Nekoliko puta čuo sam kako žene žele neki obred u crkvi, ali se muškarac ne slaže s time ili mu to ništa ne znači. Nedavno je, pak, HBK izjavila ono što i civilne institucije govore godinama: broj ovisnih o kockanju je orgoman, a to su najčešće muškarci. Nije neobično kod nas vidjeti i muško druženje pred trgovinom uz flaše pive i ššto drugo. Psovački smo narod, uglavnom zbog muškaraca kojima nije strano provati ni Boga, svece, svoje žene, djecu, tuđe majke… Djeca se uglavnom od očeva uče tim psovkama i piću, zaobilaženju prometnih i drugih propisa, gunđanju na teškoće i odbijanju duhovnih ponuda majki. Ne treba ovdje ni spominjati (inače treba) u koliko su nasilja u obitelji muškarci ti koji su nasilnici. I koliko od tih nasilnika nije preuzelo nikakvu odgovornost za obitelj i kuću, već je sve na ženinim leđima, dok su oni samoprozvani ”gazde domaćinstva” – kao da upravljaju tvrtkom, a ne da su odgovorni za obitelj zajedno sa svojom ženom.
Puno svećenika zna za činjenicu da muževi, očevi ili sinovi dovoze ženske članove svojih obitelji na misu, ali oni sami ne ostaju, nego produže dalje. U ribolov, lov ili krivolov; u birtije, na nogomet ili u nedjeljne kupnje. Treba im navodni ”odmor od žena” jer im žene drže č𝘦𝘵𝘪𝘳𝘪 ć𝘰š𝘬𝘢 𝘬𝘶ć𝘦 i, gle čuda, traže od njih da preuzmu makar dio odgovornosti. Njima je misa nešto bespotrebno, za žene i djecu, a njihova duhovna odgovornost se svodi na to da ih ne priječe u tome. Ako žene zatraže od njih neki duhovni čin u svakodnevici, muškarci će često odbiti iz nejasnih razloga, a nekada i uz buku, psovke ili jednostavno odlazak iz kuće dok se taj duhovni čin (krunica, blagoslov obitelji i sl.) ne završi.
To je raširena stvarnost u kojoj živi Crkva u Hrvata i njezine obitelji. To nema veze s tradicionalnom slikom obitelji, već možda ima veze sa suvremenim individualističkim načinom razmišljanja u kojemu obitelj nije tradicionalna u vidu požrtvovnosti jednih za druge u svojim ulogama, već je obitelj tu kao 𝘮𝘰𝘫𝘢, kao neki objekt prava, nešto što se shvaća egoistički i kojemu se cijeni ili ne cijeni ono što 𝘫𝘢 činim za 𝘯𝘫𝘪𝘩. To je čista suprotnost tradicionalnoj pojedli uloga u obitelji u kojoj su, u slučaju Hrvata, očevi često napuštali sve i odlazili na dugoročni rad (ili u rat) kako bi osigurali život obitelji, a žene preuzimale svu odgovornost i bile 𝘴𝘷𝘦 svojoj obitelji. Nitko ne spori društvenu potlačenost žena u prijašnjem vremenu. No, važno je imati na umu cjelinu povijesne zbilje, a ne partikularno viđenje. Važno je ne blatiti olako tradicionalnu sliku obitelji – onih obitelji koje su nosile Crkvu i društvo, gradile nobelovce i svece, gradile političare i vođe sa stavom. Te obitelji su gradile i jake žene koje su nosile društvo na svojim leđima čak i kada nitko nije držao da su za to sposobne; obitelji koje su prenosile vjeru i odgajale buduća zvanja i tako gradile Crkve onda kada su žene imale slabiji status u Crkvi od današnjeg. To su bile obitelji koje su gradile civilizaciju i čvrste ljude za društvo, umjesto da, eto, tako suvremeno grade influencere, slobodnjake i svjetonazorske lutalice kojima je fotelja važnija od stava, obraza i savjesti.
Moliti za tradicionalne vrednote obitelji pod tim vidom ne izgleda nimalo krivo. Ali ipak je potrebno biti oprezan kada kažemo da želimo 𝘱𝘰𝘷𝘳𝘢𝘵𝘢𝘬 nečega 𝘵𝘳𝘢𝘥𝘪𝘤𝘪𝘰𝘯𝘢𝘭𝘯𝘰𝘨𝘢: potrebno je razjasniti na što se misli, jer 𝘱𝘰𝘷𝘳𝘢𝘵𝘢𝘬 može značiti i prijašnje vrijeme i stanje – što može biti i povratak nečeg za što je dobro da smo nadišli. S druge strane, povratak 𝘵𝘳𝘢𝘥𝘪𝘤𝘪𝘰𝘯𝘢𝘭𝘯𝘰𝘨𝘢 može značiti i pozitivno – izvorne vrednote koje su danas, kao i više puta prije, potrebne kao stup svetosti i svjetlost društva. Dakle, potrebno je jasno razlučiti činjenice kako ne bismo olako upali u zamke bilo fundamentalizma, bilo jednostranog tiketiranja.
