Godina je 1226. Umire Franjo iz Asiza. Život mu se ne oduzima, nego mijenja. Zaručnik siromaštine, ljubitelj Krista do boli njegovih rana. Franjo, siromah za malene, ulazi bogat u nebo. Ostaje uzor kroz sva stoljeća.
Iako ga danas rado gledamo kroz prizmu ljubavi prema prirodi, on nije nikakav srednjovjekovni hippie, eko aktivist niti suludi zaljubljenik u drveće i ptičice. Takva slika Franje je osiromašena slika; to je nekakav sekularnizirani mitski Franjo koji služi kao arhetip nekih vrsta suvremenoh aktivizma.
Međutim, Franjo iz Asiza je konkretna povijesna osoba, zaljubljena u Boga čiju mudrost, slavu i dobrotu vidi u svemu oko sebe. Franjo se odrekao svakog vlastitog imetka, a da pritom to nije postavio kao političku ideologiju, niti je robinhudovski otimao onima koji su bili bogati. Svjesno je odabrao siromaštinu za zaručnicu, bez zavisti i zamjeranja ili omalovažavanja vjere kod onih koji imaju imetak. Franjo je želio osobno biti slobodan od svega, za Krista. I time je privukao mnoge, pa čak i one koje je uputio da ne mogu živjeti tako, jer imaju vlastiti poziv i poslanje.
Takav, povijesni i konkretni Franjo je bio stoljetno nadahnuće. I takav Franjo nam treba i danas.
On je, nakon Blažene Djevice Marije, možda najbliže došao potpunom ostvarenju onoga gesla Totus tuus – Sav Tvoj. Njegova želja da bude što sličniji Isusu učinila ga je posve Njegovim od siromaštva, do samih stigmi – rana Kristovih. Time je Franjin primjer postao bezvremenski. Poznato je i to da je utemeljio tri reda u Crkvi.
Franjo je bio do krajnje mjere jednostavna sveta osoba, ali ono što je on pokrenuo, povijesni događaj franjevačke duhovnosti, ne može se tako jednostavno opisati. Značaj tog pokreta za Crkvu i svijet je iznimno velik, razgranat u nekoliko smjerova i utkan u tkivo katoličanstva kao što se šećer ugrađuje u ljudsko tijelo.
U posljednjih nekoliko dana razmišljam što bi to bilo specifično baš za sv. Franju i franjevce, tj. po čemu bi trebali bili posebni u odnosu na druge redove u Crkvi? Razum prvo pomisli na tri zavjeta (poslušnost, siromaštvo i čistoća). No, te zavjete polažu svi redovnici, a mnogi koji nisu franjevci, pa i laici, živjeli su ih i strože od nekih franjevaca. Da, upravo tako: tko može pustinjaku ili misionaru u Amazoniji pametovati kako fratar u nekom gradskom samostanu živi potpuno siromaštvo? Tko može bogobojaznom djetetu ministrantu reći da je neki franjevački provincijal poslušniji od njega? Mnoštvo je takvih primjera, ali i onih obrnutih.
No, što je onda ono posebno Franjino po čemu trebaju i svi franjevci biti posebni, u čemu se trebaju razlikovati od drugih ljudi?
Ja bih izdvojio tri stvari koje osobno smatram specifičnima. Možda se te stvari mogu pronaći i kod drugih, ali ih ja u Franji vidim kao posebno istaknute i specifične do te razine da predstavljaju upravo ono po čemu svako franjevaštvo treba biti prepoznato.
1) „Počnimo, braćo, iznova…”
Taj stav da je ono što smo do sada napravili za Boga malo ili ništa naspram onoga što možemo je dobro poznat kod sv. Franje. Franjo je izgarao od ljubavi za Krista. A kada nešto izgara, uvijek gori novi, dotad neaktivni dio, a čitava stvar izgara sve više.
Uvijek možemo više nego što smo do sada učinili. Stav Počnimo iznova! nas prvo potiče na obraćenje duše.
