𝘓𝘢𝘷𝘪ći 𝘳𝘪𝘤̌𝘶 𝘻𝘢 𝘱𝘭𝘪𝘫𝘦𝘯𝘰𝘮 𝘪 𝘰𝘥 𝘉𝘰𝘨𝘢 𝘩𝘳𝘢𝘯𝘶 𝘵𝘳𝘢𝘻̌𝘦. (…) 𝘒𝘢𝘬𝘰 𝘴𝘶 𝘣𝘳𝘰𝘫𝘯𝘢 𝘵𝘷𝘰𝘫𝘢 𝘥𝘫𝘦𝘭𝘢, 𝘰 𝘑𝘢𝘩𝘷𝘦! (Ps 104, 21.24)
– – – + + + – – –
Smiješno je, ali i zamorno čitati ovih dana površne analize kakav će Lav XIV. biti kao papa. Budimo iskreni, o njemu se malo toga zna u široj javnosti. Sve što se saznaje ovih dana je naklapanje iz druge ili treće ruke.
Ono što je posebno zamorno jesu analize koje se trude uprijeti sve snage ne bi li pokazale da će novi papa nastaviti gdje je Franjo stao ili da suptilno nastoji sve vratiti unazad. Osim što je ponižavajuće od nas mjeriti ga mjerom ijednog prethodnika, ujedno je i uvredljivo prema Božjoj originalnosti koja svakom čovjeku daje darove po kojima je jedinstven i neponovljiv.
—
Posebna su, pak, vrsta oni koji sada strahuju od ”povratka na staro“ (na logiku Benedikta XVI.), kao da je to apsolutno loše. S druge strane istog neslavnog spektra oni koji površnim i poprilično jadnim pokušajima nastoje razdvojiti papu Lava od pape Franje. Takvi idu toliko daleko da, primjerice, raskolnički i nekatolički umanjuju vrijednost koncelebrirane euharistije pape Franje, pa kažu da će sada prvi put nakon 4 godine papa slaviti misnu žrtvu. Za takve ili nema veze ili nemaju znanja da shvatiti da je sve to jedna te ista misna žrtva, jednako vrijedna i sveta. Takvima je samo važno etiketirati Franju, a prikazati Lava u idealiziranom svjetlu.
U takvim površnim, opasnim ili raskolničkim tezama osjeti se snažna politizacija i polarizacija nastala za vrijeme prošlih pontifikata. Ne kao da su je sami pape pokretale, nego se takva situacija razvila u raznim ograncima institucija i crkvenog života.
Nema sumnje da je naivno i glupo reći da ne smijemo uspoređivati pape ili da njihove odluke ne možemo smještati u neke idejne društvene kategorije. Naravno da se to može učiniti. No, što to nama znači za našu vjeru u nesavladivu Crkvu sazidanu na Stijeni (u njezinom najosnovnijem obliku)? Zar nam je zaista prevažno to ideološko razlikovanje? Ili smo, budimo iskreni, zahvaćeni strahom i strepnjom za budućnost Crkve, pa sada nastojimo predviđati korake pape, kako bismo već pripremili obranu ili svoj stav? Ako je tako, što nam to govori o našem pouzdanju u Boga, o vjeri da On brine za Crkvu? Što to govori o našem pouzdanju u Njegovu providnost? Priznajem, i samoga me često bilo strah za budućnost Crkve. U tim trenucima me tješila spoznaja da je u povijesti bilo svega i svačega, ali da je Crkva opstala i usred tih zbivanja, te da ju po Isusovom obećanju i po zaštiti Duha ništa, ali zaista ništa neće uništiti. Možda će biti manja ili veća, ali uništena – nikada.
—
Papa se ne treba uspoređivati s prethodnicima. To je nezahvalno. Naša mjera nije neki drugi čovjek. Naša mjera je Krist. Zato i papu treba uspoređivati s Kristom. Papine riječi i geste treba uspoređivati s evanđeljem i Predajom Crkve. To je jedini ispravni kriterij. Sve ostalo su naši svjetovni kriteriji. Oni su, naravno ljudski, tj. nešto što čovjeku dođe prirodno. Ali ako prvo sudimo novoga papu prema prošlim papama, a ne prema Kristu i Objavi, onda je to simptom našeg duhovnog lutanja. Simptom nedostatka vjerničkih kriterija za prosudbu stvarnosti.
