Jedno od ključnih mjesta u polemici o odnosu svjetovnog poretka i vjerske stvarnosti je Isusova tvrdnja „Dajte caru carevo, a Bogu Božje“ (Lk 20, 25). U ovome se uvijek iščitavala tvrdnja da i svjetovno i vjersko imaju nešto svoje što im pripada kao vlastito. No, ovdje je i poteškoća: postoji li granica između carevog i Božjeg i što tada kome pripada? Nije li sve zapravo Božje i, ako jest, što je onda posebno carevo, a da nije i Božje? Na ova su pitanja rasprave kroz povijest davale različite odgovore i tako tumačile Isusov govor: neke su vidjele potpunu odijeljenost, čak i suprotstavljenost svjetovnog i vjerskog, dok su druge isticale komplementarnost te dvije sfere ljudskog života. Društvo našeg vremena često naginje prvom tumačenju (suprotstavljenost), ali kontekst evanđeoske tvrdnje to teško može poduprijeti. Naime, farizeji i herodovci pitanjem o porezu caru htjeli su na lukav način od Isusa dobiti odgovor koji bi značio da se vjera koju on propovijeda suprotstavlja svjetovnom poretku – caru. Time bi mogli optužiti Isusa pred samim carem i tako ga ukloniti. No, Isus im jasno daje do znanja što misli o njihovim namjerama: „Zašto me iskušavate, licemjeri?“. Punom smislu tvrdnje caru carevo, Bogu Božje bliže je, dakle, tumačenje koje govori o različitosti i istovremeno o komplementarnosti svjetovne i vjerske sfere.
No, i dalje stoji pitanje što je carevo, ako je Božje sve? Sveti Pavao tvrdi da „nema vlasti doli od Boga“ (Rim 13, 1), što je potpuno u skladu s cjelovitim biblijskim iskustvom i uvjerenjem da svaka vlast među ljudima počiva na izvornom poslanju „vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji.“ (Post 1, 28). Ali, ako je vlast od Boga, ipak nije i svaki način vladanja, jer Božje je sve osim grijeha. Izvorno poslanje vladanja u Knjizi postanka odnosi se na to da čovjek svijet „obrađuje i čuva“ (Post 2, 15). Zlo koje vlasti mogu činiti nije Božje – to je karikatura vlasti. Ovdje postaje jasnije: car nema drugoga cara kojemu bi dao njegovo, već je on sam dužan Bogu kao Svevladaru dati Božje, tj. vladati po istini, vladati moralno u čuvanju svijeta i povjerenih mu ljudi. Upravo u takvom vladanju krije se ono vlastito carevo. Naime, ljudi mogu imati različite stavove o načinima uređenja svjetovne sfere života, a da mnogi od njih, iako se razlikuju, poštuju Božji zakon života. U čemu car daje Bogu Božje, vjernik duguje dati i caru carevo.
No, u ljudskom iskustvu stvari se uopće ne čine tako jednostavnima: mnogo je onih u poziciji vlasti koji, ma što napravili, svoje djelo vide u skladu s Božjim zakonom, iako je svima očita potpuna suprotnost. Ovdje dolazi novo pitanje: kako znati što je to Božje, na što se vlasti i narod trebaju oslanjati? Nije li dovoljno da vlasti brinu kako ljudi ne bi bili gladni, žedni, siromašni i bolesni? Nisu li tada vlasti na Božjoj strani? Nije li dovoljno omogućiti dobar život? Isus jasno daje do znanja da nije tako: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4, 4). Čovjek nije biće kojega zadovoljavaju samo materijalni uvjeti; on je više od onoga što jede i teži za višim. Nisu dovoljni samo uvjeti za život čovjeka; potrebna je istina o čovjeku. Ljudska vlast, baš zato što je ljudska, ne može dati tu istinu. Čovjek, premda je pozvan spoznati sam sebe, puninu istine o sebi prima kao dar Božji. Taj dar čovjek spoznaje slušanjem Riječi, a prihvaća ga pristajanjem na usklađivanje života i djelovanja u skladu s njom. Upravo u ovoj točki postaje ključno pitanje vjere i općenito religija u današnjem društvu: osluškivanje poruka religije nužno je radi čovjeka samog. Naša nas okvirna tema usmjerava prema Europi u kojoj to osluškivanje i dijalog društva s religijama nailazi na nemale poteškoće, ponajprije u svakodnevnom praktičnom ostvarenju.
Iako su procesi sekularizacije načelno pozitivni i za državu i za religiju, u nizu europskih država, pa tako i u Hrvatskoj, uz pozitivnu brigu o sekularnosti postoji i devijacija u obliku sekularizma – težnje za potpunim obezvrjeđivanjem i odbacivanjem svega religijskog ne samo u području onoga što je usko državno, već i u onome što je javno (op. a. državno i javno nisu istoznačnice!). U odbacivanju religijskog iz javnog prostora ne radi se tek o odbacivanju dogmatskog ili kanonsko pravnog sadržaja, već se radi o tome da se od konkretnog subjekta vjere – čovjeka – zahtijeva da u javnosti nastupa bitno drukčije. Vlada zaborav da čovjek živi o Riječi, tj. da vjerniku njegova vjera nije tek kruh koji može zamijeniti nekom drugom hranom, već mu je vjera temeljni način života bez kojega on sam sebi postaje netko drugi, sam sebi stranac koji je uzurpirao mjesto onome tko on zaista jest.
