Odnos znanosti i vjere uvijek je zanimljiva tema, a posebno u današnje vrijeme u kojemu su česte teze koje upućuju na nesklad i suprotnost između vjere i znanosti. Na Zapadu se to osobito tvrdi za odnos između kršćanstva i suvremenih znanstvenih dosega. Takve tvrdnje često dolaze iz ateističkih propagandnih i političkih krugova, a i od nekih znanstvenika. No, tvrdnje da su kršćanska vjera i znanost u nesuglasju i/ili suprotnosti, iako su česte, vrlo je lako osporiti i pokazati kako su promašene. To se i čini, pa ovdje neću pisati o tome. Radije ću pisati za onu drugu stranu.
Tko je druga strana?
Zanimljivo je kako mnogi vjernici kršćani nalaze problem u povezivanju vjere i Božje objave, tj. biblijskih tekstova sa suvremenim znanstvenim rezultatima. Nije rijetkost da takvi problemi nastanu po pitanju teorije o postanku svemira i svijeta te o razvoju života. Riječ je o teoriji velikog praska i teoriji (bio)evolucije.
Nekoliko je općih mjesta kojima se pokazuje da nema nesklada između tih teorija i Božje objave u Bibliji. Jedno takvo mjesto je Knjiga postanka – općenito se ukazuje da ta knjiga nije školski udžbenik biologije ili povijesti, već teološki tekst koji je nastao u svome vremenu, s ondašnjim spoznajama o Bogu i svijetu. Upućuje se na neke zajedničke elemente navedenih znanstvenih teorija i Knjige postanka, među kojima se ističe postupnost postanka svijeta i života.1 Nije mala stvar ni što teorija velikog praska potječe od katoličkog svećenika G. Lemaîtrea..
No, to nisu stvari o kojima želim pisati. Puno je o tome napisano, pa tko želi, može u bazama podataka pronaći mnogo izvora. Ja želim vjernike – tu drugu stranu – uputiti na jedan drugi vid i na tekst koji se ne ističe često kada se govori o ovoj temi.
Božji naum i stvaranje
Bog je stvaranjem ostvario svoj naum, plan ljubavi. Budući da je Bog savršen, on je sve što je stvorio postavio u odnos reda. Red je suprotnost kaosu. Red predstavlja odraz Božje mudrosti, pravednosti i dobra. Taj red narušen je grijehom prvih ljudi.
Grijeh predstavlja nered. Tako je u svijet, koji je stvoren za red, grijehom ušao nered. A nered ne može stajati ravnopravno s Božjim planom. Njegov plan je uvijek plan mudrosti, dobra i pravednosti. Bog, u kojemu je sav izvor reda, želi taj red i za svoje stvorenje. Tako Bog već u Knjizi postanka objavljuje plan spasenja (Post 3, 15), koji će se nastaviti objavljivati kroz čitavo Sveto pismo i Predaju Crkve. Božji plan spasenja je plan oslobođenja od ropstva neredu-grijehu i njegovih posljedica.
Važno je znati ovo: Božji plan spasenja uključuje sve stvoreno, materijalno i duhovno. Dovoljno je samo prisjetiti se da vjerujemo u uskrsnuće tijela (a ne samo duše), kako bismo se uvjerili u to.
Utjelovljenje i Božji naum uglaviti sve u Kristu
Bog se u vremenu utjelovio – postao čovjekom, objavio nam se kao vjeran Spasitelj, Osloboditelj – Isus Krist.
Božji plan spasenja uključen je u njegov veliki naum o kojemu sveti Pavao piše ovako: „… obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji.“ (Ef 1, 9-10)2
Ovdje posebno upućujem na izraz uglaviti u Kristu sve, s naglaskom na pojam sve. Zašto baš ovo smatram zanimljivim? Pogledajmo neke činjenice:
Teorija evolucije govori kako se život razvijao od najjednostavnijih jednostaničnih organizama, sve do složenih organizama, samog čovjeka. Dakle, u čovjeku kao biološkom biću uključen je čitav živi svijet, na način da dijeli nešto biološkoga sa drugim živim bićima, te je uključen u opći biološki proces zajedno sa svim drugim bićima. Sva bića svoj biološki izvor imaju u prvom praorganizmu te su povezana u velikom biološkom procesu života na zemlji.