Kada bilo koji vjerik jednostrano i bez ograda kopira aktivističke pamflete i time baci sjenu na muškarce koji se molitvenim nakanama protive gore opisanoj samopromociji muževa u neodgovorne kukavice i seljačine, onda je to vrlo tužno. Vjernik treba azlučivati stvarnosti i u svojim osvrtima dati uvid u istinu u cjelini zbilje. Tako je jedna istaknuta osoba nedavno skoro ponovila, iako ublaženo, stav ljevičarskih aktivista kako 𝘮𝘶š𝘬𝘢 𝘬𝘳𝘶𝘯𝘪𝘤𝘢 s nakanom za muškarce da postanu duhovni autoritet, za čedno odjevanje i predbarčnu čistoću i obnovu katoličkih brakova može potaknuti zaključke kako se žele vratiti stare uloge muškarca za stolom i žene oko stola.
Osim što se takvim osvrtima iznosi samo jedno viđenje – negativno – a ono pozitivno prešućuje, moramo biti oprezni i da u našim osvtima u isti negativni kontekst olako ne stavljamo i ostale nakane, koje su dobrodošle.
Š𝐭𝐨 𝐟𝐚𝐥𝐢 𝐧𝐚𝐤𝐚𝐧𝐚𝐦𝐚?
Naime, uz nakanu za duhovnu odgovornost mušaraca, u taj kontekst koji izaziva valjda razumljiv otpor, stavlja se i nakane za čednost, čistoću i obnovu brakova. Istina, čedno odijevanje se pretežito odnosi na žene, da, ali sve češće i na muškarce. Dovoljno je otići u noćne klubove, na Ultru, ili na aplikacije za upoznavanje kako bi se vidjelo da je ponižavajuće odijevanje pod krinkom slobode uzelo toliko maha da neke djevojke šeću samo u stilziranim grudnjacima, a muškaci u odjeći koja ne nalikuje na krpe automehaničara ili jednostavno u prljavim potkušuljama: poneki ističu mišiće, a poneki nezdrave pivske trbuhe. U takvoj odjeći se onda ulazi i u institucije, u crkve, u kafiće, s nemarom za svetost prostora ili za malu djecu. Sloboda je osigurana, ali je vjerničko evanđeosko pitanje što koristi čovjeku, a što mu ne koristi. U redu je moliti da budemo svjesni te razlike i živimo tako.
Nadalje, što ima nazadno za društvo u predbračnoj čistoći? Ako predbračna čistoća predstavlja povratak na nižu ulogu žene, što onda predstavlja seksualna sloboda koja dovodi do sve većeg broja bračne nevjernosti, silovanja ili pobačaja koji se velikim dijelom rade uz prisilu ili nagovor neodgovornih kukavičkih muškaraca?
A to da je nakana obnove katoličkih brakova stavljena u kontrast navodno razumljivog otpora povratku u potlačenost žena – to je osobito tužno. Jer, katoličko viđenje braka je ono što je iznjedrilo uvremenu civilizaciju, napram poganskog viđenja koje je ženi oduzimalo sva prava. Naravno, ne treba nijekati loše strane povijesnog tijeka u katoličkim društvima. No, danas su mladi i obnovljeni katolički brak oaze odgoja i sebedarja, odgovornosti i pravednosti u svijetu korupcije, nemara i liberalne ravnodušnosti.
