S papom Franjom u Crkvi su na vidjelo izišle mnoge stvari koje su do tada bile zanemarene ili zaboravljene. Nitko ne može osporiti da je papa Franjo učinio mnogo za borbu protiv svih oblika zlostavljanja u Crkvi; protiv klerikalizma; protiv udobnosti koja hrani ravnodušnost prema potrebitima, za otvaranje Crkve laicima… U tom je smislu Duh zapuhao snažno kroz pontifikat pape Franje. Pa ipak, u predvečerje konklava možemo istaknuti nekoliko tema ili pitanja koja su ostala otvorena, a koja će novome papi doći u ruke. Neka od tih pitanja donosim ovdje, prema osobnom nahođenju.
- Budućnost pauziranih kauza svetih
U proteklom pontifikatu pauzirane su kauze nekih blaženika i svetaca i njihova budućnost je nejasna. Ovdje se mogu navesti primjeri Fultona Sheena i Alojzija Stepinca. Kauza Stepinca je osobito pod povećalom javnosti, budući da se na njoj grade ili lome ekumenska nastojanja prema moskocentrističkom pravoslavlju.
- Budućnost i smjer nove Ostpolitik
Osim što je u kontekstu ekumenizma papa Franjo nastojao graditi nove odnose s pravoslavljem okrenutom prema Rusiji, za vrijeme njegovog pontifikata ostvarena je i suradnja s kineskim vlastima. No, koliko je taj dogovor plodonosan i pravedan prema podzemnim kršćanima – to tek treba analizirati. Vidimo da istovremeno postoje i podzemni biskupi kao i oni javni biskupi. Također vidimo kako se kineske komunističke vlasti ne drže dogovora oko jurisdikcije i ovlasti. To sve odaje dojam kako nova Ostpolitik Vatikana, iako je vođena u dobrohotnosti, ipak još uvijek ima okus naivnosti prema nevjerodostojnim komunističkim vlastima.
Tome treba dodati i politiku prema odnosima s moskocentričnim pravoslavljem. U ime ekumenizma i dijaloga, pauzirana je kanonizacija Alojzija Stepinca, kako bi se preko suradnje sa srpskim pravoslavljem gradio most prema Moskvi. No, s druge strane nije bilo uzvrata. Naprotiv, u međucrkvenim raspravama o Stepincu ponavljane su iste laži i mitovi koje su o Stepincu širile komunistička i jugosrpska propagandna mašinerija, u cilju ocrnjivanja Hrvata. Nasuprot tome, SPC nije uzvratila značajnijom suradnjom oko traganja za nestalima u ratu, osobito oko sudbine dr. Šretera. A Ruska pravoslavna Crkva i njezina uloga u okupaciji ratu u Ukrajini su posebna vrsta antiekumenizma.
Nije mala stvar niti pitanje radničkih prava na Dalekom Istoku. Od teme koja je otvorila socijalni nauk Crkve, pitanje radničkih prava svedeno je danas na usputnu temu. Ipak, Daleki Istok svoj ekonomski uzlet duguje zanemarivanju radničkih prava zbog čega se danas događaju trgovinski ratovi, carinske bitke, recesije i sl. Jedna od važnih tema u odnosu prema sIstoku treba biti, dakle, isticanje prava i dostojanstva radnika. To bi mogao biti i put veće evangelizacije Dalekog Istoka, budući da je ondje taj problem rada vrlo izražen.
- Ostavština Benedikta XVI.
