Svaki izborni ciklus u Hrvatskoj krasi neslavno mala izlaznost birača. Zbog toga neki zazivaju kazne ili, drugim riječima prisilu građana da izađu na izbore. U onim blažim komentarima često se ističe kako je u Hrvatskoj i dalje mala svijest o političkoj odgovornosti građana ili kako su izbori dužnost/obveza svih nas. No, jesu li zaista dužnost? Ili, u kojoj su mjeri dužnost, a u kojoj to ne mogu biti?
Pravo na političko uvjerenje
U demokratskoj zemlji kakva ne Hrvatska svi građani su slobodni ljudi te imaju pravo na slobodno izražavanje i iznošenje mišljenja te pravo na vlastiti svjetonazor. Ta prava na slobodno iznošenje mišljenja i svjetonazor uključuju i pravo na političko uvjerenje i opredjeljenje.
Političko opredjeljenje se kao svjetonazor ili mišljenje ne odnosi samo na slobodan demokratski izbor između stranaka koje se natječu. Naprotiv, političko opredjeljenje odnosi se i na pravo na stav o samom političkom uređenju i sustavu države, tj. na političko uvjerenje u općenitom smislu tog izraza. Tako je u skladu s time i sloboda građana da zastupaju političko mišljenje kako bi monarhija bila najbolji politički sustav za društvo u kojem žive; drugi mogu zastupati umjereni demokratski sustav pa, primjerice, biti protiv izbora za mjesne odbore po kvartovima. Neki mogu zastupati predsjednički sustav, pa biti protiv izbora za parlament, dok drugi mogu biti protiv uloge predsjednika i zastupati da ga je potrebno birati u parlamentu.
I u pitanju referenduma može biti važnih razlika: jedni mogu biti stava da se o nekom pitanju ne bi smjelo glasovati (hipotetski slučaj: pitanje o tome financirati pobačaj iz državne ili lokalne blagajne), dok drugi mogu biti stava da referenduma ne bi trebalo uopće biti jer imamo parlament.
Dakle, pravo na slobodno političko uvjerenje i svjetonazor odnosi se kako na opredjeljenje unutar demokratske ponude, tako i na opredjeljenje za opći politički sustav. No, ta sloboda nije neograničena i nerazumna. Ona ipak ima barem jednu granicu: ne može biti slobodno javno zastupanje i promoviranje onih političkih uređenja koje sa sobom nose rasističke, ksenofobne, totalitarne i druge zločinačke ideje, programe i stavove. Tu se ubrajaju političko-ideološke ideje zla kao što su komunizam, fašizam, nacizam… Pravo na političko opredjeljenje i sloboda zastupanja tog opredjeljenja ograničena je granicama općeg dobra i moralnog zakona.
Izbori i demokratski politički sustav: građansko pravo, a ne građanska obveza
U današnjem svijetu prednjači demokratsko uređenje država (uz značajne razlike s obzirom na uređenje samog sustava). Ipak, u svim demokratskim zemljama postoje izbori kao najjasniji izraz i smisao demokracije, tj. način održavanja demokratskog uređenja kao državnog političkog sustava. Izlaskom na izbore i ubacivanjem listića u glasačke kutije ljudi (p)održavaju demokratsko uređenje kao jasno određen politički sustav.
No, ako su izbori način davanja snage i smisla demokraciji kao političkom uređenju (u cijelosti ili tek na pojedinim razinama), mogu li onda biti građanska dužnost? Nije li retorika koja bi izbore ostvarila kroz zakonsku prisilu (kazne) u suprotnosti sa slobodom i pravom na vlastito političko uvjerenje? Nije li ispravnije onda govoriti o izborima kao o građanskom pravu?
Da, imamo pravo glasa u pitanjima političkog uređenja, a izbori u demokraciji su jedan od načina konzumacije tog prava. Ali ipak nisu u strogom političkom smislu građanska dužnost ili obveza. Jer, ako postoji građanska obveza održavanja jednog političkog sustava, onda to počinje sličiti na određenju razinu diktature u kojemu država diktira građanima koje točno određeno političko uređenje su dužni promovirati, iako su načelno slobodni građani. A u diktaturama su oni koji nisu (p)održavali politički sustav bili izdajice države i naroda, krivci za sve loše u državi. A takva retorika je prisutna i danas, u demokraciji, posebno u trenucima kada smo osupnuti slabom izlaznosti na izbore. Dakle, ako sam kao slobodan građanin ipak obvezan pod svaku cijenu održavati jedan sustav ili pod svaku cijenu birati ovoga ili onoga kandidata (iako možda mislim da nitko od ponuđenih ne bi trebao biti u poziciji vlasti), zar to nije krah demokracije i početak nekakve još nejasne diktature?
Pravo glasa i pravo na slobodno izražavanje mišljenja, kao i pravo na šutnju i otpor su jedna od temeljnih ljudskih prava. Ako jedno postane obveza, nepravedno se ukida drugo. Pravo se mora štititi upravo kao pravo. No, u pitanju politike i demokratskih izbora, pravo glasa i šutnje su tu da se ostvaruju te ovo pravo treba ostvarivati kada god je to moguće, jer je ono usmjereno i teži k dobru. Opće načelo i obveza je da se trebamo služiti svojim pravom glasa na izborima, ali ne po izvanjskoj obvezi nego po našoj vlastitoj savjesti, vođeni općim a ne privatnim dobrom. Ta obveza – zalaganja i traženja te biranja najboljih rješenja za opće dobro doista postoji. Ona se, doduše, može izvršavati na više načina, iako je to u demokraciji uvijek korištenjem biračkog prava glasa za, protiv, namjernim bojkotom ili poništavanjem listića s ponudom. Stoga i izborni sustav u demokraciji mora očitovati tu snagu da se to zalaganje i pravo glasa ostvari na više načina i da se prizna politički mjerodavnim, ne samo izravnim izborom za jednog od kandidata, već uopće odnosom prema biračkom pravu glasa.
