„Poučavaše svoje učenike. Govoraše im: ‘Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.’“ (Mk 9, 31)
Krist je ustao. To je srž naše vjere i našega krštenja, to usmjerava naš život, našu molitvu, našu liturgiju. U životu imamo naviku automatski ustajati i sjedati, kada to zahtijeva situacija ili kada to možemo. U svakodnevici, stajanje često nema neku posebnu simboliku. Ono je automatsko, nema neku poruku ni simboliku. Međutim, u liturgiji Crkve stajanje je stav izrazito bogat simbolikom i molitvom. To je stav vjere.
Stajanje je prvi liturgijski stav kojemu pripada i najveći dio mise. Općenito gledano, u životu stajanje označava budnog čovjeka, čovjeka koji je spreman poći nekud ili za nekim; koji je spreman izvršiti nešto. Uspravan stav označuje čovjeka koji je iz sna i nestvarnosti ustao u stvarnost dana i života, svjetla i nade. Zato se uspravan stav u kršćanskoj liturgiji uvijek povezuje s uskrsnućem Kristovim. U krsnoj noći, u Vazmenome bdijenju, za vrijeme hvalospjeva uskrsnoj svijeći (koja je simbol uskrsnuća, života, svjetlosti, nade…), za vrijeme himna Slava Bogu na visini, ali i za vrijeme litanija svih svetih, čitava zajednica stoji: ne sjedi niti kleči, nego stoji. Stajanje je stav otkupljenih, stav krštenika, stav onih koji su suuskrsli s Kristom i imaju u njemu vjeru i nadu.
Stajati je privilegirani i originalni molitveni stav kršćanske liturgije. Ranokršćanski spomenici (prvenstveno mozaici i reljefi) kršćanina u molitvi gotovo uvijek prikazuju uspravnog, kako stoji (s raširenim rukama). Razlog zašto kršćani stoje za vrijeme molitve je Kristovo ustajanje od mrtvih. Otkupljenici, premda grješnici, svoju pripadnost Kristu po krštenju i dostojanstvo darovano Kristovim uskrsnućem očituju upravo stavom Uskrsnuloga – stajanjem. Zato stav stajanja odlično očituje pashalnu dimenziju kršćanskoga bogoslužja. Riječ je, dakle, o stvarnosti spasenja koja nas pogađa unutra i preobražava, a ta preobrazba vidljiva je i na izvanjskom području u stavu stajanja. Na takav (životni) stav i preobrazbu poziva i Krist svoje učenike: „Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, zatekne budne! (Lk 12,36)“.
Stajati, kao molitveni stav otkupljenih, onima koji su sabrani na slavlju mise pomaže da sâmo to slavlje dožive kao djelo otkupljenja. Prečesto stajanje doživljavamo kao isprazno, dosadno, besmisleno prebacivanje težine s noge na nogu. A ono je upravo suprotno – stav budnosti, iščekivanja, radosti i nade:
Zaboravlja se i smisao stava stajanja, pa se ono jednostavno shvaća kao nesjedenje. Stajanje je pak stav otkupljenika, slobodnih ljudi onih koji su zahvaćeni snagom uskrsnuća te u živoj nadi čekaju Kristov dolazak. Stajanje je usmjereno k budućnosti, dajući i na taj način liturgiji predokus budućeg života. (…) Liturgijski naziv za vjernike koji sudjeluju u liturgijskom slavlju nije circumsedentes (oni koji uokolo sjede), nego, kao i u najstarije kršćansko doba, circumstantes – oni koji uokolo stoje. (A. Crnčević)
Zato uspravan stav zauzima najveći dio mise. Zato se stoji za vrijeme evanđelja, koje je sam Krist – Otkupitelj. Zato se stoji kod Vjerovanja i poklika Tvoju smrt Gospodine… – jer smo spašeni po vjeri i jer nas vjera podiže. Zato stojimo kada svećenik predvodi molitvu i kada pozove „Pomolimo se…/Molite sestre i braćo… Stojimo zato što je stajanje temeljni molitveni stav kršćana suuskrsnulih (suustalih) Kristom.
I sami pobožni čini kod ulaza u crkvu imaju upravo tu dimenziju: dok se križamo blagoslovljenom vodom, prisjećamo se iskustva svog krštenja. Tako i pri poklecanju: dok se spuštamo i koljenom dotičemo tlo (!), posvješćujemo si da smo s Kristom suukopani u smrt; dok se dižemo u uspravan stav, posvješćujemo si da smo s njime uskrsli na nov život.
Stajanjem, dakle, ispovijedamo vjeru u Krista uskrslog čitavim svojim bićem: duhom i tijelom. Tako i na tjelesni stav postaje naša ispovijest vjere.
Ivan Glavinić
Odgovori