Nemam puno novaca da dajem drugima izobilja.
Nemam svojih velikih dragocjenosti da ih razdjelim drugima.
Nemam veliki utjecaj da poguram one kojima je to potrebno.
Nemam odlučujuća mjesta da donesem promjene brzo.
Imam ego koji je takav kakav je, a znam da može biti i manji.
Imam svoje nade i svoja razočaranja.
Imam lijepe dane i teške dane.
Imam lice mrguda i lice veseljaka.
Imam misli i ideje koje slažem poput puzzli: nekad uspješno, nekad neuspješno. U njima se ocrtava sve što imam i što jesam ovdje i sada.
Imam riječi kojima mogu predstaviti drugima svoje misli i ideje. Pisanjem i govorom staviti pred druge svoje misli i izložiti im sve ili barem dio onoga što imam i što jesam. I kada tako činim, moram biti svjestan da će doći i pohvale i kritike, izravne i neizravne.
I pred pohvalama i pred kritikama trebam biti svjestan da su mi izazov, kušnja. A moguće rješenje je ne govoriti i ne pisati nikada ništa. No, tako se živjeti ne može.
Mora se izreći nešto – ne bilo što, nego nešto od sebe. Mora se. Iako će doći kritike i pohvale – taj izazov i kušnje (nekad velike, nekad male).
Važno je primiti pohvalu, ali ne poletjeti previsoko; i prihvatiti kritiku ponizno, ali ne ponižavati Božju sliku u nama. Važno je sve primiti na izgradnju sebe i drugih, a ne na jačanje samoga sebe nasuprot drugoga.
Treba znati izdržati. Treba vježbati razlučivanje kako bismo znali podnijeti sve s mirom i u miru s drugima. Jer, ono što kažemo, možda izriče baš ono što netko ne zna izreći, a rado bi želio. Možda je nekom utjeha, možda je nekom poticaj za obraćenje.
Mora se govoriti, moramo se nekako izreći drugima. To je izazov, to je žrtva. Ali bez toga se ne može živjeti. Govorite, ali spremni na žrtvovanje ega i poniznost prihvaćanja kritike. Govorite, ali spremni da nećete biti shvaćeni ili prihvaćeni. Govorite, ali s poštovanjem, a ne s visina. A ako vam se čini da netko vama tako govori: poslušajte ga – možda pronađete nešto korisno za sebe i za druge čak i u tome. Slušajte i što je rečeno, a ne samo kako i tko je rekao. Na savjesti govornika je to s kojom nakanom govori ili piše. Na vama je izgrađivati Kraljevstvo Božje, pa makar morali otesati i najneugledniji kamen s polja.
Govorite promišljeno. Nije uvijek lako promisliti, pogotovo kada dođu teški ili pak oni opušteni trenuci. Ali, ako ste i govorili bez promišljanja, nemojte se miriti s time. Počnite ispočetka – pametnije drugi put. To je vježba, to je izazov, to je život.
Nije ni meni lako, niti se ovoga uvijek sjetim. Ali neka bude pouka i meni i drugima – pa podsjećajmo jedni druge na ovo.
Ivan Glavinić
Odgovori