—
Nakon svega ovoga, dopustite mi sad sasvim osobno očekivanje: koji smjer učvršćivanja Crkve papa Lav XIV. treba zauzeti?
𝟏. Najprije, treba obnoviti revnost za sveto u liturgiji i pobožnostima, kao i neprihvatljivost liturgijskih povreda i samovolje. Tu je i problem nekontroliranog širenja ili dopisivanja najrazličitijih oblika pobožnosti. To sve treba riješiti na razini svih sastavnica Crkve – od institucionalne, do razine svećeničke revnosti (kao najodgovornije razine), ali i do razine liturgijske kateheze i usmjeravanja laika.
𝟐. Potrebno je obnoviti teologičnost Crkve i crkvenost teologije. Puno štete posljednjih desetljeća nastalo je zato što su mnogi klerici i laici jednostavno zanemarili teologiju ili ju čak odbacili kao besmisleno nepobožno filozofiranje. S druge strane, teologija se u grananju disciplina i povezivanju s drugim znanostima udaljila od svog poslanja za Crkvu i u poslanja u službi Crkve. Posljedice su nesagledive: od lošeg shvaćanja sakramenata i kateheze, do pastorala koji se bez teologije pretvara u kulturnu ili socijalnu uslugu, a ne pastoral. Teologija je u Crkvi ono što je znanje za čovjekovu dušu.
𝟑. Potrebno je pomnije promisliti i reformirati pristup ekumenizmu i dijalogu s kulturnim strujanjima i svijetom (Istokom i Zapadom). Taj pristup treba biti drukčiji od dosadašnjeg koji pokazuje simptome naivne dobrohotnosti koja traži puno, a daje premalo zauzvrat. Od ekumenizma i dijaloga se ne smije odustajati, ali je potreban novi, bolje osmišljeni misijski i dijaloški zamah.
𝟒. Potrebno je nastaviti osmišljavati sinodalnost kao način zajedničkog nošenja križa odgovornosti u Crkvi. Sinodalnost je potrebno dodatno osmisliti i staviti u ispravan odnos, tako da se ne zamagljuje i ne miješa sa sakramentalnom učiteljskom odgovornosti koja pripada kolegiju biskupa. Dodatno osmišljavanje i kanaliziranje sinodalnosti treba spriječiti da razgovor o suodgovornosti u Crkvi postane svađa o podjeli moći ili da šefujemo jedni drugima, ali i da bježimo od svoje odgovornosti.
𝟓. Potrebno je nastaviti neprestano buditi svijest o potrebitima, marginaliziranima (siromasima, migrantima, stranim radnicima, zlostavljanima…). Ujedno je potrebno poticati svijest o vjernicima koji su se udaljili od Crkve i o potrebi reevangelizacije njih. To se ne može postići „ublažavanjem kriterija“ za sakramente, već upravo reevangelizacijom i pratnjom na postupnom, a često i teškom putu povratka u srce Crkve. Mi smo se pomalo uspavali u činjenici da imamo Caritas i druge institucije koje brinu za potrebite, pa i ne mislimo da je to i naša briga. Zato nas neprestano treba podsjećati na to i poticati da tražimo načine.
𝟔. Potrebno je obnoviti zahvalnost i zanimanje za baštinu papa sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. – baštinu koja je nakon smrti potonjeg zanemarena i prepuštena entuzijazmu nas zaljubljenika. Nije lijepo što su mnogi šutke prepustili javnosti tu baštinu bez protivljenja etiketira kao konzervativnu, tvrdu, strogu, staru… Baština te dvojice velikana Crkve je takva da se samo ideološki ostrašćeni vjernici i nevjernici mogu ponašati kao da je bezvrijedna. Mnogi vjernici u toj baštini nalaze odgovore na duboka pitanja, a neki nalaze i samu vjeru te se obrate. Ta snaga se ne smije zanemariti.
𝟕. Smjer pape Lava XIV. treba biti praćen našom molitvom za Božju mudrost u njemu i za naše blago i poslušno srce, da ga pratimo onom ljubavlju kojom Krist ljubi svakoga papu i nas same.
Ivan Glavinić
Odgovori