S druge strane, teorija velikog praska i daljnje teze o razvoju svemira upućuju na to da je sav svemir, sva materija, nekoć bila jedno, kao i na to da mnogi elementi iz Zemljine strukture, ali i čovjekovog tijela, potječu iz drugih nebeskih tijela. Tako čovjek kao materijalno biće u sebi nosi i elemente čitavog svemira, tj. po fizikalnim česticama povezan je s čitavim svemirom.
Ove činjenice su zanimljive i kada govorio o Božjem utjelovljenju: kada je Bog postao čovjek – Isus Krist – tada je uzeo na sebe ljudsku narav. Uzeo je, dakle, i tijelo, koje je fizikalno, biološki, takvo kakvim smo ga upravo opisali. Tako je doista u Kristu uglavljeno sve: ljudska narav, sav biološki svijet i čitav svemir s kojim je ljudska narav i fizikalno povezana. Krist je svojim otkupiteljskim djelom otkupio čitav svijet od ropstva grijehu i smrti, a uskrsnućem obnovio čitav život. Uskrsnuće, ta Božja pobjeda nad neredom (grijehom), je činjenica koja uključuje i tijelo. Tako je u uskrsnuću Bog obnovio red koji je grijeh narušio i k tome, dovršio stvaranje time što je ljudsku narav sjedinio sa svojom u svojem izvanrednom pashalnom činu.
Obnova reda
Nebeski je Otac tako u Kristu sve uglavio i obnovio red. U Kristu su tako pomireni Bog i čovjek i, kako je prorok Izaija najavljivao, zemlja se ispunila spoznajom Gospodnjom, vuk je u miru s janjetom, tele s lavom i dijete sa zvijerima. Sve je već obnovljeno i pomireno kako je prorok najavio, u Isusu Kristu. Ali ipak, još uvijek iščekujemo puninu te obnove i pomirenja, kada će Krist ponovno doći, kada će svi uskrsnuti, a On uspostaviti svoje vječno kraljevstvo, novi Jeruzalem, konačnu i vječnu proslavu Božje ljubavi u koju će i ljudi koji se nađu dostojnima biti uvedeni dušom i uskrslim, neraspadljivim tijelom.
Sjetimo se samo kako u uskrsno vrijeme pjevamo: „Pobjedni dan slavimo uskrsnuća Gospodnjeg, svemir sav je obnovljen, čovječanstvo spašeno, Aleluja!“
Nema dakle razloga za zabrinutost: znanstvene teorije o postanku svemira i evoluciji nisu u proturječju s Božjom objavom. Ali, moramo znati i ovo: samo jer Bogu poznat prvi čas – postanak – svega što nas okružuje. Za nas taj prvi čas nije ni važan. On se već zbio. Za nas je važna vječnost koju je Bog obećao onima koji ga ljube.
Dva zanimljiva pitanja umjesto zaključka:
Ako inzistiramo na pitanjima o razvoju svemira i biološkom razvoju života, tada možemo postaviti dva zanimljiva pitanja na koja prirodne znanosti nemaju odgovor: kako je neživa tvar postala živa i kako je smrt postala dio prirode. Ta pitanja su zanimljiva iz dva razloga:
1) Iako možemo mnogo toga reći o atomima i molekulama koje tvore živa bića, ne možemo znati kako su tvari sastavljene od tih čestica postale žive i, k tome, kako objasniti sjećanja, milosrđe, oprost, ljubav… – ako smo samo fizikalna bića? Ta pitanja upućuju na nužnost uvažavanja duhovne stvarnosti u razvoju ljudi i svijeta.
2) Prvotni živi jednostanični organizmi kao jedinke nisu bili podložni biološkoj smrti (propadanju), nego su nestajali umnažanjem – život se nije gasio nego se dijelio/umnažao. Prirodne smrti jedinke nije još uvijek bilo. No, složeni organizmi kako ih čovjek poznaje podložni su kao jedinke prirodnoj smrti, propadanju. Zbog čega je to tako?
Nisam siguran hoće li prirodoslovne znanosti moći ikada dati odgovor na ova pitanja. Knjiga postanka, pak, daje odgovor: Bog je udahnuo dah života u stvorenja, a smrt je ušla u svijet po grijehu.
I još nešto: stvoreni svijet na svojem biološkom početku (kako ga evolucija tumači) nije poznavao smrt kao takvu. Ipak, sada smo smrtna bića. Ali, opet ćemo upoznati život u kojemu neće više biti smrti – to će biti vječni život. To je Božje obećanje.
Odgovori