Papa Benedikt XVI. umro je u tiši najluđe noći. Otkako je umro, o njemu se malo govori te je on u gotovo u potpunosti prepušten tišini vatikanske kripte. No, mnogi ga smatraju jednim od najvećih umova našeg vremena. Njegov pontifikat nastavio je putem svetog Ivana Pavla II. Otvarao je Crkvu svim narodima, što se dalo vidjeti već i kod samog proglasa Habemus papam: jedini je papa kojemu su prije proglašavanja izbora s balkona, pozdrav Predraga braćo i sestre… uputili na nekoliko svjetskih jezika. Posjećivao je različite zemlje i različite ustanove, poticao i snažno promicao socijalni nauk Crkve; poučavao je mogućnostima pastoralne i duhovne pratnje onih u neregularnim situacijama; radio je pravne i teološke okvire i otvarao mostove prema drugim kršćanima. Otvarao je bolna pitanja zanemarenih slučajeva zlostavljanja i zloporabe moći. Njegova teološka i intelektualna širina, retorička preciznost i crkvena genijalnost su takvom snagom izlagala nauk vjere, da mnogi smatraju kako bi mogao biti proglašen naučiteljem Crkve. Ono što je on teološki izlagao i praktična pitanja koje je otvorio, papa Franjo je svojom jednostavnošću pastoralno prikazivao i jasno iznio na vidjelo, iako ponekad u nedorečenoj formi. Ipak, nakon smrti pape emeritusa, njegova ostavština kao da je arhivirana i prepuštena prašini povijesti. Dojučerašnji suradnici Benedikta XVI. su smijenjeni sa svojih službi, a njegova teologija kao da je ostala živa samo među nama zaljubljenicima. Teologija i pastoral Benedikta XVI. je koncilski pastoral i nauk, te je promašeno zamenarivati njegovu ostavštinu. Zato će važna stvar novog pontifikata biti kako se postaviti ne samo prema ostvnštini pape Franje, već i prema bogatoj baštini poniznog Suradnika Istine, ali i njegovog prijatelja, sv. Ivana Pavla II.
- Jasnoća izlaganja nauka
Nitko ne može osporiti kako je papa Franjo često iznenađivao vjernike svojim izjavama. Često je govorio vrlo općenito ili vrlo precizno, pa su mu izjave bili iskrivljavanje ili podložene manipulacijama. On nije bio papa koji je bio veliki teolog, već je bio veliki pastoralni radnik. U tom smislu ne treba mu suditi. No, neki službenici Crkve, biskupi, profesori na poznatim crkvenim učilištima, pa i suradnici pape ponekad su davali izjave upitne pravovjernosti. Bilo je čak i jasno netočnih izjava koje se kose s naukom Crkve. U tome svakako prednjači slučajevi poput: njemačkog sinodalnog puta, blagoslova LGBT parova, svojevoljnih interpretacija pričesti za rastavljene, protivljenje nepromjenjivosti nauka o spolnosti ili ređenju žena i sl. Iako je bilo i mnogo dobrih izlaganja i službenih izjava, u suvremenom svijetu koji želi vidjeti Crkvu bez Istine i Istinu bez Crkve, jasnoća i pravovjernost nauka je ključna stvar za evangelizaciju i za pastoral.
Nije nevažna činjenica kako mnogi svećenici u svrhu ”emancipacije” i ”približavanja narodu” javno izražavaju napuštanje teologije, pa se koriste plićim ili dubljim pobožnim izrazima, maglovitim idejama ili sumnjivim vizijama o tome kako bi Crkva, liturgija ili pastoral trebali izgledati. Umjesto velikih plodova, događa se udaljavanje od jedinstva s Crkvom, rasprave u Crkvi i porast oholosti među službenicima i vjernicima. Umjesto približavanja naroda Bogu i posvećenja, događa se posvjetovljenje klerika i naroda. Sve to dovodi o rascjepa u Crkvi.