Ključ razumijevanja je upravo u ovome „živi o Riječi“. Naime, pred svakim čovjekom stoji pitanje o svetom, tj. pitanje o Bogu i od njega niti jedan čovjek ne može pobjeći. To pitanje mu nije vanjsko, već se nalazi u njegovom biću i svako malo bljesne pred očima duše kao sumnja, nada, čežnja i divljenje. Svaki čovjek se određuje prema pitanju Boga: kao vjernik, kao nevjernik, kao onaj tko još uvijek traga, onaj tko bježi i zaglušuje to pitanje da ga ne čuje ili pak kao onaj koji je potpuno ravnodušan. Svako određenje je temeljno i životno, predstavlja određeni način života, jer se pitanje o Bogu, osim u vjeri i nadi, očituje i u dimenzijama morala i smisla života. Odgovor određuje čovjekov odnos prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čovjek se može obratiti i potpuno promijeniti svoj odnos prema Bogu, ali nijedan čovjek ne može istovremeno živjeti dvostruko – kao vjernik na jednom polju, a na drugom kao ravnodušan.
Stoga, kada se od vjernika traži da u javnom prostoru izostavi sve što se tiče njegove vjere, pa i moralne vrednote, tada se želi čovjeka razdijeliti u njemu samome, bez da se uzima u obzir (ili možda baš zato) kako to u čovjeku dovodi do konflikta koji se vrlo brzo pretače na društvo. Ali to je situacija u Europi, pa i u Hrvatskoj danas: prisutno je nezadovoljstvo sekularnošću i oslanja se na sekularizam. Pozitivan stav prema religijama koji je sadržan u sekularnosti mnogima je odbojan, pa svoje nade za boljitak društva polažu u negativan stav svojstven sekularizmu. Ali negativan, anti- stav nikada ne donosi pozitivne plodove i napredak: on jest stav, ali iz njega ne proizlaze vrijednosti i boljitak jer je statičan u čekanju da se nekome ili nečemu suprotstavi. Nije čudno što se slično potom događa i unutar religija, no tako dolazimo do sukoba krajnosti na dvije razine. Na jednoj razini je praktični ateizam i njemu oprečna krajnost religijski fundamentalizam, a na drugoj devijantni sekularizam i njemu oprečna teokratska ovozemna utopija. Obilje monologa koji odjekuju Europom (lažno nazivanih raspravom) tek je puko navijanje za jednu od ovih strana, od kojih se svaka protivi razumu, a ponekad ga i potpuno odbacuje. Ako je budućnost Europe u jednoj ovih krajnosti, onda će njezin temelj biti sukob i nasilje nad čovjekom, a ne dijalog i mir. Ako je ijedna krajnost budućnost, Europa nema budućnosti. Ona će postati nešto drugo – lažna Europa – nešto samoj sebi strano što više nitko neće smatrati svojim ili vrijednim očuvanja.
U opisu ovih krajnosti nalazi se poruka za obje društvene snage. Kršćanstvu je imanentan poziv na dijalog s društvom, te je važno da kršćanstvo njeguje zdrav suradnički odnos vjere i razuma, kako i na društvenom polju ne bi došlo do patologija vjere, do fundamentalizma. Poruka za Europu, pak, nešto je složenija.
Danas se sve češće postavlja pitanje što religije još mogu dati društvu. Više nije dovoljno podsjetiti na plodove suputništva kršćanstva i Europe kroz povijest; to se može i mora priznati, ali je sve češće pitanje zar Europa ne bi mogla ići dalje sama? Nije dovoljno samo reći da kršćanstvo poziva na mir, jer se ukazuje na to kako je društveno-politička i gospodarska dinamika u posljednjih nekoliko desetljeća uspjela izgraditi mir u Europi. Goruća moralna pitanja poput prava radnika, neradnog dana, siromaštva, eutanazije, pobačaja, smrtne kazne – ta pitanja tiču se naravnog moralnog zakona, pa se i tu specifična vjerska poruka kršćanstva dijelu društva čini dodatkom bez kojega naizgled se može dalje.
Ako o svemu ovome razmislimo, dolazimo do gorućeg pitanja: zašto Europa i danas treba biti otvorena za dijalog s religijama, te uzeti u obzir ono što govore, osobito kršćanstvo? Jedan događaj iz Hrvatske poslužit će nam kao primjer na kojemu ćemo iščitati odgovor na ovo goruće pitanje, kako za Europu, tako i za kršćanstvo.
(nastavak u sljedećem broju: OVDJE)
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas. Glasnik sv. Antuna Padovanskog, ožujak 2019.
Odgovori