Putevi uvažavanja svih političkih glasova birača
Potrebne su jasno određene kvote izlaznosti za valjanost izbora. Mala izlaznost dovodi do nedostatka demokratskog utemeljenja moći onih na vlasti. S druge strane, treba uvažiti i glas onih ljudi koji namjerno bojkotiraju izbore jer se oni možda protive takvom uređenju vlasti na određenoj razini (npr. netko može biti protiv izbora za kvartovske odobre, i želi da gradsko vijeće unutar sebe ima povjerenike za kvartove). Demokratski sustav treba prepoznati takva raspoloženja građana i uz određene uvjere (npr. 2 puta nedovoljna izlaznost, mora se zakonski imati privremeno političko rješenje na upravljanje, a ponovni izbori mogu odgoditi za neko određeno vrijeme).
Potrebno je i prepoznavanje nevažećih listića kao demokratskog glasa građana na izborima. Sadašnji sustav prebrojavanja glasova tako je orijentiran da se većina glasova za kandidate traži samo među važećim listićima, a ne među ukupnim brojem listića onih koji su glasovali. Tako je hipotetski moguće da danas netko uz izlaznost od samo 10 % prikupi tek 45% posto glasova svih izašlih birača, a ipak bude pobjednik, jer sadašnji sustav prebrojavanja ne priznaje prekrižene ili poništene listiće kao demokratski glas građana. To je, uz malu izlaznost kakva je u Hrvatskoj, ne baš najpošteniji sustav za podjelu političke vlasti i moći.
Kako bi se tome doskočilo, uz zadovoljavanje gore predložene kvote za izlaznost, veliki broj nevažećih listića može sugerirati da građani žele birati, ali da istovremeno ne prepoznaju ponuđene kandidate kao one kojima žele dati svoje političko povjerenje. U tom bi se u slučaju, uz zadovoljenje kvote izlaznosti, moglo uvesti ovo ili slično pravilo: ako nijedan kandidat ne prijeđe 50% +1 glas onih koji su izašli na izbore, računajući u to i nevažeće glasove, izbori bi se mogli ponoviti još jednom nakon određenog vremena. Ako niti na ponovljenim izborima nitko ne prijeđe 50%+1 glas od ukupnog broja svih listića (pa i nevažećih), ponavlja se čitav izborni ciklus (od kandidatura nadalje).
Postoje finese koje je potrebno razraditi u takvim slučajevima, kao i finese oko uređenja privremenog upravljanja i ovlasti, radi održavanja političke stabilnosti u državi. Dakako, postoje i druge ideje za promjene koje bi bile dobre i potaknule veću izlaznost i korištenje biračkog prava. No, ova dva slučaja gore navedena su ona koja smatram nužnima kako bi se do kraja vrednovala politička sloboda i glas građana u demokratskom sustavu. Jer, i bojkot izbora i poništavanje listića su dio naše političkog razmišljanja te svi znamo za brojne slučajeve u kojima su birači upravo na te načine izrazili svoje stavove o kandidatima ili političko-stranačkom sustavu u Hrvatskoj. Jasno ima i onih koji su jednostavno ravnodušni ili lijeni spram svoje obveze za se javno politički založe za opće dobro na izborima. Zato je pitanje korištenja svojim političkim pravom i pitanje političke odgovornosti u osnovi i svojoj krajnjoj točki ipak pitanje osobne savjesti. Koliko je ta savjest izrađena na naravnom moralnom zakonu i judeokršćanskim društvenim načelima, toliko će biti razvijena i osobna odgovornost svakog građanina za političko traženje općeg dobra na izborima.
Zaključak
Iako se zalažem za neki ovakav ili sličan oblik uređenja izbornog sustava, ipak uvijek izlazim na izbore i iskoristim glasačko pravo na način koji smatram najprimjerenijim s obzirom na ponudu za izbor.
Ovdje ne govorim i ne potičem nikoga da odbija izići na izbore ili da odbije iskoristiti svoje biračko pravo. Naprotiv, smatram da su svi dužni javno se politički zalagati za opće dobro i korištenjem svoga biračkog prava izraziti svoj politički stav (bilo za, protiv, namjernim bojkotom ili poništavanjem listića). No, smatram kako je prije ikakvom razmišljanja o zakonskoj prisili građana potrebno bolje urediti izborni sustav koji bi prepoznao političku snagu i politički glas građana izražen kako kroz izravni izbor, tako i kroz bojkot ili poništen glasački listić.
Svi smo dužni služiti se svojim političkim ovlastima za opće dobro. Jedna od ključnih političkih ovlasti svih građana su izbori. Zato su svi dužni pred svojom savjesti i u skladu sa svojom odgovornosti za opće dobro poslužiti se svim legitimnim mogućnostima svog biračkog prava glasa. Iako izlazak na izbore kao oblik (p)održavanja demokratskog političkog sustava nije još uvijek građanska dužnost, ipak nije sasvim nevažno pod vidom moralne odgovornosti. Služenje biračkim glasom kao zalaganje za opće dobro je moralna dužnost svih građana. Zbog toga je važno služiti se tim pravom. No, i država mora učiniti iskorak i prepoznati sve legitimne biračke mogućnosti kao političku poruku (glas) građana te ih učiniti na neki način mjerodavnim političkim glasom, pazeći da pritom ne otvori vrata anarhiji ili totalitarnim težnjama, kao i nestabilnosti države ili građanskom neredu.
Ivan Glavinić
Odgovori