Dakle, novi papa trebao bi se uhvatiti u koštac s tim izazovom širenja predokusa krivovjerja. Osim jasnog izlaganja nauka od strane samoga pape, bilo bi dobro okružiti se ljudima koji su vrsni i provjereno pravovjerni teolozi, ali također uz njih i onima koji su pastoralci i glasnici milosrđa, koji ne zanemaruju teologiju, već joj daju životni kontekst. Također, važno je postaviti kriterije koji bi bili važni za katoličke obrazovne ustanove i za službe u Crkvi, a koji bi osigurali pravovjerni nauk. Jer ne smije se događati da voditelji redovničkih zajednica u Crkvi javno govore teze poput toga da je đavao samo simbol; ne smije se dopustiti da biskupi ili teolozi uče kako ređenje žena nije zatvoreno pitanje, iako je izravnom izrijekom zatvoreno; ne smije se događati da se dovodi u pitanje svetost bračnog saveza, dostojanstvo spolnosti…
- Obnova redovništva i zvanja
Krize Crkve uvijek su vezane uz krize svjedočanstva vjere životom. Obnova Crkve često je išla kroz kanal redovničkih zajednica. Drugi vatikanski koncil nastojao je potaknuti obnovu redovničkog života povratkom redovništva na izvore. No, osim promjena pravnih normi, sama promjena redovničkog duha tek se treba dogoditi, osobito u muškim zajednicama. Naime, mnogo redovnika danas se iscrpljuje u službi župnika i sličnim zadaćama. To dovodi do situacije u kojoj je redovnici ne razlikuju mnogo od dijecezanskih svećenika. Zapravo, mnogi i ulaze u redovništvo za željom samo da budu svećenici, a redovništvo im je tek prikladan okvir za to. To je stanje koje traži promjenu. Karizma velikog broja redovničkih zajednica nije u tome da se iscrpljuju u župničkim zadaćama, niti da se bave prigodničarskim programima, obljetnicama, projektima i sl. Redovničke zajednice ne trebaju se pretvarati u folklorna, teološka, ili kulturno-umjetnička društva, pa makar im je i taj pastoral prirodan i važan. Karizma redovništva je prvenstveno u čestoj molitvi, zajedničkom životu u zajednici, osobno posvećenje, te propovijedanje svijetu i služenje narodu Božjem u najrazličitijim oblicima, u uzornoj poslušnosti Crkvi. Tom se izvornom usmjerenju uz duh osnivača treba vratiti. Naravno da problem manjka svećeničkih zvanja primorava biskupe da redovnicima povjeravaju različite službe. To je drugi problem, koji treba rješavati. I to ne samo na načelnoj razini, već i na praktičnoj.
- Sinodalnost
Sinodalnost je jedna od ključnih tema pontifikata pape Franje, koja je do izražaja došla na posljednjoj Biskupskoj Sinodi o sinodalnosti. No, iako je sinodalnost važna osobina Crkve, ona je ipak dio veće stvarnosti: hodočasničke dimenzije Crkve. Stoga novi papa treba u ispravan odnos staviti obnovljenu svijest o sinodalnosti s drugim dimenzijama Crkve. U protivnom, moglo bi se dogoditi da se gubi osjećaj za red u Crkvi i za redovite karizme Duha. Taj problem je već došao do izražaja u Njemačkoj u kojoj zadaće biskupa nastoje biti prebačene laicima. I sinoda u Rimu koja je u odlučivanje uključila i laike (iako je biskupska po svojoj naravi), može potaknuti neke teološke probleme, ali i udaljavanje u ekumenskim procesima. Naime, biskupske sinode su uvijek izraz Kolegijalnosti biskupâ i Učiteljstva te su mjesto djelovanja Duha unutar redovite pastirske službe. Uključivanje laika u odlučivanje u tom Učiteljskom procesu moglo bi dovesti u pitanje učiteljsku karakteristiku biskupskih sinoda i kolegijalni karakter sinode. Dakako da je sinodalnost potrebna te da je uključivanje laika jako dobro. No, to se na institucionalnoj razini postiže uključivanjem u različite urede, u pastoralna i druga vijeća, u sinode na mjesnim razinama, a ne u procese kolegijalnog pastirskog vođenja. Zato je taj odnos sinodalnosti, kolegijalnosti biskupa i uključivanja laika potrebno ubuduće bolje razjasniti.
- Izlaganje tema bez političke naivnosti i nova evangelizacija
U pontifikatu pape Franje dodatno su istaknute mnoge teme socijalnoga nauka Crkve, ali na takav način da su poprimile obilježje komentara na svakodnevna svjetska zbivanja. I to je jako dobra stvar. Teme poput odnosa prema izbjeglicama i migrantima, drugim religijama, ekologije, diplomacije, naoružanja, odnosa prema starijima, odnosa prema LGBT aktivizmu – sve su to teme koje na svjetlo dana ističu i neke egzistencijalne probleme drugih ljudi koje zanemarujemo u brizi za same sebe ili u analiziranju isključivo nauka i načela, bez dodira sa svakodnevnim životom. Tu je papa Franjo učinio važan korak Crkve u otvaranju prema svijetu, u smislu u kojemu su i biskupi svijeta na koncilu istaknuli kako su radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi također radost i nada, žalost i tjeskoba i same Crkve.
