Šuštajem krhkim
na hladnom tlu,
u vjetru života,
potiho drhtim
topli čekajuć tvoj
i blagi, mili dodir,
koji ne dubi
bolni šuštaj moj,
već uzima blago
i podiže s tla –
ne gazi me,
da bi ples’o na moj bol,
ne slama me napukla;
čuva me brižno,
ne mrvi me slomljena,
stavljajuć’ me pažljivo
u svoju knjigu
vječnog spomena.
Odgovori