Svatko je od nas grešan i svaki dan je životna borba za postići pobjedu dobra. Zato je svaki dan vrijeme za obraćenje. Ili, kako je to među franjevcima poznato, obraćenje se zbog ljudske slabosti „mora danomice ostvarivati“.
(slika: Iz Franjevačkih izvora)
Osim obraćenja, treba znati i to da nam se Bog svakoga dana daje upoznati. I budući da je svaki novi dan nov i drukčiji od prethodnog dana, svaki dan imamo priliku Boga upoznati iznova, zaljubiti se iznova u njega. Svaki dan imamo priliku naučiti nešto novo o Bogu ili proniknuti dublje u njegovo otajstvo. A kada shvatimo kako smo zaista spoznali nešto novo o Bogu i to da je veći i bolji nego što smo do jučer mislili, tada shvatimo i ono što je sveti Franjo rekao „dosada smo ništa, ili jako malo učinili“. Jer, naspram Božje ljubavi i otajstva, ono što činimo za Boga uvijek će biti malo. Treba biti vjeran i u tome malo, ali treba i svaki dan započeti iznova, znajući da uvijek možemo učiniti više nego do sada.
To da svaki sljedeći dan učinimo barem mrvu više – da počnemo iznova slaviti Boga – to je put usavršavanja čovjeka, tj. napredovanje u svetosti. A na to smo svi pozvani: i svećenici i laici.
2) „Postavio sam te za pečatnjak …“
Franji je, kada je bio razočaran životom braće, u molitvi došla Božja riječ kako sam Bog na njemu izvodi ona djela koja druga braća trebaju sama činiti.
Franju je Bog postavio za pečatnjak, za znak, da bude primjer onoga na što su i drugi pozvani i uzor kakvi trebaju biti. To je Franji bila velika utjeha. A nama treba biti poziv: Franjo je nastojao biti što sličniji Isusu i put kojim je on to činio je znak Božji svima, osobito franjevcima: oni najprije trebaju slijediti Franjin put, a zatim trebaju i sami postati znak u društvu, ponajprije u Crkvi. No, svatko prema svome staležu, tj. osobnom pozivu (svećeništvo, redovništvo, brak…).
Franjo nije odredio čime će se njegova braća baviti u životu i što će im biti zanimanje. Njemu je važno da žive evanđelje. A Bog je učinio njega kznakom da i mi sami, trudeći se, postanemo znak ili putokaz svetosti drugima.
(slika: Iz Franjevačkih izvora)
3) „za pečatnjak njima…“
Franjo je pečatnjak Redu – svim franjevcima. Dakle, Bog ga je pozvao i darovao mu milosti upravo za njegovu braću: za Red i preko reda za cijelu Crkvu.
Treba se sjetiti da je Franju Bog kod obraćenja pozvao da obnovi Crkvu. Najprije je obnovio Crkvu u sebi – svoju dušu – a zatim je svojim životom potaknuo i druge na obnovu duša, na obraćenje. Tako je iznutra, utemeljujući red na obraćenju Crkve u dušama braće, obnovio čitavu Crkvu.
Svi franjevci zato su pozvani biti pečatnjak – znak prvenstveno za Crkvu. Franjevci trebaju živjeti ono što se od svih vjernika u Crkvi očekuje; franjevci trebaju biti primjer svakodnevnog ostvarenja poziva na koji smo svi pozvani. Franjevci redovnici i klerici to su osobito za Crvu iznutra, za hijerarhiju; klarise su to intenzivnom molitvom i odvajanjem od svijeta za dobro Crkve; svjetovni franjevci su to osobito za one vjernike koji su u svijetu, ali i za one koji još nisu dio Crkve – da ih privuku u to divno zaručništvo s Kristom.
