Isusovi učenici žive u svijetu i ne mogu pobjeći od aktualnih tema, bile one lagane ili teške. Kao da nije bilo dovoljno teško razdoblje sijanja straha od terorizma od 2000-ih godina naovamo, kao da nije bilo dovoljno teško razdoblje COVID-a, sada se suočavamo s vremenom političke i vojne nesigurnosti diljem svijeta, olakog izgovaranja teških optužbi, medijski manipuliranih i doziranih informacija te površnih analiza i osvrta.
Sastanak Putin – Trump i Europa
Iako je svima na kugli zemaljskoj jasno da je ruska politika pokrenula terorističku invaziju na Ukrajinu te da je agresor i razaratelj tuđih domova, jednako je tako neosporno da se ratovi rješavaju jedino kapitulacijama poraženih ili dogovorima i pregovorima u kojima ustupci i kompromisi imaju veliku ulogu. I u kojima rijetko ima sretnih, jer je svatko odreći se nečega svoga: bilo politički, bilo materijalno.
Iako neki zapadni analitičari vide sastanak Trumpa i Putina kao susret dvaju istomišljenika koji dijele Ukrajinu, činjenica je da je predsjednik SAD-a, kao najveći akter NATO saveza, najvažniji vojno-politički sugovornik. Trump je politički snažna figura (što god netko mislio o njegovoj osobnosti), potkovan u igricama velikih moćnika, pa je suludo očekivati da se dogovor o prekidu rata u Ukrajini odvija bez njega.
Još jedan važan igrač u tim pregovorima jest Europa. No ona je iznutra oslabljena beskičmenjaštvom, mlakošću i populizmom elita, woke ideologijom i političkom korektnošću, interesnim igricama slabih i nekarizmatičnih političara. Europske elite i vođe su često salonski političari koji velikim riječima i manirizmom ugovora prikrivaju očit nedostatak političke ideje, vizije i svijesti o važnosti politike. Zato ne treba biti bijesan što se upravo Trump sastaje s Putinom – jer tko je drugi jednako moćan politički igrač u svijetu?
Da, o Ukrajini i njezinu teritoriju ne smije se pregovarati bez nje. Ali Ukrajina ne može bez pomoći drugih sila.
Sukob Izrael – Palestina
Desetljećima se Bliski Istok smatra najnestabilnijim dijelom svijeta. Izraelci i Palestinci imaju dugu povijest međusobnih sukoba koja je u naše vrijeme kulminirala Hamasovom otmicom Izraelaca i izraelskom odmazdom nad Palestincima i Hamasovim suradnicima u okolici.
Na taj sukob mnogi u svijetu danas gledaju kao na ”samo” još jedan rat. Površno se povlače rasprave o priznanju Palestine, o genocidalnosti Izraelaca, uspoiredbe s nacizmom i slično. Kada je riječ o priznanju Palestine, najprije treba priznati kako gotovo cijeli svijet prepoznaje da je zemlju između Sredozemnog mora i Jordana od antike naseljavao izraelski – židovski narod te kako je to od pamtivijeka njihova zemlja.
S pojavom i širenjem islama, Sveta zemlja dospijeva u ruke muslimana. Potom slijedi povijest sukoba kršćana i muslimana, križarski ratovi za oslobođenje te zemlje, a u prošlom stoljeću ponovno se Izraelcima priznaje vlast nad svojom domovinom, dok se muslimansko – nežidovsko stanovništvo nastoji izdvojiti u državu Palestinu. Nekoliko puta u bližoj povijesti Palestincima je s izraelske strane nuđeno rješenje tog pitanja u obliku dviju država. Dakle, priznanje Palestine samo po sebi nije upitno, iako postoje brojna druga pitanja u svezi s time.
Paralelno s tim tijekom novije povijesti Svete zemlje rasla je i diplomatska, politička i vjerska netrpeljivost okolnih muslimanskih zemalja prema Izraelu. Stvorena je politička ideja da Izrael nema pravo postojati. Takve ideje prelijevaju se i na stanovništvo u Palestini, a Hamas tako dobiva ideološko gorivo protiv Izraela.
