O Tijelovu je običaj održati liturgijsku procesiju s Presvetim Gospodinom po ulicama župa i gradova. Predviđene su četiri postaje procesije (ako je moguće). One označavaju ili barem trebaju označavati strane svijeta čime se označuje čitav svijet ili životni kraj kojemu se donosi Krist i kojemu se Krist daruje. Svaka postaja tijelovske procesije sadrži zasebna čitanja i molitve, sa uključenom po(r)ukom o različitim značenjima i dimenzijama euharistije. Ta čitanja su navještaj i kateheza o euharistiji, a ne tek dio pobožnosti.
Procesija koja ide ulicama gradova i župa ima za svrhu blagosloviti sav svijet, ujedno i navijestiti Krista noseći ga ulicama tog istog svijeta. Također pruža svijetu poruku o nama kršćanima i obrazloženje nade koja nas kršćane vodi kroz život: u životu, pa i u svakodnevici naših ulica, mi hodimo s Kristom. Naš je život jedna velika procesija i hodočašće za Kristom prema nebeskoj slavi. Procesija posred ulica svijeta ili najmanjeg sela poziva sve ljude da se pridruže tom životnom hodočašću zvanom kršćanska euharistijska vjera.
S vremenom je praksa tih procesija svedena na minimum, pa se procesija često održava samo unutar dvorišta crkve, nekad i s minimalnim brojem postaja.
Razumije se da je Tijelovo često u dane ljetnih vrućina, te da nije lako biti na suncu. No, moguće je i u večernjim satima održati procesiju, tim više što je viđenje koje je potaknulo ustanovljenje svetkovine vezano uz viđenje mjeseca sv. Julijane.
Krist je volio ići u sinagoge i Hram, ali je opet često bio usred ljudske svakodnevice. Došao je usred svijeta i nama navijestio da ga naviještamo do nakraj svijeta, a ne samo do naših ograda. Zato je izlazak iz zone komfora, tj. iz sigurnih župnih dvorišta barem za Tijelovo u isto vrijeme i pobožnost i navještaj, ali i duhovna vježba za nas same.
Procesija koja ni malo ne zakorači izvan crkvenog dvorišta u područje svjetovnog života osiromašena je za tu dimenziju navještaja Krista svijetu i blagoslivljanja svijeta samim Kristom. Ujedno, oni koji su vjernici, ostaju zakinuti za punu po(r)uku procesije i same svetkovine, te je procesija svodi samo na ono što ćemo mi učiniti i što je dovoljno pobožno od nas za napraviti za dragoga Boga. Umjesto da je uredotočena da omogućimo ljudima uvijeti ono što nam sam Krist govori i poručuje po toj procesiji i po svojoj prisutnosti u Kruhu. I nama vjernicima treba neprestana obnova vjere i pouke o euharistiji, kao što treba onima koji se ne drže vjernicima.
Danas smo skloni svesti Kristovu prisutnost u kruhu samo na otajstvo pretvorbe i naše klanjanje pred Njime, iako je pitanje razumijemo li dovoljno i to. Druge dimenzije euharistije: žrtva, gozba, Vazam, život, otkupljenje, čudo, zajedništvo – posve su ”po strani”. Tu i tamo se spomenu, ali ih se drži nekim vjeronaučnim ili teološkim temama. No, to su dimenzije euharistijske Kristove prisutnosti koje Tijelovo i procesija mogu i žele naglasiti. Pa ipak, mi je prečesto zadovoljavamo s ovim dovoljno, umjesto da nastojimo pružiti ljudima sve bogatstvo vjere.
To dovoljno, ali ipak nekako siromašno razumijevanje euharistije nije novost. Ono je dio jednog šire procesa slabljenja razumijevanja vjere i slabljenja vjere same. Kršćanska vjera živi od euharistije i bez redovite nedjeljne euharistije ne može se živjeti kršćanski niti se zvati kršćanskim imenom. Obnova vjere u narodu neće moći doći bez da obnovimo svijest o uzvišenosti i važnosti euharistije. To se tiče i katehetske pouke i urbanog misijskog žara i obnove liturgijske revnosti.
