Živimo u vremenu iščekivanja povijesnog događaja: izbora novoga pape. Da, svaki papa je važna odrednica za svako određeno vremensko razdoblje. Uz to što je osoba, ali i služba, papa je na neki način i događaj – zbivanje unutar vjere usred povijesti svijeta. U tom je svjetlu jasno kako je važan izbor osobe s tako važnom ulogom spram povijesti: to mora biti izbor koji je razmotren u dubokom i razumskom prosijavanju u duši, te u vijanju i odjeljivanju Božje volje od svojih želja pod vjetrom Duha Svetoga. Tim je više izbor novoga pape događaj koji za vjernike iziskuje strahopoštovanje, molitvu, strpljivo i zaufano iščekivanje.
Ljudska narav je takva da ne može posve izbjeći svjetovni mentalitet. Zato bi bilo naivno i glupo tražiti od običnih vjernika da ne razmišljaju o tome tko bi mogao biti papa i tko je favorit za to. No, vjernik se ne smije dati uvući u besmisao svijeta koji se ovih dana pokazuje u različitim naklapanjima i prikazima kardinala.
Svjetovno iščekivanje izbora pape
Danas postoje kladionice za izbor pape, što je posebna vrsta materijalnog profiterstva na duhovnoj stvarnosti. Vjernik bi trebao izbjegavati takav odnos prema izboru novog pape, jer takvim ponašanjem svoj početni odnos prema budućem papi temelji na tome je li mu donio financijski dobitak ili gubitak. Umjesto da se taj odnos temelji na molitvi za izabranog papu i gledanja na papu kao na onoga na kome se ispunjava Isusovo obećanje o trajnosti Crkve.
Jasno je da nekome tko nije vjernik (katolik) izbor pape ne predstavlja ništa posebno, te da u njemu još uvijek ne vidi smisao. Zato je sasvim logično da želi unijeti neki smisao u događaj koji ne razumije. No, vjernik zna da je smisao u Božjoj volji za svoju Crkvu. Iako je zabavno promatrati tko su po kladionicama favoriti, ipak se ne treba dati uvući u takvu logiku razmišljanja. Mi moramo biti ljudi vođeni logikom Duha, a ne samo matematičkih vjerojatnosti. Osobito u Duhovnim događajima. Ipak, treba priznati i to da uspoređivanje kladioničarskih favorita s ishodom konklava može biti i put obraćenja, ako čovjek uoči koliko Duh može iznenaditi svijet i pomrsiti sve račune koje smo imali. Nisu li izbori pape Ivana Pavla II ili pape Franje to već pokazali? Kada se previše zaigramo sa svojim izračunima, Duh u konklavi zapuše i sruši naše tvorevine.
Posebna vrsta koristoljublja u praćenju izbora pape je političarenje (nazovimo to tako, u nedostatku boljeg izraza). To se vidi u medijima i javnim raspravama o sastavu kardinalnog zbora i mogućem novom papi. Kardinalski zbor se analizira prvenstveno u političko-ideološkom svjetlu. Kardinale se, umjesto sagledavanja pastirskih osobina, svrstava u lijeve i desne kutije. U tome prednjače oni mediji i ”stručnjaci” koji su za vrijeme proteklog pontifikata hodali po rubu spektra. S jedne strane su oni koji su koristili preopćenite ili vrlo uske izjave pape Franje kako bi se obračunali s Crkvom i njezinim naukom. S druge strane su oni koji su svaku izjavu pape Franje iščitavali kao teološki forenzičari, pa su ga olako optuživali za herezu, uzurpaciju papinstva itd.
Takvo političarenje proizvodi iz dana u dan različite grafove i web stranice s prikazima kardinala i njihovih stajališta o pitanjima koja autori smatraju presudnima. Plus ili minus, palac gore ili dolje… U grafovima se ponekad ne koriste ni posebni prikazi, već se jednostavno služi istim onim prikazima kao kod parlamentarnih izbora: mjesto na grafu i nijansa boje označavaju kako koji kardinal stoji po mišljenju autora. I tako se iščitava Kardinalski zbor i s takvim pogledima se iščekuje izbor novoga pape.