Mučno je gledati kako se djecu odgaja da žele smrt Izraelaca i da postanu bombaši samoubojice; mučno je čitati da se teroristi skrivaju među civilima i koriste ih kao živi štit; mučno je gledati uništene bolnice, škole, stambene zgrade, stradalu djecu, žene i bolesne; mučno je čitati da djeca umiru od gladi i žeđi jer humanitarna pomoć ne dolazi – bilo da je zaustavljena, bilo da je Hamas i njegovi pristaše otimaju, bilo da je nema dovoljno.
Jednako je mučno vidjeti da s izraelske strane često nedostaje ideje kako izolirati teroriste od civila, te slušati opravdanja zašto u granatiranjima ginu nevini.
Patnja djece zaslužuje da svijet stalno bude podsjećan na njih, ali ta se njihova patnja ne smije koristiti kao propaganda kojom se naprijed gura retorika Hamasa i njegovih saveznika.
Ovo nije samo jedan regionalni rat – ovo je rat bez pravila i svetinja za one koji ratuju i bez potpunih informacija za nas koji promatramo sve to.
Zapadne analize
Zapadni analitičari često su vođeni informacijama koje im nude mediji. A mediji su u rukama velikih moćnika i vlasnika, gospodarskih divova Bliskog istoka ili onih pod njihovim utjecajem. Zato se rijetko čuje analiza ponašanja ostalih muslimanskih zemalja, jer im se Zapad ne želi zamjeriti – i to je, s njihove perspektive, razumljivo.
Nemoguće je, međutim, zatvoriti oči pred činjenicom da izbjeglice iz Gaze okolne muslimanske zemlje uglavnom ne primaju na svoj teritorij (kao niti migrante) – barem ne u velikoj mjeri koja je potrebna u ovom trenutku. Naprotiv, njihovu patnju znaju koristiti u propagandne svrhe protiv Izraela i protiv Zapada.
Ponavlja se ono što smo vidjeli i u migrantskoj krizi: pomoć se očekuje od Zapada, dok se patnja može koristiti kao ideološko oružje protiv njega.
Sukob Izraelaca i Palestinaca stoga ne smije otvoriti samo pitanje odnosa Zapada prema Bliskom istoku i judeo-kršćanske civilizacije prema arapskom svijetu, nego i pitanje odnosa među samim muslimanskim društvima, pitanje odnosa i netrpeljivosti između šijita, sunita i drugih muslimanskih zajednica.
Slično vrijedi i za odnos Europe prema slavenskim narodima i zemljama. Još je uvijek prisutna uznositost Zapadne Europe, koja drži da je iznad “zaostaloga” slavenskog svijeta. To neznanje odražava se na nepoznavanje povijesno-političkih odnosa, kao i posljedica komunističke prošlosti te isprepletenost nacionalnog i vjerskog identiteta. Taj se odnos mora rekonstruirati, budući da slavesnki narodi čine velik dio Europe (prostorno i kulturološki), te zbivanja među njima uvelike pridonose njezinoj gospodarskoj i političkoj (ne)stabilnosti.
K tome, nužno je otvoriti i pitanje odnosa prema kršćanima na Bliskom istoku. Oni su, naime, najugroženija skupina ljudi koja redoviti trpi terorističke ubojite napade, otmice, prisilna obraćenja i tomu slično. Islamistički i Hiduistički fundamentalisti provode teror, selektivni rat i zločine nad kršćanskim grupama, a Zapad na to ne regaira jednakom osjetljivošću nako na rat Izraela i Palestine. Australija i druga razvijena društva opravdano ustaju protiv patnje nevinih i malenih u Gazi, ali su nezainteresirani, ravnodušni ili potpuno neupućeni u drugu veliku patnju u tom dijelu svijeta – u patnju kršćana samo zato što su kršćani. Tu ciničnu ravnodušnost Zapada potrebno je žurno liječiti.