No, to da u znak Crkvi i svijetu je i svojevrsna opomena franjevcima: budući da je srž poslanja franjevaca intenzivno crkvena i da su pozvani biti znak braći, ne smiju se miriti s nesavršenostima. Njih, dakako ima: neposlušnost, egoizam, karijerizam, ovisnosti, ravnodušnost prema Pravilu… sve su to grijesi koji su napast za svakog čovjeka, pa i za franjevce. Ali franjevci se svaki dan iznova trebaju obraćati i ne smiju se miriti s grijesima i nesavršenostima. Ne smiju pristajati na to da im slabosti koje privlače grijehe budu stalni suputnici na životnom putu. Zato u duši i u srcu svakog franjevca treba biti pjesma-molitva:
Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog.
Sve nas sabra sad u jedno ljubav Krista,
zanos naš i naša radost nek je u njem. (…)
Nek je konac zlobnim svađam, a i raspram.
U sredini našoj neka bude Krist Bog.
Rasprave, svađe, težnja za gospodarenjem nad drugima pod cijenu razdora, favoriziranja jedne braće naspram drugih, opijanja, ogovaranja, bračna nevjera, zamjeranje – sve se to može dogoditi i kod franjevaca svih redova, kao i kod drugih ljudi. Ali ne smije se pristati na suživot s tim grijesima i slabostima. Naprotiv, u jednostavnosti trebaju uvijek težiti tome da se bude kao Franjo: on je utemeljio red u sebi i Red braće; imao je autoritet među braćom, ali je uvijek tražio da i on sam ima nekoga tko će nad njim imati autoritet. Nije se mirio s grijehom i nije gospodario, već je osluškivao prilike za poniznost i pokoru. Uvijek jednostavan i ponizan, čak i kad je u duhovnom smilu prvi među braćom.
Prva i osnovna prilika za poniznost je bila ona prema Crkvi – Kristovoj zaručnici s utemeljenom hijerarhijom i ovlastima. Franjo je uvijek pozivao braću da iskažu poslušnost prema Crkvi. I on sam je to činio čak i onda kada stav Crkve nije bio baš po njegovim zamislima. Franjo nije bio prvi koji je radikalno izmjenjenim životom želio mijenjati duhovnu sliku svijeta. No, ono što ga je razlikovalo od mnogih je njegovo primanje biskupovog ogrtača u trenutku kada se odrekao baš svega. Nije u želji da se dokaže tvrdoglavo odbacio taj potez svoga biskupa, već ga je prihvatio. Možemo reći da je prihvatio odjeću Crkve i to učinio radi Krista i radi same Crkve. Takva poslušnost i mrtvljenje sebe i svojih osobnih zamisli u ime kristolike poniznosti je upravo ono što je izgradilo i njega i franjevački pokret.
Zato je za franjevačke nasljedovatelje važno da na putu svetosti nikad ne hode mimo Crkve, već da za Crkvu i za Krista budu spremni predati sve – do gole kože. Upravo je to ono franjevačko življenje poniznosti kao znaka za druge. To znači odreći se svega, pa i samoga sebe (ono što si bio, što jesi i što možeš postati). Bog je želio i zaručio je Crkvu sebi. Zato i franjevci u hodu prema Božjem licu trebaju rasti u toj ljubavi prema Crkvi – uvijek, baš uvijek, iznova, danomice sve više i sve bolje.
Umjesto zaključka
Možda bi netko drugi mogao navesti druge stvari kao franjevačke specifičnosti. Točno je da ove koje sam ovdje naveo zasigurno nisu jedine, već su to one koje su meni s vremenom posebno zapele za oko kod sv. Franje. Bilo kako bilo, postoji jedna specifična franjevačka duhovnost. Ta duhovnost nas sve potiče na jedan zahtjevan a opet tako jednostavan zadatak koji se može sažeti ovako:
Ono što sam bio jučer, malo je – već sada mogu iznova činiti, još i bolje. Ono što nisam bio jučer, a trebao sam jer je Bog tako htio – već sada trebam okajati i početi iznova biti bolji. I trebam uvijek donositi Crkvi i svijetu Gospodinov mir i dobro.
Ivan Glavinić
Odgovori