Iščekivanje pape u ideološkim rovovima
U tom političarenju svatko navija za kandidata i favorita svog ideološkog kruga. Tako se stvaraju i neki propagandistički rovovi u javnosti. Ti su rovovi uglavnom oni ljevičarski (Crkvi ne skloni ili ravnodušni na nju) i oni strogi konzervativni (neskloni ”prevelikoj” slobodi u Crkvi). Iako je otužno promatrati to pristrano navijanje i etiketiranje kardinala, ima i nešto simptomatično u tome, nešto što upućuje kako je i iščekivanje novoga pape i nas stav u tom iščekivanju znak vremena koji nas potiče na promišljanje i obraćenje.
Groteskne su neke analize ljevičarskih, pretežito ateističkih ili anticrkvenih medija i komentatora. A oni, zbog svoje dominacije javnim medijskim prostorom, prednjače u analiziranju buduće konklave. Oni se nadaju ili ističu da sljedeći papa, tko god on bio, mora nastaviti smjerom pape Franje. Pritom su, valjda, ključni oni naglasci pape Franje, koji su za njih važni iz ideoloških i politički, a ne vjerničkih motiva. To su pitanja poput odnosa prema ređenju žena, prema LGBT idejama i ”brakovima”, rastavi braka, prema ”zadrtom” i ”prekonzervativnom” kleru… U suštini, oni žele da i novi papa nastavi te teme stavljati u fokus Crkve i to jako općenitim i nedovoljno preciznim izjavama. Onakvim izjavama koje omogućuju manipulaciju i trljanje na nos ”zatucanim katolibanima” koji stoje uz svoje biskupe i uz nepromjenjivi nauk Crkve.
Takvi ne trebaju papu kao učitelja ili oca, kao pastira ili sugovornika; takvi trebaju papu samo kao toljagu kojom će mlatiti druge. Iako sada tvrde da treba nastaviti putem pape Franje i da je on bio dobar, velik broj njih se ni najmanjim naporom svog uma i srca nisu dopustili pomaknuti s ideološkog mjesta na kojemu su i prije bili; nisu se odvažili na dramu vjere i na rizik prepuštanja rijekama žive vode. Drugim riječima, mnogi od njih nisu ni pomislili na obraćenje ni kada su gledali primjer vjere u papi Franji.
Naprotiv, neki od njih (ali ne svi!) su papu Franju poštivali jedino kao dobar izvor za retoričko šamaranje katolika, često iskrivljenim i lažnim ”papinim” izjavama, osobito kada je papa govorio općenito ili u nekom posebnom kontekstu (ali za njih to i nije bilo toliko važno). To im je koristilo za pokušaj oslabljivanja katoličke vjere i Crkve u društvu. Oni ne trebaju obnovu Crkve, već vjernike koji su poslušni njima, a ne Crkvi. Zato im je korisno prikazati kako oni imaju isto mišljenje kao i papa, makar to i nije istina ili je to mišljenje utemeljeno na različitim motivima. Zapravo, oni koji su se tako služili papom i njegovim izjavama, u suštini nisu uopće poštivali papu Franju kao papu. U srži njihovog iskorištavanja pape bilo je to da su oni bili zadovoljni samima sobom i činjenicom da je papa pozivao vjernike na promjenu, a ne njih koji nisu (praktični) vjernici. Pa se oni valjda onda nisu morali mijenjati, ali su mogli prozivati vjernike sa svojih ustaljenih pozicija. A nijednu poziciju, pa tako ni takvu, nije ugodno izgubiti. Neki se možda jedino iz tog razloga nadaju ”liberalnom” papi koji će nastaviti Franjinim putem. Ne zato što im je stalo do tog puta, već zato što žele i dalje moći mahati toljagom.
