Što je to Sinoda? (I. dio)

U posljednje vrijeme u crkvenoj javnosti često se čuje riječ Sinoda. U Njemačkoj već duže vremena traje kontroverzan proces zvan Sinodalni put. S druge strane, u cijelome svijetu u Katoličkoj Crkvi traje Opća Sinoda o sinodalnosti. U Zagrebačkoj nadbiskupiji nedavno je zaključen vrlo dug proces Druge Sinode. K tome, jedna mala mjesna biskupija – Sisačka – upravo je otvorila svoju biskupijsku sinodu. Dakle, što je to SINODA?

SINODA U CRKVI

Sinoda je u crkvi savjetodavni skup (grč. synodos – sastanak, sabor)  koji saziva papa ili mjesni biskup, radi savjetovanja oko važnim pitanja u Crkvi u aktualnom trenutku, a radi što plodonosnijeg djelovanja. Sinoda ima samo i isključivo službu savjetovanja onih koji imaju vlast. I to je bitna razlika između sinode i crkvenog koncila, koji ima ulogu upravljanja (iako pritom ne može nadići papinsku vlast).

Sinoda prema pojednostavljeno prikazanoj podjeli može biti::

• BISKUPSKA – kada sinodu čini skup biskupa nekog područja ili cijeloga svijeta i međusobno usuglašavaju neke stvari ili predlažu nešto tj. savjetuju samome papi i tako mu pomažžu u čuvanju vjere i morala;
• BISKUPIJSKA – sinoda vjernika jedne biskupije (svećenika, redovnika/ca, laika) koji se sastaju i predlažu i savjetuju svoga biskupa u onome što se može učiniti.

Ukratko, Sinoda je savjetodavno tijelo koje služi papi/biskupu kako bi on što bolje vršio svoju službu upravljanja biskupijom. Budući da u Hrvatskoj izlazimo iz razdoblja Sinode Zagrebačke nadbiskupije i budući da ulazimo u razdoblje sinode jedne male biskupije (Sisačke biskupije), zadržat ćemo se na tom tipu sinode.

SINODA U KONTEKSTU OSOBNOG DUHOVNOG ŽIVOTA VJERNIKA

Sinoda je, u dubokom smislu, vrijeme kada se biskup i kler stavlja u poziciju učenika i osluškuje što mu Duh Sveti poručuje po vjernicima u kojima prebiva.[1] Za vjernike, sinoda je vrijeme stava suodgovornosti i vrijeme u kojemu posebno do izražaja dolazi krsna svećenička služba vjernika.

Sinoda ima svoju crkvu – mjesto gdje se sinoda slavi. Da, to je slavlje Crkve kao zajednice braće i sestara: na Sinodi je da pomogne biskupu i Crkvi “navijestiti mir vama daleko i mir onima blizu” i da vjernici ne budu više pridošlice, nego “sugrađani svetih i ukućani Božji” (Ef 2, 17-20).

Sinoda je ujedno i prilika za obraćenje, prilika za promjenu – ne promjenu vjere i nauka, nego promjenu nas samih, promjenu našeg odnosa prema vjeri i nauku nabolje, našeg naviještanja i načina na koji svjedočimo tu vjeru u našem kraju i svijetu; što možemo bolje činiti, više i kako to možemo činiti.

Crkva je dala i posebnu povlasticu: u crkvi u kojoj se održavaju sjednice sinode vjernicima se jednokratno podjeljuje potpuni oprost ako pobožno pohode tu crkvu i izmole ondje Oče naš i Vjerovanje (uz druge redovne uvjete).