No, treba biti i pozoran da se ne zadovoljimo instant rješenjima koji daju trenutačno zadovoljstvo. Druženja zaogrnuta pobožnim okvirom su dobrodošla i hvalevrijedna. Ali njihovo svođenje za “neobvezne čašice razgovora” ili na zabave, a ponekad i djetinjasto plesanje nije dovoljno. Posebno nije dobro kada ih sze ističe kao izvrstan primjer pastorala. Jer, željeti da se ljudi dobro osjećaju u Crkvi je pohvalno i dobro kao početak, ali kao glavni pastoral nije dovoljno. Crkva ne može postati još jedna lokalna udruga, lokalna inicijativa, KUD ili slično – ako želi ući u to natjecanje ponuda sa svijetom, izgubit će, jer će ljudi shvatiti da svjetovni centri nude gotovo istu zabavu, a da im pritom ne remeti komfor iz kojega iz vjera često nastoji izbaciti. Crkva mora pružiti i lijepo okruženje, ali i evagelizaciju; i čašicu razgovora o svakodnevici, ali ne bez riječi kateheze i evanđelja; i mjesto za socijalnu potporu, ali i mjesto za poziv na obraćenje.
Naša liturgijska slavlja na velike blagdane ili važnije dane ponekad sliče na nastupe pojedinih skupina i to se tumači kao lijepo i dostojanstveno. Često zaista izvana i jesu takva. Ali, priznajmo si, često su to i događaji u kojima nam je misa kao neki okvir unutar kojega mi dalje sami osmišljavamo sadržaj pod izgovorom ljepote ili prikladnosti. Umjesto da prepustimo liturgiju i slavimo ju onako kako je već osmišljena pod Božjom voljom kojom je on dao crkvenim vlastima ovlast uređivanja, a ne svakome od nas. Ono što je našim očima lijepo nije uvijek ni korisno za ostvariti ono što Crkva želi za prepoznamo i da u to uronimo u liturgiji. Zato takva prilagođavanja liturgije svojim idejama nisu revnost. Zapravo, proizvoljnost guši priliku da vjernici imaju liturgiju na kakvu imaju pravo i koju Crkva smatra najboljim putem za uroniti u otajstvo Boga, a ne čovjeka i njegovih lijepih vještina koje se prezentiraju. Primjerice, djeca ne mogu čitati Riječ Božju u misi, ma koliko to bilo lijepo za vidjeti. Riječ se naviješta i u tom navještaju svojom jasnoćom čitač se treba umanjiti, da bi se uzvisio Bog i dopro do ušiju i srca On. Ali djeca mogu pjevati neke dijelove slavlja ili prinositi darove pred svećenika u ime zajednice… Za revnost nije potrebno puno. Samo odustati od toga da mislimo kako znamo bolje od Crkve i dopustiti da liturgija oblikuje nas, a ne mi nju.
Sve to meni govori koliko po potrebi (nove) liturgijske i euharistijske obnove i koliko nam je potreban jedan događaj koji će označiti novu prekretnicu u vjerničkom i pastoralnom životu Crkve u Hrvata. Amerikanci su nedavno imali lijep euharistijski kongres i pripremu za njega velikom procesijom kroz čitave SAD. Mi u Hrvatskoj nismo imali takav kongres već 40 godina. Već imamo svečane i prigodne obljetnice jaslica, Pjesme brata Sunca, Hrvatskog kraljevstva, mjesnih i općih sabora… Sve to pokazuje da se može organizirati jedan veliki narodni kongres o temi koja je i važnija od svih navedenih: o Euharistiji.
Možda i bude.
Ivan Glavinić
Odgovori