Toga svega ima i na drugoj strani: onoj koja se nada da će biti izabran papa koji je veliki konzervativac i koji će sve s par poteza staviti u strogi red i istovremeno zabetonirati taj red. Takvima je novi papa također tek sudac čija bi presuda trebala njima dati za pravo da prozivaju i progone sve koji im mirišu imalo ”liberalno” u precizno određenim pitanjima i po njihovoj točno određenoj formulaciji koja ne razlikuje raspravu i dijalog od naučavanja. No, u mainstream medijima takvi su rijetko prisutni. Ipak, na društvenim mrežama i oni nalaze svoju publiku i istomišljenike, pa treba biti oprezan.
Utjecaj iščekivanja pape u ideološkim rovovima na evangelizaciju?
Sve to čini da se takvo gledanje na kardinalski zbor i izbor pape širi sve više i više. Poput krugova na vodi. I Sve se to preljeva na konkretnu egzistencijalnu svakodnevicu u kojima ljudi u svojim usputnim i neobveznim razgovorima izražavaju takva viđenja. To slušaju mnogi koji su maleni, tj. djeca, mladi i oni kolebljivi i slabi u vjeri. To slušaju i oni koji su neprakticirajući vjernici. To slušaju i oni koji nisu vjernici, ali poštuju Crkvu. Na kraju, to slušaju i oni koji su protiv Crkve i vjere.
I što oni mogu čuti od nas vjernika, ako svoju vjeru i nadu u iščekivanju Petrovog nasljednika svodimo na jeftine političke vizije i ideje? Kakvo svjedočanstvo življene vjere i pouzdanja u Božju providnost mi svjedočimo ako se svuda mogu čuti i pročitati analize koje izbor pape samo svode na nadu da će biti lijevo ili desno? Kakvu će oni sliku katoličke vjere dobiti u čitanju ili slušanju naših pristranih izjava? Kakvu sliku Krista mogu izgraditi – onog Krista koji Crkvu na papinskoj Petrovoj stijeni održava kroz povijest?Jasno, Krist to čini, unatoč našoj ljudskoj grešnosti i slabosti, čak i samih papâ. No, to je činjenica koju može razumjeti tek onaj koji je stabilan u katoličkoj vjeri. Onaj tko nije katolik, teško to može odmah razumjeti, a naše loše svjedočanstvo u propustu obzirnosti za to može ga i udaljiti od vjere.
Protiv logike svjetovnosti
Jasno, ljudi smo i naivno bi bilo očekivati da uopće ne postoje takva razmišljanja. Kao što bi bilo naivno reći da kardinalski zbor ne čine oni koji se mogu nazvati liberalnima ili konzervativnima. I kardinali su ljudi. Nisu imuni na strujanja svijeta niti svrstavanja uz istomišljenike. Bilo bi glupo reći da ne smijemo razmišljati tko bi bio dobar papa. Svatko tko prati život Crkve i rad kardinala, vjerojatno ima nekog za koga bi mu bilo drago da postane papa. U redu je razmišljati o tome i imati svoje mišljenje.
No, ne smijemo ući u logiku svjetovnosti koja propagira svoje favorite iz svjetovnih razloga, bilo da to čine ljevičarske (i) nekatoličke struje, bilo da čine stroge katoličke grupice. Ne smijemo se uvući u taj način razmišljanja koji izbor pape gleda kroz prizmu pobjede svojeg ideološkog rova i poraza drugoga te početka obračuna s njima. Tko tako iščekuje izbor pape, onda zapravo i ne očekuje papu, već zelotski čeka vođu. Još i više, on iščekuje propovjednika i koji godi njegovim ušima.
Također, ne smijemo olako pristajati na logiku svjetovnosti koja već sada zna da sljedeći papa mora nastaviti ono što je prethodni radio ili da mora ovo ili ono drukčije. Ne smijemo se dati uvući u takvu logiku koja želi papu koji odgovara njihovim željama i idejama. Papa ima vrhovnu vlasti odgovornost u Crkvi i za to ima biskupsko posvećenje i izbor u konklavi kao potvrdu od Duha. On mora raspirivati žar Duha u Crkvi, a ne ga trnuti ili ukalupljivati nekim već zadanim smjerom.