ODLIKE SINODE

Sinoda jedne biskupije ima svoje karakteristike, ali najvažnije su sljedeće:

1. Sinoda je savjetodavno tijelo za pomoć biskupu. Sinoda nema vlast upravljanja. Njezini zaključci, da bi imale snagu prava, mora svojom vlastitom odlukom proglasiti biskup koji u svojoj biskupiji ima autonomnu vlast upravljanja. Odluke sinode imaju snagu prava ne zato što ih je sinoda donijela već zato što ih je biskup proglasio.
2. Sinoda mora počivati na trajnoj vjeri i nauku Katoličke Crkve i ne može savjetovati niti raspravljati o uzimanju u obzir stvari koje su protivne vjeri i moralu.
3. Sinoda ne može zabraniti niti dopustiti nešto mimo općeg kanonskog prava Crkve (npr. dijelove svete mise ili službe), ali može u nekim stvarima odrediti vrijeme i način na koji će se nešto vršiti ili uvjete koji su potrebni kako bi netko nešto činio ili kako bi se neko djelo izvršilo.  
4.  Sinoda ne može riješavati globalne nacionalne ili regionalne gospodarsko-političke probleme. Ona ih treba uzeti u obzir jer su takve okolnosti svakodnevica u kojoj svaki vjernik živi. No, ne može biskup na savjet sinode mijenjati državne Zakone, propise lokkalne vlasti i slično. On to i ne smije, ali to mogu i trebaju činiti sami vjernici – najprije laici – koristeći svoje građansko pravo pred civilnim vlastima.
5. Sinoda može i treba probuditi u vjernicima žar vjere i htjenje za moralnim životom, usprkost svim okolnostima i napastima u svakodnevnom životu. Sinoda treba razmišljati i donijeti zaključke o tome što se u naviještanju i svjedočenju vjere može učiniti drukčije, bolje, jasnije ili više te što koji dio biskupije i pojedina tijela biskupije mogu napraviti u tu svrhu.

STAV PREMA SINODI

Često u posljednje vrijeme čujem kako mi puno toga promišljamo, analiziramo – a nikakve veće promjene se ne događaju. S druge strane, neki tvrde i da nema puno smisla predlagati nešto jer je valjda upitno hoće li se to uopće čuti i uzeti u obzir. Važno je ovo: u vrijeme Sinode treba govoriti. To je prilika za reći što mislimo o dosadašnjem crkvenom djelovanju i vlastitom djelovanju te što mislimo da možemo odsada učiniti da to djelovanje i vjerovanje bude (još) bolje.

Zaista treba imati na umu kako neće svaki prijedlog biti usvojen, ali niti odbačen: neki prijedlozi možda su već dio općih propisa Crkve ili HBK (pitanje je onda zašto se ne provode ili jesu li svi upoznati s time) – pa ih mjesna sinoda i ne treba usvajati; neki prijedlozi možda ne odgovaraju smislu i naravi stvari (poseban oprez je potreban kod pitanja liturgije i slavlja sakramenata).

S druge strane, svaki prijedlog ili kritika će dati uvid u to koliko uopće razumijemo Crkvu i evanđelje i omogućiti šire razmatranje pojedine teme. Važno je pri davanju prijedloga i kritika ovo:

• savjerovati i predlagati, a ne se osobno obračunavati – sinoda ne rješava osobne probleme, već opće biskupijske (za osobne žalbe postoje redovne adrese svake biskupije).
• ne kititi, preuveličavati ili lažno prikazivati stanje, kako se ne bismo pred biskupom prikazali u lošem svjetlu.
• ne izbjegavati teška pitanja, provokativna pitanja naspram našeg načina djelovanja;
• biti otvoren za one prijedloge koji možda potpuno mijenjanju dosadašnji pristup (osobito u liturgiji i u odnosu prema mladima) ili koje diraju ili režu neke ustaljene navike – navike smijemo izgubiti, vjeru ne!

Svakako, važno je pri tome imati jasnu svijest da ne očekujemo svi isto od sinode i da sinoda može sve zajedno povesti u smjeru koji nismo očekivali, ali u kojemu treba imati povjerenja u Duha Svetoga.

O sinodi se može još mnogo pisati. Zato je ovaj tekst samo prvi dio.  

---

Ivan Glavinić

---

[1] Škalabrin, N. (1999). Biskupijska sinoda. Bogoslovska smotra, 69 (1), 73-89. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/31526