Treba pozdraviti odluku nadbiskupa Mate Uzinića [1] da se u internoj komunikaciji dokine oslovljavanje počasnim titulama. No, zbog ljudi je ipak potrebno oslovljavanje službom (župniče, biskupe, dekane…).
S druge strane, takvi stavovi nisu, koliko mi je poznato, prisutni samo u Riječkoj nadbiskupiji. No, dopis nadbiskupa Uzinića je izišao u javnost. To je stvar na koju treba ipak paziti: da interni dokumenti ne izlaze u javnost.
Kada već znamo sadržaj tog pisma, probajmo analizirati neke stvari. Evo što mi je zapelo za oko: nekoliko motiva koji su polazište te odluke i ukidanje grba biskupa.
1) UKLAĐIVANJE S POTREBAMA DANAŠNJICE
Kada je jezik (govor) u pitanju, izraz ‘potreba današnjice’ je sklizak termin. On varira od političke korektnosti koja teži populizmu do aktivističkog nasilja nad slobodom govora.
Ja uopće ne znam koja bi bila poveznica između potreba današnjice i pojedinih počasnih titula u Crkvi ili biskupskog grba. Mi trebamo usklađivati našu današnjicu s evanđeljem i usmjeravati njezine potrebe, a ne da ona nas olako mijenja.
I, uostalom, je li prava potreba isključivo nominalno tituliranje ili je potreba pročistiti stvarni odnos jednih prema drugima, bez obzira na titule. Opće povjerenje među ljudima je ispod 50%: potreba današnjice je ponovno izgrađivati povjerenje u duhu Kraljevstva Božjeg, a ne mijenjati kako ćemo koga nazivati.
2) DUH EVANĐEOSKE JEDNOSTAVNOSTI
To je zaista vrijedan i valjan motiv za ovakvu odluku nadbiskupa Uzinića. Pored ovog motiva, prethodni je suvišan. Ovaj motiv evanđeoske jednostavnosti je trebalo dodatno naglasiti, a prethodni izbaciti, kako ne bi bacao sjenu političko korektnog populizma. Evanđeoska jednostavnost treba biti vodilja našeg ophođenja s društvom.
Također, duh evanđeoske jednostavnosti treba proširiti i na druga unutarcrkvena pitanja, pa i ona materijalna. Evo banalan, ali i zanimljiv primjer: biskupije bi mogle same središnjim putem nabavljati vozila za potrebe župe (i župnika). S auto kućom se tako dogovoriti o povoljnijim uvjetima i izabrati auto koji odgovara tipom i cijenom prosječnom autu vjernika (npr. Dacia – model prema potrebama terena svake župe). Tako bi se izbjeglo da jedan župnik vozi skromni auto, a drugi da, kupujući luksuzne automobile ”za župu”, bode u oči i vjernike i nevjernike.
3) POJEDNOSTAVLJIVANJE UNUTARCRKVENE KORESPONDENCIJE
U odluci stoji da se ona odnosi na internu komunikaciju, a da u službenoj komunikaciji oslovljavanje ostaje kao i do sada. Treba pohvaliti poruku da sami svećenici među sobom budu vođeni evanđeoskom jednostavnošću. Oslovljavanje u službenoj dokumentaciji koja ostaje u arhivima (za povijesna svjedočanstva) zaista treba ostati, ali ipak postoji još jedno mjesto gdje treba dokinuti hiperoslovljavanje i odugovlačenje s tituliranjem: to je liturgija.
Svetu misu, a i okupljen puk, (pre)često nepotrebno opterećuju dugački uvodni ili završni govori u kojima se navodi ove i one, k tome još po redu prema titulama i službama. To je za svetu misu nepotrebno.
U misi smo svi braća i sestre. Ako su pozdravi i zahvale nekada potrebni, oni se mogu izvršiti i par trenutaka prije nego što će slavlje početi (prije ulazne procesije i ne u misnom ruhu).
Tako okupljeni narod može saznati tko je sve gost ili u pohodu njihovoj župi, a župnik ili rektor ionako njih sve pozdravlja nasamo.
Svi pozdravi i zahvale u svetoj misi nepotrebno razvodnjuju slavlje i ponekad mogu ostaviti dojam da je to slavlje čovjekovo, a ne Božje djelo. To treba izbjegavati.
Ništa se ne gubi ako se prije mise župnik obrati vjernicima s opisom blagdana, važnim uputama i obavijestima tko će od istaknutih osoba biti prisutan i slaviti svetu misu s pukom.[2]
4) UKIDANJE KORIŠTENJA BISKUPSKIM GRBOM
Biskupski grb je sada već neki ostatak povijesti unutar službe biskupa, ali nije zato bezvrijedan.[3] Za biskupa njegov grb nije presudan, ali govori o njemu, o njegovoj duhovnosti, ali i o onome što želi za svoju biskupiju. Biskup ne mora imati svoj osobni grb, ali je pred poviješću dobro da ga ima, kako bi se razlikovalo njegovo djelo i ono što njemu pripada od drugih.
Također, ako već ne želi imati vlastiti posebni grb, biskup može kao svoj grb koristiti grb biskupije koji će kombinirati s nekim elementima biskupskog grba (npr. šeširi i geslo). I to je sasvim dovoljno.
ZAKLJUČAK:
Iako je pomalo neslan okus ostavila činjenica da je ova odluka izišla u javnost (a nije trebala), ipak treba pozdraviti motiv evanđeoske jednodnostavnosti u njoj. Odluka svakako ide u prilog tome, a tu evanđeosku jednostavnost treba i dalje razrađivati i živjeti u praksi.
Ivan Glavinić
[1] https://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/nadbiskup-uzinic-ukida-koristenje-pocasnih-titula-u-nadbiskupiji-i-prestaje-koristiti-biskupski-grb/
[2] https://kratkiogledi.com/2022/10/22/popravimo-svoj-odnos-prema-liturgiji/#:~:text=Misne%20nakane%2C%20obja%C5%A1njenja%20posebnih%20slavlja%2C%20pozdrave%20i%20govore%20dobrodo%C5%A1lice%20odr%C5%BEati%20netom%20prije%20po%C4%8Detka%20sv.%20mise%2C%20kako%20bi%20sredi%C5%A1te%20euharistije%20bio%20samo%20i%20isklju%C4%8Divo%20Gospodin.
[3] https://www.glas-koncila.hr/kad-se-biskupi-odricu-grbova-a-biskupije-crkava-neki-cudni-trendovi-sa-zapada/#:~:text=nije%20rije%C4%8D%20tek%20o%20nekom%20%C2%BBobi%C4%8Dnom%20znaku%C2%AB%20jer%20je%20%C2%BBbiskupski%20grb%20znakovni%20sa%C5%BEetak%2C%20odraz%20identiteta%20osobe%20i%20slu%C5%BEbe%2C%20ali%20je%20i%20poruka%2C%20poziv%2C%20molitva%20i%20poslanje%C2%AB.
Odgovori