Svaki papa ima posve osobni odnos s Kristom i zato ima svoje vlastite fokuse na koje kao papa stavlja naglasak. Ne može bilo tko papi nametati smjer i ono što će činiti. Tko misli da papa mora ići smjerom koji mu netko drugi (pa i prošli pape) zadaje ili nameće, taj želi papu po svom kroju, kao svog lutka ili čak kao govornika koji tepa njihovim savjestima, ne uznemiruje savjest svijeta i Crkvu. U konačnici, papu se ne smije ukalupiti nametanjem ovog ili onog smjera, koji nije njegov vlastiti. Tako se ne nastoji samo zadržati postojeće stanje ili pozicije, već se time priječi slobodno puhanje Duha i novost koju On daje Crkvi po svakome papi. Tako se sprječava Duha da nas iznenadi. No, Duh se ipak ne da spriječiti našim tvorevinama, pa je kroz povijest pokazao da on može iznenaditi bez obzira na naša očekivanja.
Čijim smjerom papa treba ići?
Svaki papa ima zadaću nastaviti ono djelo svetoga Petra koje mu je Krist povjerio: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!“ (Mt 4, 18); „Kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću“ (Lk 22, 31-32); „Pasi ovce moje.“ (Iv 21, 15-19).
To je prvi i najvažniji smjer koji svaki papa ima i koji mu je zadan ne od ljudi koji žele ovo ili ono, već mu je zadan od samoga Gospodina. Oruđe za tu zadaću dano mu je u nauku Crkve i ovlasti koje ima. Baština njegovih prethodnika predstavlja uzor u vršenju te zadaće. Svaki papa unio je u vršenju službe nešto od samoga sebe, učinio nešto što ostaje za vjekove. Ta baština predstavlja pruženu petrovsku povijesnu ruku koja svakom papi služi kao pomoć u vršenju te službe i potiče ga na svijest da nije sam, već je ubrojen u neprekinuti slijed apostola. Tako svaki treba čuvati i utvrđivati vjernike u trajnom i obveznom nauka Krista i Crkve, te poticati evangelizaciju svijeta.
No, svaki papa može (ili čak treba) uzeti i sve ono dobro što su prethodnici činili ili naglašavali. Svaki novi papa to dobro koje su mu prethodnici ostavili treba oplemeniti svojim primljenim darovima i poticajima Duha. Jer, u konačnici, Crkva nije njegova, već Božja. On je pastir u ime Pastira. Zato i mi moramo biti svjesni svoje zadaće u ovom vremenu iščekivanja novoga papa: umjesto navijačkog mentaliteta i politizirane nade karakteristične na svjetovni mentalitet, trebamo pročistiti svoje iščekivanje i ovo konklavsko iščekivanje oblikovati u mali advent. To znači da moramo moliti Duha da prosvijetli kardinale i da im pročisti razum i srca kako bi birali papu prema poticajima Duha, a ne samo po svojim željama. Trebamo moliti i za budućeg papu da uvijek bude dovoljno pravedan, jak i milosrdan u upravljanju, a u naučavanju i posvećivanju vjeran istini i poslanju koje je Krist povjerio svojoj Crkvi i koje Crkva kroz cijelu povijest čuva i naučava.
Na kraju, moramo moliti za sebe i za svijest. Za sebe, da nam Duh pročisti i naša očekivanja, te da novog papu naučimo voljeti Kristovim srcem, kakav god i tko god on bio. Za svijet, da novoga papu prihvati kao Kristovog poslanika i proroka, te da se na njegove poticaje obrati i uzvjeruje.
Molitva
Vječni, istiniti i vjerni Bože. Pošalji Duha Svetoga na kardinale. Neka im pročisti um i srce kako bi vođeni tvojom mudrošću izabrali novoga papu. I nama koji iščekujemo pošalji Duha da nas iznutra pročisti i ražari u nama ljubav i poslušnost prema papi. Blagoslovi novoga papu kako bi uvijek mogao u skladu s tvojom svetom očinskom voljom voditi Crkvu – zaručnicu Tvoga Sina. Amen.
Ivan Glavinić
Odgovori