takva Rezolucija isključivi rezultat glasovanja ideološke (lijeve) većine o prvom, a potom i o drugom prijedlogu Rezolucije, to predstavlja upravo ono krojenje povijesne istine kakvo je sam i Europski Parlament osudio u konačnom dokumentu (gore spomenuto).
Kontinuirano slabljenje osude komunizma u službenim europskim rezolucijama pokazuje izrazitu neprincipijelnost Europskih institucija. Stoga ne čudi „da se zločini počinjeni u bivšoj SFRJ i u Ruandi sude, ali se ne sudi i za zločine komunizma. Osim toga, premda su se zločini komunizma zbivali u najvećoj mjeri pri koncu i nakon II. svjetskog rata, za njih se ne sudi gotovo nikoga, a svijet opravdano očekuje da se sudi, još danas, za fašističke i nacističke zločine, kao i za zločine njihovih lokalnih suradnika iz II. svjetskog rata. Svatko etičan i pravno iole obrazovan složit će se s time, ali će postaviti i opravdano pitanje zašto se ne sudi za istovjetne, ili još teže zločine trećeg, komunističkog totalitarizma, iz istog II. svjetskog rata, ili čak iz novijeg vremena. Jer, rezultat ovakvog stanja jest to da se ne ostvaruje nikakva pravda, niti se dolazi do povijesnih činjenica i istine, niti do pomirenih spomena/nekonfliktnih memorija, niti do čvrstih osnova za pomirenje i oproštenje.“*
Što učiniti?
2016. godina izvrsna je godina da Europski Parlament uvidi katastrofalne rezultate nedostatne osude komunizma, napose po europska gospodarstva i društvene odnose: naslijeđeni nepravedni sustav pretvorbe i privatizacije (po ”Markovićevom zakonu” iz 80-tih godina) ili lex Perković koji je uzrokovao i međunarodne trzavice; jačanje lijevih i desnih totalitarno usmjerenih stranaka u nacionalnim parlamentima; snažna centraliziranost bivših komunističkih država, obavještajni problemi, nedostatak slobode medija, pritisci na vjerske slobode i sl. To su sada sve problemi Europske unije.
Europska unija treba prva provesti cjelovitu lustraciju (nacista, fašista i komunista) u svojim institucijama, kako više ne bi dolazilo do preglasavanja povijesne istine u Parlamentu. Zato to isto trebaju provesti nacionalni parlamenti. I to: i u odnosu na fašiste i u odnosu na komuniste, jednakom mjerom. A zbog budućnosti, lustrirati treba sva mjesta koja imaju velik utjecaj na društvo: medije, obrazovni sustav, sudstvo, tužiteljstvo,… Ali, još važnije, u lustraciju treba uključiti sve one koji se i dan danas upuštaju u ozbiljno koketiranje s bilo kojim od zločinačkih režima.
Zato se čini dobrom praksa Litve:
… tj. njezinog “Zakona o ocjeni Državnog komiteta za sigurnost (NKVD, NKGB, MGB, KGB) i sadašnjim aktivnostima pripadnika tih organizacija” od 16. srpnja 1998. Po tom zakonu KGB je kvalificiran kao zločinačka organizacija koja je počinila ratne zločine, genocid, represiju, teror i politički progon u okupiranoj Litvi. Zato zakon zabranjuje pripadnicima KGB-a tijekom 10 godina sljedeće djelatnosti: rad u državnim ustanovama, lokalnoj samoupravi, nacionalnoj sigurnosti, tužiteljstvu, sudstvu, diplomaciji, odvjetništvu i javnom bilježništvu, bankama, strateškim gospodarskim sektorima, medijima, školstvu, te im zabranjuje posjedovanje oružja. Zakon ipak predviđa mogućnost neprimjene ovih mjera za one KGB-funkcionare i suradnike koji se u roku od 3 mjeseca prijave “Centru za istraživanje genocida i otpora litavskog naroda” i otkriju svu svoju djelatnost i sve što znaju o zločinačkoj djelatnosti komunističkih institucija. Iskrenost ovakvih samo-prijavljivanja procjenjuju službenici Centra koji na osnovi toga mogu preporučiti jednoj nezavisnoj državnoj komisiji da odluči izuzeti takve “pokajnike” od navedenih mjera zabrane. Litavski zakon bio je izraz volje da se ne blokira rad države i tranzicija, ali isto tako da se onemogući restauracija komunizma.*
To bi mogao biti dobar uzor drugim državama.
U isto vrijeme, potrebno je organizirati međunarodnu raspravu o komunističkim režimima i njihovim zločinima te poticati sustavno istraživanje zločina, kako bi se unaprijedilo civilno društvo u bivšim komunističkim zemljama. Također, potrebno je izmijeniti nacionalna zakonodavstva s ciljem da se potpuno otvore arhivi bivših komunističkih država, a pritom, najbolje kod zahtjeva za izuzećem od lutracije, tražiti da se iznesu podaci mnogobrojnim o skrivenim ili zapaljenim dokumentima.
Konačno, treba učiniti više da se komunistički simboli i veličanje istaknutih komunista, barem vođa, zabrani na prostoru EU, u mjeri u kojoj to postoji za fašističke i nacističke simbole i vođe. Jer, nepojmljivo je da europske metropole još uvijek imaju ulice, trgove ili institucije s nazivima zločinaca ili totalitarnom simbolikom. To se često pravda količinom dobra koje su pojedinci učinili, ali zaboravlja se da je to ”dobro” postojalo samo za odabranu ili pogodnu skupinu ljudi, dok su svi drugi trpjeli najgore od ”dragih vođa”, kao što je to slučaj u svakom drugom totalitarizmu/diktaturi: uvijek je samo jednima dobro, dok drugi trpe zločin. Nikakvo dobro (ekonomsko blagostanje, teritorij, ”nezavisnost” i sl.) ne može opravdati zločin na drugoj strani, jer upravo zahvaljujući tom kršenju ljudskog dostojanstva na jednoj strani, postoji ono ”dobro” na drugoj. NR Kina je izvrsan primjer toga: ekonomski rast i blagostanje mnogih moguće je jedino zato što je velika veličina radnika izložena ogromnom izrabljivanju i nepoštivanju dostojanstva u korist profita i kapitala.
Dakle, čini se da je 2016. godina idealno vrijeme da Europske institucije donesu konkretnije dokumente i djelatne mjere u svrhu ostvarivanja plodne trijade Istina – Pravda – Pomirenje.
I.G.
Odgovori