Katolički brakovi su to uvijek i trebali biti, ali nisu, jer su mnogi katolički sklopljeni brakovi samo formalno 𝘬𝘢𝘵𝘰𝘭𝘪č𝘬𝘪: egzistencijalno se često teško može vidjeti razlika između katoličkog braka i drugih vrsta ”modernih zajednica”. To je stanje koje nije bitno drukčije od stanja u prošlim stojećima. I danas kada vladaju 𝘯𝘦𝘵𝘳𝘢𝘥𝘪𝘤𝘪𝘯𝘢𝘭𝘯𝘦 𝘷𝘳𝘪𝘫𝘦𝘥𝘯𝘰𝘴𝘵𝘪, njeguje tradicionalno obmanjivanje: izvana smo, kao i u prošlim stojećima, katolički nastrojeno društvo i obitelji, a u iza svojih vrata smo truli poput loših lubenica. I to je žalosno stanje. Zato tražiti obnovu katoličkih brakova znači upravo to – tražiti obnovu onog 𝘬𝘢𝘵𝘰𝘭𝘪č𝘬𝘰𝘨 u novim i postojećim brakovima. A ne povratak onog društva koje je, kao i danas, nominalno bilo katoličko, a iza zatvorenih vrata pogansko i svjetovno. Nije uredu moliti za potlačenost žene i dominaciju muža u braku. No, u redu je moliti za obnovu onog 𝘬𝘢𝘵𝘰𝘭𝘪č𝘬𝘰𝘨 i 𝘬𝘳šć𝘢𝘯𝘴𝘬𝘰𝘨 u braku.
𝐊𝐚𝐤𝐨 𝐮𝐩𝐮𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐳𝐝𝐫𝐚𝐯𝐮 𝐤𝐫𝐢𝐭𝐢𝐤𝐮?
Od svakog vjernika se očekuje da u razlučivanju ima pred sobom i cjelinu i dio; da prepozna i rizike i plodove; da razluči i pozitivne stvari i moguće opasnosti. Te da iz toga u svjetlu vjere poučava ispravnom stavu – ne jednostrano preuzimajući etikete bilo crkvenih bilo svjetovnih skupina, već upućivajući na zajednička mjesta na kojima se možemo susresti.
Davanje za pravo otporu 𝘮𝘶š𝘬𝘰𝘫 𝘬𝘳𝘶𝘯𝘪𝘤𝘪 (koja je 𝘣𝘵𝘸. svjetski, a ne lokalni pokret) a da se pritom nijednom ne dadne ista privilegija iznošenja razumljivih i pozitivnih okvira molitvenih nakana muškaraca – e, to je tužno stanje napola iščitane stvarnosti i ostavljanja svoje braće i sestre bez svoje zaštite pred onima koji drže transparente poput „Da je bar Marija pobacila“ i koji optužuju molitelje za fašizaciju. To je negiranje činjenice da se oni glasni protivnici ne protive samo nakanama molitve, već samoj javosti molitve i svakom javnom djelovanju vjernika kao vjernika. Da bi sutra prosvjedovali čak i protiv i toga koji ih razumije, ako učini nešto što se ne slaže s njihovom ideologijom. Zar se stvarno pravimo slijepi na činjenicu da se od sabora, preko školskog vjeronauka ili laičkog aktivizma svako javno zalaganje vjernika i crkve tumači kao klerofašizam ili nešto što treba zatvoriti u crkve?
I onda, zar se stvarno u našim osvrtima ne bi mogle naći dvije-tri rečenice u kojima bi se i protivnike uputilo na neke činjenice u kojima im te nakane mogu postati prihvatljive? Da bismo se svi trebali složiti s nakanom da je obnova katoličkih vrednota poput vjernosti u brakovima temelj društva? Da je predbračna čistoća najbolji oblik sigurnog planiranja obitelji i dugoročno lijek protiv pobačaja, nevjere, razočaranja… Da je duhovni autoritet oca u požrtvovnosti za ženu i djecu dugoročno lijek za korupciju, obiteljsko nasilje, ovisnosti…
Pa eto, ako se već kao 𝘳𝘢𝘻𝘶𝘮𝘭𝘫𝘪𝘷𝘦 ističu etikete protivnika, zar je onda problem u tri rečenice ponuditi i ispravno viđenje molitvenih nakana i pozvati sve – i protivnike i molitelje – da imaju takvo viđenje u srcu i da se svi zajedno založe oko tog viđenja?
Ako već mislimo da neki od molitelja krivo shvaćaju nakane ali ne prestaju moliti, zar kao vjernici, kao braća, umjesto trljanja na nos otpora, ne bismo mogli poduzeti drukčiji pristup od pristupa svjetovnih prosvjednika? Zar ih ne bismo trebali upućivati na ono viđenje čednosti, čistoće i braka koje je ispravno i čisto, pa im stavljati na srce te i takve nakane, kako bismo ih pročistili i umjerili, te kako bismo otpjeli oštrice onih koji pružaju otpor i privoljeli ih da zajedno s nama traže ispravnu stvar? Da, u referentnoj izjavi je na kraju poziv svima da propitkujemo odnos s drugima iz svog susreta s Isusom i da služimo braći i sestrama. Treba i to rći. No, kada se već spomenulo mušku krunicu u kontekstu otpora i sumnjivih zaključaka, bilo bi fer onda izravno reći i koju u obranu muškaraca ili barem istaknutih nakana – u obranu pred tolikim pogrešnim zaključcima i etiketama.