Također je potrebno redefinirati odnos elita prema kršćanskim temeljima i vrednotama Zapada. Dugogodišnje odmicanje i odbacivanje kršćanskih vrednota u politici i društvenim strukturama rezultiralo je lutanjem i nesigurnošću, nestabilnošću i socijalnim podjelama koji Europu i Zapad čine mlakim, slabim i nedoraslim aktualnim izazovima. Zbog tog pomanjkanja vrednota poseže se za velikim riječima i proizvoljnom intronizacijom vrednota. Tako ne čudi što se olako potežu optužbe za fašizam, neonacizam, komunizam; ne čudi što se ljevičarsko-koministički antifašizam ili desničarski nacionalizam kratkovidno uzimaju kao temeljne vrednote za društva; ne treba čuditi što se kao izraz inata poseže za sumnjivim simbolima te što se kršćanski motivi tumače fundamentalističkim ključem kao opravdanje u borbi protiv oporbe. Sve to pokazuje manjak poznavanja i usidrenosti društva i obitelji u kršćanskim vrednotama. A to je put za nazadovanje Europe i Zapada; to je put u pretkršćansku eru u kojoj je moćnik bog, država sâma postaje Crkva, a ljudi podijenjeni na one s pravima i one bez njih.
Zato, riječima mnogih velikana političke misli: „Zapadu treba vratiti dušu!“
Zaključno
Umjesto površnih analiza svjetskih zbivanja, važnije je dubinski analizirati temeljne vrijednosti koje pokreću solidarnost i empatiju Zapada, a koje imaju korijen u judeo-kršćanskoj baštini. Na svaku suzu djece i majki Zapad reagira jer ga nosi judeo-kršćanska svijest o jednakom dostojanstvu svake osobe.
No, potrebno je uvidjeti da upravo takav stav nedostaje ondje gdje se širi teror, mržnja, rat i gdje se djeca odgajaju da budu ubojice. Potrebno je shvatiti koliko svijetu još nedostaje Evanđelje i koliko smo kao civilizacija propustili misijski izgrađivati društvo, misleći da je dovoljno pustiti druge da žive kako žele.
Dakako, trebamo inzistirati da oružje utihne, da rata ne bude, da patnja prestane. Trebamo tražiti da mirovni pregovori budu pravedni, da se agresora ne nagrađuje te da se humanitarna pomoć ne uskraćuje. Nitko ne smije biti izložen gladi i žeđi, nitko ne smije biti korišten kao živi štit, a stradanje nevinih ljudi ne smije nikada biti „opravdano“.
Teško je u ovom trenutku reći kojim bi putem trebali ići, tj. koju bi diplomatsku ideju i definitav politički stav trebali zauzeti. Složena pitanja zahtijevaju ozbiljan pristup, dugotrajan rad i mukotrpno traženje rješenja. Ovo je vrijeme u osjećaj čekanja na ono bolje dominira. To čekanje izjeda jer se neprestano čini da će uskoro doći to bolje, ali ono još ne dolazi. To je egzistencijalni advent u kojemu nam jedina čvrsta ideja ostaje nada protiv svake nade u to da će Bog providjeti mudrost srca i razum putevima kojima samo On zna.
Ovo je svjetska situacija u kojoj nema instant rješenja i u kojoj su jedino sigurne dvije stvari: da treba bez ustezanja pomoći bolesnicima i patnicima te da se samo ljudskim naporima, bez Božje pomoći i molitve za nju, bez evangelizacije i obraćenja duša ovaj okrutni ples zla neće trajno zaustaviti. Zato su potrebni ljudi čvrstih vrijednosti, mudri, karizmatični, produhovljeni i odgovorni. U potrazi za takvim ljudima trebamo i sami postajati takvi. U tome imamo uzore: Ivana Pavla II., Maksimilijana Kolbea, Alojzija Stepinca, Ambrozija i Augustina, ali i suvremenih državnika poput Roberta Schumana ili Karla Habsburškog.
Mi možemo i trebamo tražiti privremena rješenja za trenutačan prestanak rata, ali dugoročni mir i suživot se gradi obraćenjem i evangelizacijom duša i prožimanjem društva Kristovim pogledom na svakog čovjeka.
Ivan Glavinić
Odgovori