No, u pogledu te pružene ruke svijetu treba se čuvati naivnosti. Na primjeru ekologije može se vidjeti kako jedna društveno važna tema lako može postati igralište moćnika koji preko te teme nastoje postići svoje političke ili ekonomske dobitke. Isti je slučaj i s pitanjem LGBT aktivizma, ”liječenja” HIV-a kondomima, umjetne oplodnje, pobačaja itd. Ta važna moralna i društvena pitanja često su os oko koje se vrte lijeve i desne političke struje. To su teme na kojima se gradi politička moć nad masama. No, u isto vrijeme, sve te teme donose ogroman profit farmaceutskim tvrtkama i političarima koji guraju takve zakone, dok za moral, ljudsko dostojanstvo ili stvarno liječenje ljudi moćnici ne mare. I odnos prema migrantima i diplomaciji je također važan i potreban opreza: migranti su za neke države, čini se tako, oružje kojim nastoje oslabiti druge zemlje, destabilizirati ih iznutra. Radikali koriste migrante za svoje pseudoreligijske ili političke motive. U svemu tome, sami migranti su tretirani kao bezlične igračke moćnika, a njihove patnje i smrti su posve zanemarene pod izlikom kolateralnih žrtvi, što čitavo pitanje uzdiže na razinu vapaja u nebo.
Naprotiv toj političkoj naivnosti, društvene teme korisno je otvarati kao mjesta nove evangelizacije Zapada, ali i Istoka. Diljem svijeta se prisutno buđenje vjere u ljudima, ali s vrlo nejasnim sadržajem vjere. Tom buđenju vjere treba prići u susret, ali i istaknuti one pozitivne procese koji očituju istinu i ljubav evanđelja. Molitvene inicijative, udruživanje vjernika, kršćanski društveni aktivizam – sve to pokazuje da postoje društvene poluge i katoličke snage za reevangelizirati Zapad. Zato je umjesto šutnje, prigodničarskih riječi ili diplomatskog, politički korektnog govora, potrebno jasnije naznačiti i istaknuti načela i važnost katoličkog društvenog aktivizma, katoličkih ustanova i molitvenog djelovanja. U tu je svrhu potrebno jasnije zaštititi slobodu društvenog angažmana vjernika i tražiti zaštitu dobrog glasa za slobodno katoličko djelovanje. Također, nova evangelizacija, osobito na novom online kontinentu, treba prijeći iz područja načela u područje konkretnijeg i zauzetijeg djelovanja institucionalne Crkve.
- Nedovršeni problemi po pitanju suočavanja sa skandalima
Iako je mnogo toga učinjeno po pitanju suočavanja sa zlostavljanjima u Crkvi, neki slučajevi ostavljaju dojam nedovršenih tema. Tu se napose ističu slučaj kardinala McCarricka, tj. optužbe koje je iznio Viganó. No, te njegove optužbe treba uzeti sa zadrškom, budući da je svojim postupcima pokazao da mu je spreman i na raskid jedinstva s Crkvom, što budi neka duhovna pitanja.
I slučaj M. Rupnika je jedan od onih slučajeva čije rješavanje također budi pozornost. Nošenje s tim slučajem je nešto što će trebati analizirati, kako bi se postigla bolja transparentnost i razjasnila istina o tom procesu i svemu što se zbivalo oko njega.