Pošteno i bratski je staviti na stol i reći: evo, protivnici kažu to i to, vide ovo i ono. To što oni vide i govore je opasnost koje se treba čuvati. Ako tko moli tako, neka prestane. Tko moli s iskrenim nakanama, trpi nezaslužene uvrede i klevete, jer se bori za zajedničku stvar. Zato, kada molite čuvajte se tih opasnosti i molite tako i tako i javno tako objasnite, kako bi se sutra zajedno s njima borili za istu istinu.
„𝘗𝘢 𝘵𝘬𝘰 𝘥𝘢 𝘷𝘢𝘮 𝘯𝘢𝘶𝘥𝘪 𝘢𝘬𝘰 𝘳𝘦𝘷𝘯𝘶𝘫𝘦𝘵𝘦 𝘻𝘢 𝘥𝘰𝘣𝘳𝘰? 𝘕𝘦𝘨𝘰, 𝘮𝘰𝘳𝘢𝘭𝘪 𝘪 𝘵𝘳𝘱𝘫𝘦𝘵𝘪 𝘻𝘣𝘰𝘨 𝘴𝘷𝘰𝘫𝘦 𝘱𝘳𝘢𝘷𝘦𝘥𝘯𝘰𝘴𝘵𝘪, 𝘣𝘭𝘢𝘨𝘰 𝘷𝘢𝘮𝘢! 𝘕𝘰 𝘯𝘦 𝘣𝘰𝘫𝘵𝘦 𝘴𝘦 𝘯𝘫𝘪𝘩𝘰𝘷𝘢 𝘻𝘢𝘴𝘵𝘳𝘢š𝘪𝘷𝘢𝘯𝘫𝘢 𝘪 𝘯𝘦 𝘱𝘭𝘢š𝘪𝘵𝘦 𝘴𝘦! 𝘕𝘢𝘱𝘳𝘰𝘵𝘪𝘷, 𝘎𝘰𝘴𝘱𝘰𝘥𝘪𝘯 – 𝘒𝘳𝘪𝘴𝘵 𝘯𝘦𝘬𝘢 𝘷𝘢𝘮 𝘣𝘶𝘥𝘦 𝘴𝘷𝘦𝘵, 𝘶 𝘴𝘳𝘤𝘪𝘮𝘢 𝘷𝘢š𝘪𝘮, 𝘵𝘦 𝘣𝘶𝘥𝘪𝘵𝘦 𝘶𝘷𝘪𝘫𝘦𝘬 𝘴𝘱𝘳𝘦𝘮𝘯𝘪 𝘯𝘢 𝘰𝘥𝘨𝘰𝘷𝘰𝘳 𝘴𝘷𝘢𝘬𝘰𝘮𝘶 𝘬𝘰𝘫𝘪 𝘰𝘥 𝘷𝘢𝘴 𝘻𝘢𝘵𝘳𝘢ž𝘪 𝘰𝘣𝘳𝘢𝘻𝘭𝘰ž𝘦𝘯𝘫𝘦 𝘯𝘢𝘥𝘦 𝘬𝘰𝘫𝘢 𝘫𝘦 𝘶 𝘷𝘢𝘮𝘢, 𝘢𝘭𝘪 𝘣𝘭𝘢𝘨𝘰 𝘪 𝘴 𝘱𝘰š𝘵𝘰𝘷𝘢𝘯𝘫𝘦𝘮, 𝘥𝘰𝘣𝘳𝘦 𝘴𝘢𝘷𝘫𝘦𝘴𝘵𝘪 𝘥𝘢 𝘰𝘯𝘪 𝘬𝘰𝘫𝘪 𝘰𝘻𝘭𝘰𝘨𝘭𝘢š𝘶𝘫𝘶 𝘷𝘢š 𝘥𝘰𝘣𝘢𝘳 ž𝘪𝘷𝘰𝘵 𝘶 𝘒𝘳𝘪𝘴𝘵𝘶, 𝘶𝘱𝘳𝘢𝘷𝘰 𝘰𝘯𝘪𝘮 𝘣𝘶𝘥𝘶 𝘱𝘰𝘴𝘵𝘪đ𝘦𝘯𝘪 𝘻𝘢 š𝘵𝘰 𝘷𝘢𝘴 𝘱𝘰𝘵𝘷𝘢𝘳𝘢𝘫𝘶.” (1 Pt 3, 13-16)
Ivan Glavinić
Odgovori