Isto tako, važno će biti osvijetliti i drugu stranu medalje, koju je javnost upoznala na primjeru žrtve kardinala Pella. Njegovo trpljenje i progon, potaknut lažnim optužbama, treba podići svijest u javnosti kako klevete i lažne optužbe postoje, kako štete Crkvi, ali i samim stvarnim žrtvama zlostavljanja. Klevete mogu biti kobne za svećenika, ali i zajednicu kojoj služi. Također, mogu dovesti do psiholoških teškoća koje vode u tamu i, nažalost, samoubojstvo. Klevete štete i stvarima žrtvama, jer jednom dokazana kleveta budi nepovjerenje u Crkvi prema budućim prijaviteljima. To čini da se stvarne žrtve uočavaju s izostankom suosjećanja u Crkvi. Lažne prijave najčešće dolaze iz zlobe, želje za premoći nad drugima, osvete ili materijalne koristi. To je vrtlog grijeha koji ranjava Crkvu. Zbog toga je potrebno učiti i nešto po pitanju takvih lažnih prijava i klevetničkog izvještavanja u medijima, a da se u isto vrijeme ne narušava povjerenje koje mora postojati kako bi se stvarne žrtve mogle povjeriti vlastima.
- Obnova revnosti u liturgiji
Nijedna obnova Crkve i nikakav pastoral ne može biti plodonosan ako se zanemari sveto i ako izostane revnost i odgovornost prema Božjem djelu u liturgiji. Obnova liturgije na Drugom vatikanskom koncilu ima za cilj da do izričaja dođe Božje djelo u liturgiji koje potiče ljudsku zahvalnost i slavljenje. Zbog toga su uklonjeni neki elementi koji su s vremenom postali posve nejasni ili sami sebi svrhom. Ostala je nakana i pravilo da se liturgija očituje skladom, redom i sjajem, a da je u isto vrijeme prisutna jasnoća i jednostavnost izražaja slična apostolskom vremenu. Ipak, u razdoblju nakon Koncila mnogi su proizvoljno tumačili tu liturgijsku obnovu te se u sama slavlja sakramenata i sakramentala počelo uvlačiti štošta. Ne čudi zato da su mnogi vjernici, razočarani samovoljom nekih svećenika i laika, u potrazi za revnošću ponovno otkrili tradicionalni latinski obred. Osobno nemam ništa protiv onih kojima je taj obred drag. Sve dok je slavljen u punom jedinstvu i uz priznanje Crkve, nikome ne prigovaram što ide na njega. Dapače, smatram da bi oni koji u njemu jasnije vide otajstvo Božjeg otkupljenja trebali biti slobodni, bez velikih pravnih zapreka, ići na takav obred. Pa ipak, osobno nisam još sudjelovao, niti imam u planu nekada uskoro sudjelovati. Smatram kako je potrebno jače i djelotvornije se suočavati sa zloporabama i proizvoljnostima u obnovljenom obredu, kako bi se župne zajednice vratile revnosti za sveto.
Liturgija je uvijek prvo Božje djelo, njegov dar nama, njegovo djelo na koje nas je on pozvao i u kojemu imamo udioništvo. Njegovo djelo otkupljenja koje se liturgijom slavi i posadašnjuje je djelo koje obnavlja onaj izvorni red između Boga i ljudi koji je narušen prvim grijehom. Red u liturgiji treba jasno istaknuti to otajstvo. Proizvoljnost i samovolja u liturgiji zamagljuju to i umjesto na Božje djelo za nas, usmjeravaju nas na ono što mi činimo za Boga. To je jedna vrsta egocentrizma koji se uvukao potiho i s kojim se treba boriti. Jasno, samovolje u liturgiji je uvijek bilo i uvijek će biti. No, ono što je zadaća Crkve i novoga pape jest da učini sve što može u institucionalnom i duhovnom smislu da se vrati revnost za liturgiju, svijest o tome da ona nije naše proizvoljno zbivanje, već Božji čin. Potrebno je liturgijske zloporabe svesti na najmanju moguću mjeru, na događaj koji šokira, a ne koji zabavlja. Potrebno je jasnije osvijestiti tugu liturgijske samovolje, a vrijednost redovnosti i poslušnosti. Jer, bez revnosti za najvažnije događanje u Crkvi – liturgiju sakramenata – nema ni obraćenja, ni obnove vjere niti plodonosnog pastorala.
Ivan Glavinić
Odgovori